Islamski principi u životu Nijemaca

München je skup, ali i uređen grad s mnogim znamenitostima i cijelom lepezom ljudskih boja, jezika i nacija. Pretpostavka je da tu živi oko 30.000 Bošnjaka koji su se dobro integrirali, snašli se, pa i otvorili svoje restorane i druge objekte. Neke smo i posjetili. Rekoh, bio sam tu i ranije te vidio i saznao štošta o ovoj metropoli. Ovaj put saznadoh i to da u Münchenu ima cijela jedna četvrt, i to ne mala, koja se zove Allah (baš s dva l), pa se i glavna ulica u tom području, u doslovnom prijevodu, zove “Allahova ulica”. Zanimljivo, nema šta

Piše: Safet POZDER

 

Dugo se skanjivam da se, onako porodično, zaputim ka Njemačkoj i barem nakratko posjetim prijatelje i drage ljude koji su me u više navrata pozivali. Jedne prilike sam im, doduše, bio, ali tek u prolazu. Koristim priliku i vrijeme školskog raspusta, kontaktiram prijatelje, sve dogovaram i kažem porodici da iza Nove godine, ako Bog da, putujemo. Djeca i žena su uzbuđeni, a, vala, ni meni nije svejedno. Kroz glavu mi prolazi čuvena epizoda Đekne u kojoj se Radosav na sav mah sprema “za Minken”, da bi mu se na kraju sve izjalovilo. Bježim od tih misli, valjda iz bojazni da se i nama ne izjalovi. Rezerviramo karte, spremimo sve potrebno za put i čekamo polazak.

Polazak je bio iz Bugojna, a Bog dao, snijeg sipa kao iz rukava. Nije mi toliko zbog puta – pretpostavio sam da će se oduljiti; kontam samo kako će djeca izdržati. Ipak su to maksumi. A i u toalet im se ide kad je najmanje potrebno. Ispade da je bojazan bila bezrazložna, te da su djeca bolje podnijela oko 15 sahata puta nego supruga i ja.

Zanimljivo, u Banjoj Luci nije bilo snijega, “ni praške”, što bi naš narod kazao. U dvospratnom autobusu ovarisali smo u neku vrstu separea s dva puta po četiri zasebna sjedišta. Tamam. Druga četiri bila su prazna. U Banjoj Luci uđoše dva čovjeka, zapravo mladića, a uskoro im se s gornjeg sprata pridružiše i dvije mlađe žene koje su, kako kažu, pobjegle od napornih saputnika. Helem, uskoro se u separeu nađe osam putnika, od kojih su četiri bila Bošnjaka (moja porodica), dva Srbina (oni što uđoše u Banjoj Luci), jedna Hrvatica i jedna koja se ni sama ne zna svrstati. Iz miješanog je braka, ime joj muslimansko, ali se ona opredjeljuje kao žestoki jugonostalgik. U neka doba, kad bijaše jasno ko smo i šta smo, jedna od njih dvije sa smijehom uzviknu: “E, samo nam još Jevrej fali pa da bude pun ugođaj!”

Isprva se zborilo oprezno, ispitivački. No, kako su kilometri promicali, pođoše se raspredati razne teme: ubistvo Dragičevića, protesti, Čovićeva vila, podijeljeni Mostar (žene su bile iz Mostara), Dodik i Bakir, odlasci ljudi iz Bosne, iskustva s rada po Njemačkoj… Jedan od njih dvojice uskoro rastvori torbu i poče po stolu između sjedišta redati meso, piće i kolače. “Ljudi, poslužite se, častim, ipak je meni danas dan republike”, veli. Pola separea se častilo, a pola je odbilo. Fino je, vele, u Njemačkoj, samo, rodna gruda je rodna gruda. “Ma nema Bosne nigdje!”, zavika ona moja hanuma prije nego joj uspjedoh pričepiti nogu. Kontam, šta se petlja, zar ne vidi da ih je rakija već razuzela, a, vala, i nisu mi bili sagovornici po volji.

Iskreno, kad putujem, više volim razgledati kud putujem negoli pričati s neznancima. “Meni je moja Republika Srpska najljepša”, veli onaj što je častio, a onoj mojoj opet vrag nije dao šutjeti pa dobaci: “Pa i ona je u Bosni, koliko se ja u geografiju razumijem.” Ni taj put je nisam stigao očepiti, a i nek nisam; porasla mi je dva metra u očima. Shvatila je da ne odobravam nastavak konverzacije pa se povukla. Povukli su se i ostali. Slijedile su granice. Te izađi iz autobusa, te uđi, te ponovo izađi, te uđi. U međuvremenu se malo otkunja, napravi se poneka pauza i napokon stižemo na odredište. A tamo prava snježna mećava. Prijatelj nas čeka na stanici iako je skoro zora. Sjedamo u auto i krećemo ka njegovoj kući. Ulice Münchena dobro su pokrivene snijegom. Kroz nekih 20-ak minuta stižemo na željenu adresu, raspremamo se i nakon kraćeg predaha idemo na zasluženi odmor.

Osim odmora i posjete prijateljima, ja sam tu bio, na neki način, i poslovno. Tačnije, imao sam nekoliko ugovorenih promocija svog romana. Po dogovorenom planu aktivnosti, samo prvi dan boravka u Münchenu bio mi je potpuno slobodan, pa su se domaćini maksimalno potrudili da to iskoristimo. Sin bi da vidi Allianz Arenu, žena bi u šoping, kćerki je najvažnije da se ponegdje “označi”, a meni je bilo primarno da ugodim njima. I obišli smo sve po željama, prošetali gradom, vozili se U-Bahnom i razgledali sve što se moglo razgledati. Istina, snijeg je stalno padao, ali nam to nije pokvarilo ugođaj; barem nije djeci, a kad je njima lijepo, lijepo je i meni.

München je skup, ali i uređen grad s mnogim znamenitostima i cijelom lepezom ljudskih boja, jezika i nacija. Pretpostavka je da tu živi oko 30.000 Bošnjaka koji su se dobro integrirali, snašli se, pa i otvorili svoje restorane i druge objekte. Neke smo i posjetili. Moji primjećuju da je većina stambenih zgrada vrlo niska. Stiže i pojašnjenje: svaka zgrada s preko pet spratova mora imati lift. Upratismo i policajca koji je zaustavio vozača zbog snijega na krovu automobila. Uljudno mu je pružio metlu, zamolivši da isti očisti, a onda mu je, nakon što je automobil bio čist, napisao i kaznu – 30 eura. Gradski prijevoz, bilo podzemni ili nadzemni, u bobu je tačan, kultura i ponašanje na visokom nivou, a gospodski maniri s kojima se posebno domicilno stanovništvo ponaša nerijetko su me dovodili do razmišljanja kako ti ljudi imaju kudikamo više islamskih principa u svom životu, čak i od mnogih muslimana – samo im šehadet fali.

Rekoh, bio sam tu i ranije te vidio i saznao štošta o ovoj metropoli. Ovaj put saznadoh i to da u Münchenu ima cijela jedna četvrt, i to ne mala, koja se zove Allah (baš s dva l), pa se i glavna ulica u tom području, u doslovnom prijevodu, zove “Allahova ulica”. Zanimljivo, nema šta!

Supruga i djeca bili su i narednih dana često u prilici obilaziti ovaj lijepi grad. Ja sam startao s promocijama romana, tako da smo se uglavnom viđali navečer ili u kasno poslijepodne. Neobično je, barem nama iz Bosne, tražiti džamijske prostorije (iako se teško navići na termin “džamija”, a u pitanju su objekti bez munare) po adresama, a ne po munarama i karakterističnim džamijskim obilježjima. Ipak, tako je kako je. Džamije u Münchenu jako su lijepo uređene. Uz njih je, uobičajeno, čitav set popratnih prostorija: kafeterija, abdesthana, toalet, uredi, mektepske učionice, kuhinje… Objekti su uglavnom otkupljeni i u vlasništvu su džemata. Za jedan takav džamijski prostor mi ispričaše da su ga kupili od Jevreja koji je, inače, dobro situiran i imućan. Da skratim, umjesto potezanja po bankama, predložio im je da im on dadne novac koji će mu u dogovorenom roku vraćati. Stjecajem okolnosti, skupili su potreban iznos i sve uplatili prije dogovorenog roka. Međutim, Jevrej je bio do kraja pedantan pa je od uplaćenog iznosa vratio značajan dio s obzirom na to da je otplata išla prije ugovorenog termina.

Džamije su življe petkom, za džumu, te vikendom, što je, obzirom na radne obaveze, sasvim razumljivo. Petkom se u džamiji jedva nađe slobodno mjesto. Broj je djece u mektebima zavidan, a i angažman imama, pa i pomoćnog osoblja, po pitanju mektepske pouke zavređuje pažnju.

Promocije knjiga, barem u mom slučaju, bile su lijepo posjećene, a ljudi su s pažnjom slušali sve što sam imao reći, ali i kupovali primjerke romana. Da budem sasvim iskren, mišljenja sam da oni i nisu toliko željni knjige kao knjige, bilo da se radi o romanu, vjerskoj literaturi ili nečem trećem. Željni su prije svega riječi i razgovora, posebno kakvih habera iz Bosne. Jasno, i to potpuno razumijem i poštujem. Ne bi ni valjalo da je drugačije. Tako sam se trudio da, pričajući o romanu, pričam i o vjeri, i o našoj Bosni. Poslije bismo sjedali, pili kahvu i, onako kako to mi znamo i umijemo, muhabetili.

Često bi me pitali kako mi se čini kod njih, kako mi se dopadaju njihovi džemati i šta općenito mislim o tome. Bio sam iskren. Motrio sam to krajičkom oka i donekle im zavidio. Rekao sam, a pri tome čvrsto stojim, da je atmosfera u njihovim džematima kudikamo prisnija i toplija od one kod nas, u Bosni. Gledao sam kako se susreću, kako se pozdravljaju i razgovaraju. Osluškivao sam i o čemu razgovaraju. Bilo koji njihov džemat neka je vrsta mješavine različitih mentaliteta i običaja iz cijele Bosne, pa i Sandžaka. Valja sve to, uvjetno rečeno, “pomiriti” i dovesti u ravnotežu. U tome se uspijeva. U džamijama je toplo i ugodno. Nema rasprava na bazi dnevne politike. Nema bespotrebnih tema i ispraznih prelijevanja iz šupljeg u prazno. Nema vike i nadmudrivanja. Jednostavno, osjeti se ta sakralnost u punom sjaju. Držim da mi, kao gostu i prolazniku, dojam može biti djelimično preuveličan i “ušminkan”. Eto, sve neka je tako i neka se iz cijelog mog doživljaja odvadi dobar dio, opet je dojam lijep i ohrabrujući. Uostalom, razgovarao sam dosta i sa svojim prijateljima kod kojih sam odsjeo, ali i s vrijednim imamima i niko nije oponirao onome kako sam to ja vidio i osjetio.

I tako, s promocije na promociju, iz džemata u džemat, dan po dan, i bi vrijeme da se krene Bosni. Da je porodici prijalo, prijalo je. Da je i meni bilo lijepo, bilo je. Jesam li se odmorio? Ne mogu dati precizan odgovor. Jedno je sigurno: ponosan sam na naše ljude, i ovdje, i širom Evrope i svijeta. Organiziramo se, formiramo džemate, možda nekad i bespotrebno niču novi iz već postojećih, ljudi se druže, čuvaju svoju tradiciju, ali, zašto ne kazati i to, značajno pomažu i nas u Bosni i Hercegovini. Većina njih silom je prilika napustila svoj bosanski toprak i svoj izvorni džemat. Mnogi njihovi izvorni džemati su se i ugasili. Međutim, nikli su novi, istina, daleko od rodne grude. Allahovo svjetlo jednostavno se ne može ugasiti; ono se time samo rasprši pa se pojavi tamo gdje mu se niko nije ni nadao.

Već je sutradan autobus jurio kroz Austriju, Sloveniju, Hrvatsku i eto nas u Banjoj Luci.

Nek priča ko šta hoće, ali čim se prođe naša granica, ma Bosna je to. Osjeti se. Vidi se. Jednostavno, namiriše se. Banja Luka je opet bez snijega. Zato nas je u našem Prozoru dočekala prava mećava. Javljam se domaćinima da smo stigli i srdačno im zahvaljujem na svemu.

Dva dana nam je trebalo da se kuća iole ugrije. No, poslije posjete koja je ugrijala duše, i na hladnu kuću lakše se svikne.

 

PROČITAJTE I...

Podsjetimo, Spahić je bio nekadašnji savjetnik za sestrinstvo u kabinetu tadašnjeg generalnog direktora KCUS-a Rusmira Mesihovića. Tada je za taj posao bio plaćen 3.992 maraka mjesečno. U široj javnosti postao je poznat kao glavni akter audiosnimka koji se prije tri godine pojavio na internetu, a na kojem mu navodno prijeti generalna direktorica KCUS-a prof. dr. Sebija Izetbegović.

Osim Perućice, ostale bosanskohercegovačke prašume jesu Ravna vala na Bjelašnici, Mačen do kod Kladnja, Trstionica kod Kaknja, Janj kod Šipova, Bobija na Grmeču, Crni vrh kod Bosanskog Petrovca, Lom kod Drinića, Plješevica kod Bihaća, zatim prašumski rezervat Malovčića dolina kod Sanskog Mosta, Golija i Masna luka u parku Blidinje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!