fbpx

Iskreni osmijeh doživljavao sam kao lijek

Uvijek sam se pružao onoliko koliko mi je jorgan dug, a bio sam i zadovoljan s onim što imam. Vodio sam računa da ne budem muhtač drugome, te da mogu pomoći onima kojima je pomoć potrebna. I rahmetli supruga Sejda mi je bila takva. Samo sam jednom u životu, nekako odmah po ženidbi, uzeo kredit i sam sebi uvećao ratu da ga što prije otplatim. Ima i smrt. Neću da preselim a nekome da ostanem dužan. Jeo sam zdravu hranu

 

Piše: Bajro PERVA

Esada Esu Jažića, najpoznatijeg i najstarijeg sarajevskog majstora za izradu cipela, posjetili smo u njegovoj kući na Širokači, gdje u kućnom i avlijskom ambijentu provodi izolaciju od virusa korone. Iako će za koju sedmicu napuniti 88 godina života, odličnog je fizičkog i mentalnog zdravlja. Pokretan je, dobro pamti, dobro vidi, dobro čuje. Budući da od preseljenja na ahiret njegove hanume Sejde živi sam, postao je i solidan kuhar. Dok smo pili domaće šerbe u avliji, strogo se pridržavajući “korona rasporeda” stolica, trogodišnja djevojčica Hanadi iz prve komšijske kuće donijela mu je stručak tek ubrane ljubičice i rekla: “Majstor Eso, evo cvijeće.”

Razgovor s majstorom Esom započeli smo na temu kako vidi i podnosi koronu.

“Bog sami zna koliko će ovo potrajati. Ne pamtim da je ikad bilo ovako. Po starinskom, ovo bi se zvalo kuga. Trenutno to niko ne mere zaustaviti. No, s vremenom će i to proći. Dok čamim u ovoj izolaciji, nekad mi na um padne da onome ko je okusio zatvora ovo ne pada teško, jer, naučio je na samoću. Ja sam i kroz obućarsku radnju naučio komunicirati sa svijetom pa mi toga fali. Fale mi i odlasci u džamiju. Najviše mi nedostaju džemati u našim mahalskim džamijama.”

“Budući da sam bio iščašio nogu, a pošto mi je otac radio kao trgovac u Sarajevu, doveo me kod doktora. On mi je stavio nogu u gips i, kad je skinut gips, noga se ponovo počela kupiti. Doktor je pokušavao ispraviti nogu, ali nije uspio. Za to vrijeme bio sam kod tetke na sarajevskim Pajama. Kod nje sam ostao sve do Drugog svjetskog rata. Slabo se sjećam rodnog sela. Znam da su kuće bila u starobosanskom stilu s avlijama i velikim kapijama i baščama. Čitav rat sam proveo u Sarajevu. S Paja smo se sklonili na Širokaču. Poslije rata, da nam se ne bi oduzela zemlja, bili smo se vratili u Jažiće. Imao sam petericu amidža, a babo je bio šesti brat. Amidže su tada rekle babi da se on vrati jer ima najviše djece. Kuća je bila izgorjela pa smo se smjestili u kuću jedne amidžinice. Babo se zaposlio u trgovinu. Tu sam za godinu dana završio dva razreda osnovne škole. Potom sam se vratio u Sarajevo i završio osnovnu školu i upisao obućarski zanat. I ostao u Sarajevu. I posljednji Bošnjaci Jažića rodno selo napustili su pedesetih godina prošlog stoljeća. Dedo i nana su mi ovdje ukopani. Nažalost, u Jažićima više ne živi niti jedan Bošnjak. Kao uspomena da su tu nekad živjeli Bošnjaci, ostalo je samo mezarje. Danas je, kažu, prilično zaraslo u šipražje i korov.”

“Pošto sam završio osnovnu školu navrat-nanos, 1947. upisao sam obućarski zanat jer sam uvijek najviše maštao da budem obućar. Kao dječačić, čekićem bih kuckao po đonovima cipela. Zanat sam završio za dvije godine. Praktični ispit imao sam u radionici za izradu vojne obuće i odjeće koju je vodio rahmetli Husnija Zubčević, jedan fini insan porijeklom iz Trebinja. Iako mi je Husnija rekao da za izradu diplomskih cipela imam roka tri dana, ja sam ih uradio za jedan dan. Cipele su ispale – prva liga. Teoretske ispite imali smo u Vijećnici. Nas je bilo pet-šest maturanata. Komisija pita o ofanzivama, o borbama, o ovome, o onome. Nakon prvog pitanja postavljenom kolegi što je stajao do mene, ja hoću da odgovorim, komisija me ispraši napolje. Kad su sve ispitali, onda su i mene pozvali. Kažu mi: Kad se praviš da sve znaš, reci nam gdje je najveća luka u Jugoslaviji. Rekoh im da je najveća robna luka u Rijeci. Dobro je, kažu, i više me ništa nisu pitali. Dobio sam najveću ocjenu i bio najbolji na ispitu. Tad me je Husnija pozvao da pređem raditi kod njega u Treći rejon. Zapošljavali su najbolje majstore jer valjalo je praviti obuću i odjeću za oficire tadašnje vojske JNA. Dok sam tu radio, nekoliko puta sam bio udarnik, a više puta i javno pohvaljivan. Kad bi se završilo radno vrijeme, čekao nas je volonterski rad na području mjesnih zajednica gdje je ko od nas živio.”

“Omladina Sarajeva gradila je Švrakino Selo, stadion Koševo… Tadašnje društvo nije ti dalo da budeš besposlen. I još dok sam bio na zanatu, poslije nastave morali smo se prijaviti mjesnoj zajednici da nas angažuje na pošumljavanju goleti, izgradnji puteva. Vratnička i bistrička raja bi se svakodnevno družila. Uzajamno smo održavali priredbe u našim kvartovima. Vodilo se računa da ne bude rivalskih tuča. Ako bi i bilo nekih antagonizama među pojedincima, oni bi se izdvojili, pošaketali i mirna Bosna. Kasnije bi postali jarani veliki. Bolji je bio tadašnji život za mlade. Omladina je stalno bila pod obavezama: škola, radne akcije, kulturna dešavanja.

Kad pravim usporedbu ondašnjeg i sadašnjeg angažmana omladine, imam osjećaj da je ova omladina prepuštena sama sebi. Kao da nema niko da je uputi. Nas su upućivali. Nisu dali da besposleni talahamo. Svak je imao neku svoju zanimaciju i pokoji dinar. Dobra su bila ona vremena. Bilo je više druženja. Ljudi su pazili jedni na druge. Danas ima ljudi koji jedva čekaju da odu u zatvor. Tamo imaju hranu, teretanu. Onaj raniji zatvorenik nije imao. Dadne mu dva ćebeta i na kopanje. Računali bi mu dnevnicu. Od te dnevnice odbijali mu troškove ležarine, a ono što ostane dali bi mu na kraju služenja. Poslije Agresije na BiH trebalo je uvesti radne akcije za omladinu, da mladi imaju zanimaciju, da se uče korisnom radu, volontiranju. U Titinom vaktu mnogi mladi su kroz te akcije i zanate naučili, a zanati su potrebni za sva vremena i u svim društvenim uređenjima.”

“Bio sam vatreni navijač ‘Želje’. Prvu utakmicu gledao sam 1947. Stadion je bio gdje je sad ‘Holiday’. Do igrališta je bila neka špedicija, ne znam čija je bila. Malo je bilo auta, uglavnom se radilo s konjima. Mi bismo se preko te špedicije i gelendera koji su bili između stadiona i špedicije ušeperali na stadion. Nije bilo trave. Bila je šljaka. Prva utakmica koju sam gledao bila je ‘Željo’ – ‘Sloga’ (današnja ‘Vojvodina’) iz Novog Sada. Poslije te utakmice pratio sam ‘Želju’ čak i na stadionima izvan Sarajeva, po BiH i tadašnjoj Jugoslaviji. Raja bi se ukrcala na voz i na utakmicu. Kad ‘Željo’ na Grbavici igra sa ‘Zvezdom’ ili bilo kojim drugim klubom izvan Sarajeva, i navijači ‘Sarajeva’ navijaju za ‘Želju’, i obrnuto, kad je ‘Sarajevo’ domaćin nekom klubu sa strane, mi željovci navijamo za ‘Sarajevo’. Jedino na derbijima smo bili rivali. Ni tada nije bilo tuča. Mogao si povesti i dijete na utakmicu. Jedino su bile nezgodne grupe navijača ‘Veleža’. Znale su poodvaljivati klupe po sarajevskim parkovima. Poslije Agresije nekoliko puta sam bio na utakmici. Preko medija sve pratim. Na TV-u već dvadeset godina gledam samo sport i životinje. Opustim se. Vijesti i političke emisije nabijaju mi pritisak.”

“Uvijek sam se pružao onoliko koliko mi je jorgan dug, a bio sam i zadovoljan s onim što imam. Vodio sam računa da ne budem muhtač drugome, te da mogu pomoći onima kojima je pomoć potrebna. I rahmetli supruga Sejda mi je bila takva. Nastojali smo na tim principima odgojiti i naše sinove Suada i Valdina. Kćerki nismo imali. Samo sam jednom u životu, nekako odmah po ženidbi, uzeo kredit i sam sebi uvećao ratu da ga što prije otplatim. Ima i smrt. Neću da preselim a nekome da ostanem dužan. Jeo sam zdravu hranu. Vodio sam računa da mi je doručak na vrijeme, ručak na vrijeme, večera na vrijeme. I nikad se u životu nisam prejeo. Trideset godina zaredom nisam otišao doktoru. Bio sam planinar. Volio sam odlaziti u prirodu. Gajio sam dobre odnose s ljudima. Iskreni osmijeh doživljavao sam kao lijek.”

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!