fbpx

Islamski principi kao baštinik diplomatije

Yasin Istanbuli: Diplomatija i diplomatska praksa u ranom islamskom periodu, Balkanski centar za analizu i studije, Sarajevo 2018. godine, 165 str.

Piše: Hamza RIDŽAL

 

U izdanju Balkanskog centra za analize i studije (BALANS) štampana je početkom godine veoma zanimljiva studija Diplomatija i diplomatska praksa u ranom islamskom periodu autora Yasina Istanbulija. Historičar po struci, Istanbuli je u diplomatskoj službi proveo preko 37 godina, a iskustvo stečeno u diplomatskim krugovima znalački je iskoristio kako bi komparirao savremeno diplomatsko iskustvo s njegovim prastarim manifestacijama iz perioda nastanka islamske države u Medini i prvih 200 godina hilafeta.

Riječ diplomatija, kako pojašnjava autor, izvedenica je iz latinskog jezika i stara je oko dva stoljeća. U početku je označavala “nauku o vanjskim odnosima”, a u savremenoj upotrebi ovaj pojam ima širi spektar značenja, pa se “diplomatija bavi upravljanjem odnosa između samih država i država i drugih aktera. Bavi se savjetovanjem, oblikovanjem i implementiranjem vanjske politike. Kao takva, ona je sredstvo po kojem države putem svojih službenih predstavnika artikuliraju, koordiniraju i osiguravaju određene ili šire interese”, ističe Istanbuli.

Iako je sam pojam diplomatije u upotrebi oko 200 godina, značajne manifestacije diplomatske prakse prepoznajemo u dalekoj historiji. Autor navodi tri izuzetna slučaje diplomatskog rješavanja sporova na Arapskom poluotoku u periodu prije uspostave islamske države u Medini, od kojih je najznačajnije spomenuti konsensuz u sjevernoj Arabiji da se četiri mjeseca u godini smatraju mjesecima mira i nenapadanja, kako bi karavane mogle trgovati, a hodočasnici posjetiti Meku. “Suvišno je reći da takav ugovor sam po sebi nije diplomatija, ali proces postizanja takvog dogovora i konstantnog poštivanja njegovih načela bili su dobar pokazatelj diplomatske prakse tog perioda”, piše Istanbuli.

On analizira posjete delegacija Muhammedovom amidži Ebu Talibu u nastojanju da preko njega osiguraju prestanak Muhammedovog pozivanja u vjeru, piše o bojkotu Kurejšija i delegacijama na Akabi, a nakon osnivanja islamske države u Medini detaljnije analizira Poslanikovu diplomatsku praksu. Autor se posebno zadržava na Medinskoj povelji, prvom ustavu islamske države u Medini, kojim su prvi put u historiji Hidžaza političko jedinstvo formulirale različite frakcije i plemena. Također, autor opširno piše i o korespondenciji s drugim vladarima, u čemu prepoznaje začetke diplomatske prakse islamske države:

“Postavljajući temelje za kasnija pravila vođenja odnosa islamske države s drugim državama, Muhammed, s.a.v.s., pokazao je sjajan primjer vlastite diplomatske korespondencije sa stranim kraljevstvima u odaslanju izaslanika u susjedne pokrajine, u uspostavi novih pravila ili implementaciji starih. Ovo se odnosilo na zakone mira i rata, i modaliteta i sadržaja ugovora koje je zaključivao s drugim stranama. Na taj je način otvarao put i davao novo značenje konceptu međunarodne diplomatije”, piše Istanbuli, ističući da je taj primjer bio od izuzetne koristi tokom perioda vladavine prve četverice pravednih halifa i periodu emevijskog hilafeta kada je islamska država došla u direktan kontakt s Bizantijcima, Perzijancima i Kineskim carstvom.

Knjiga Diplomatija i diplomatska praksa u ranom islamskom periodu veoma je bitna iz dvaju razloga. Prije svega, ona ukazuje na diplomatsku tradiciju prve islamske države u vremenu kada određeni ideološki krugovi i interpretacije islama nastoje objasniti da je i sama komunikacija s neislamskim državama i predstavnicima strogo zabranjena. Upravo ova knjiga pokazuje koliko je truda sam Poslanik ulagao u naporu da se konflikti i nesuglasice riješe mirnim putem i diplomatskom inicijativom. Drugi razlog zbog kojeg je ova knjiga izuzetno važna jeste taj što ona ukazuje na doprinos islamske kulture i civilizacije savremenim sistemu međunarodnih odnosa, što je tema kojom se, koliko je nama poznato, niko prije Istanbulija nije tako studiozno bavio.

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI