fbpx

Inžinjer kibernetike i šnajder koji je preveo pedeset knjiga

Avdija Salković viši je bibliotekar Muzeja RAS u Novom Pazaru. Rodio se 1974. godine u Novom Pazaru. Osnovnu i srednju školu završava u rodnom mjestu, a studij kibernetike u Istanbulu. Nakon povratka u Novi Pazar upisuje studij turskog jezika i književnosti u Beogradu. Na Katedri za orijentalistiku završava i master studij, kao i doktorat na temu jezika koji je Peyami Safa, čuveni turski novinar, kolumnista i književnik, koristio u svojim romanima. Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća Salković počinje prevoditi knjige s turskog jezika. Do sada je preveo pedesetak naslova

 

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Samir JEJNA

Studij u Turskoj: Prvo sam bio upisao elektroniku na Univerzitetu u Prištini, ali nakon trećine semestra napuštam studij i u decembru odlazim u Tursku. Tadašnje prilike, i finansijske i sigurnosno-političke, na Kosovu nisu bile dobre za jednog Bošnjaka, muslimana iz Novog Pazara. Sjećam se da je prvi dan nastave u Novom Pazaru gostovao Arkan. Tada je napravljen neviđen sukob između fudbalskih navijača. Sutradan nas je u Prištini zaustavljala civilna policija, maltretirali su nas, ispitivali. Nas desetero krajem 1993. godine dobilo je stipendiju u okviru programa koji je tadašnje Bošnjačko nacionalno vijeće dogovorilo s turskom vladom. Devet mjeseci bili smo u Bursi na kursu turskog jezika, a nakon toga izašli smo na prijemni ispit. Zatim smo raspoređeni na različite univerzitete u Turskoj. Upisao sam opet elektrotehniku, u Kayseriju, ali sam taj studij nakon sedmicu napustio. Nije mi se svidio Kayseri, bio je suviše daleko. Doživljavao sam ga kao jedan zatvoreni anadolski grad, zato sam po svaku cijenu htio otići u Istanbul, ili da potpuno napustim studij. Sjećam se da sam tada pisao neku molbu direkciji za visoko obrazovanje. Molba je uslišena i brzo sam premješten u Istanbul na studij više kibernetike.

S diplomom kibernetike krojio farmerice: Studij završavam u augustu 1997. godine i odmah se vraćam u Novi Pazar. Tih godina u ovom gradu nije skoro bilo nikakvog posla. Na djelu je bilo svojevrsno opsadno stanje sve do 1999. godine. Bilo je to vrlo nezgodno vrijeme. Iako sam imao diplomu s kojom sam mogao raditi ili u pošti, ili u srednjoj školi, to je bilo nezamislivo s turskom diplomom, koju nisam mogao ni nostrificirati. Zaposlio sam se u tada čuvenoj novopazarskoj industriji džinsa u kojoj je radilo dvadesetak hiljada radnika. Ta je industrija u to vrijeme održavala cijeli Sandžak. Šio sam farmerke, znao sam sve što se moglo znati o šivanju džinsa. Bilo je to, mogu vam reći, fino doba, dobro se i zarađivalo. U to vrijeme počinjem i prevoditi. Tada sam s turskog jezika preveo prvu knjigu o hazreti Osmanu autora Mustafe Necatija Bursalıja.

Doktorirao turkologiju: Nakon rada u industriji džinsa, bio sam uposlen i u Mešihatu Islamske zajednice u Novom Pazaru. Zatim prelazim u Biblioteku “Dositej Obradović” Novi Pazar. Radeći u biblioteci upisujem fakultet turkologije u Beogradu. Išao sam ponekad na predavanja kako bih se, ako ništa, upoznao s profesorima. Studij sam brzo završio, 2003. godine. Htio sam direktno upisati doktorski studij, međutim, na studentskoj službi mi rekoše da sam za takvo što morao imati prosjek iznad 9,0, a meni je prosjek bio 8,63. I tu za godinu završim master kod profesorice Mirjane Teodosijević, a nakon toga upišem i doktorski studij. Završavam ga 2017. godine a doktoriram 15. jula, na dan prve godišnjice puča u Turskoj. U međuvremenu, prevodim brojna djela s turskog. Kasnije mi je “Dobra knjiga” u Sarajevu objavila tri romana Peyamija Safe koja sam već imao prevedena, samo sam čekao da doktoriram. To su njegovi čuveni romani i stupovi unutar osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja.

Kako započeti s prijevodom knjiga: Nikada prije nisam ni maštao o tome da budem prevodilac, više sam se vidio u sportu, u košarci, koju sam dugo vremena trenirao. Bio sam dobar đak a i sport mi je odlično išao. U Tursku sam i otišao potajno se nadajući da ću igrati košarku. A to je bilo vrijeme sazrijevanja Turske, i to su bili prijelomni trenuci u mom životu. Tadašnji konzulat u Istanbulu nije mi htio produžiti pasoš. Zapao sam u izuzetno teško materijalno i psihičko stanje. U Turskoj je devedesetih godina bilo mnogo teško živjeti, i to u svakom pogledu – političkom, vjerskom, sigurnosnom, materijalnom. Također, inflacija je bila ogromna. Stipendija koju smo primali od države iznosila je dvadesetak maraka. A kada si muhtač, spreman si pomoć tražiti od bilo koga. Sjećam se, postili smo ramazan i nismo znali hoćemo li imati išta za iftar. U takvom kontekstu Allah, dž.š., pokazao mi je izlaz u knjigama. Počeo sam mnogo čitati. Istovremeno, postojala je ogromna praznina na našem prostoru kada je riječ o turskoj literaturi, pritom mislim i na Bosnu i na Sandžak. Više je bilo arapske literature, a turska skoro da nije bila nikako zastupljena. Iz ljubavi prema načinu na koji se u Turskoj iskazuje odnos prema vjeri, a poslije i iz ljubavi prema turskom jeziku, počinjem prevoditi knjige.

U Sarajevo po nafaku: Odmah na početku imao sam nesuglasja s ekipom koja mi je trebala štampati prvu knjigu koju sam preveo. To je bila teška i pomalo tragična priča, ali potrebna da bi mi ta cijela situacija otvorila i pokazala put ka Sarajevu. Uzeo sam knjigu i otišao u Sarajevo. Samo sam jednom prije toga bio u njemu, ali vrlo kratko. S rukopisom u rukama izašao sam na autobuskoj stanici kod Vijećnice. Znao sam da postoji izdavačka kuća “Svjetlost”, ali ni s kim se prije toga nisam ništa dogovorio. Jednostavno sam želio da ova knjiga bude objavljena, da vidim šta sam uradio. A malo prije toga uspostavio sam lijepu saradnju s Fehimom Kajevićem, koji me bodrio i zaista mi davao podršku da nastavim s prevodilačkim radom. Kada sam završio, dao sam jedan rukopis upravo njemu da bi ga on, kada idući put krene u Sarajevo, ponio i nekome pokazao. Poslije nekog vremena bio sam na to potpuno zaboravio. Znao sam da Ljiljan ima svoju izdavačku kuću u Sarajevu. Ljiljan sam čitao još dok sam bio u Turskoj. Odem u njihovu direkciju, nazovem selam. Pitaju me ko sam, zašto sam došao. “Ah, mi smo odvojeni. Mi smo magazin, a naše je izdavaštvo iza Centralne banke”, kažu mi ljubazno.

Svi putevi vodili su ka BEMUSTU: Ja onamo krenem, a na putu mi knjižara “Svjetlost”. Svratim i kupim jednu knjigu od Seyyeda Hosseina Nasra, a sve vrijeme u ruci držim fasciklu u kojoj je moj rukopis knjige. Okrenuh se da izađem, a jedna me starija žena, prodavačica, zaustavi. “Momak, izvini da te nešto pitam. Šta ti je to pod pazuhom?” Pazite, to je bijela fascikla, zatvorena, ne vidi se šta je unutra. Možda je tu izvod iz matične knjige rođenih, možda je ikebana nekakva, uglavnom nema šanse da se može znati šta je. Nasmijah se i rekoh joj zašto me to pita. “Ma haj, molim te, kaži mi”, nepokolebljiva je bila prodavačica. “Knjiga”, rekoh joj. “A koja knjiga? Daj mi, molim te, da vidim”, uporna je bila gospođa. Odmah je ovarisala na naslov: Hazreti Osman, biser poniznosti i mehkoće. “Odakle si ti, gospodine?” “Iz Novog Pazara”, odgovorih. “Šta ćeš s ovim rukopisom? Zašto si došao u Sarajevo?”, pita me, a ja joj kažem da mi je baš merak bilo doći u Sarajevo ne bih li nekoga upoznao ko mi može izdati ovu knjigu, ako išta valja ovo što sam uradio. Ona me gleda, pa me upita imam li izdavača. Rekoh da nemam, ali da sam saznao gdje se nalazi “Ljiljanovo” izdavaštvo. Ona uze komad papira, na njega zapisa broj telefona i ništa više, ni ime ni prezime. Dade mi taj papir i reče da odem u “Ljiljan”, gdje sam i bio krenuo, ali da svakako pozovem i ovaj broj koji mi je upravo napisala. Hajde, rekoh, uzmem onaj broj i odem u “Ljiljan”. Obratim se tu jednoj gospođi, ona mi reče da malo sačekam. Malo zatim izlazi Hadžem Hajdarević. I danas imam respekt prema njemu, možete samo zamisliti kako mi je tada bilo drago. Odosmo u njegovu kancelariju, dadoh mu fasciklu, a on mi, čim je pogledao, reče: “Imam ja ovo. Fehim Kajević mi je ovu knjigu donio. Da se džaba ne zadržavamo, haj’mo na jedno mjesto.” Nismo, znači, bili progovorili ni dvije rečenice, pokupismo se i pođosmo. Nakon nekoliko minuta hodnje popeli smo se uz stepenice u jednom ulazu do vrata na kojima je pisalo – BEMUST. Svi smo u Pazaru znali za tu izdavačku kuću, to je bio jedini bošnjački izdavač koji je u to doba nešto radio. Koji je god naslov bio islamskih i bošnjačkih tematika, BEMUST je stajao iza njega. San svakog autora bio je da mu BEMUST izda knjigu.

“Štampat ćemo knjigu, jašta ćemo”: Unutra sjedi Mustafa Bećirović i pije kahvu. Hadžem me predstavi, kaže da sam njegov prijatelj, koji dolazi iz Novog Pazara. Dade Mustafi onu moju fasciklu, a Mustafa mi samo reče da dođem sutra u 10 sati. Stojim u čudu, gledam, Allahu dragi, gdje sam ovo došao. Odem kod rođaka na spavanje, čitavu noć sam se okretao, oka nisam mogao sklopiti. A zaboravih vam kazati da mi je Mustafa dao vizitkartu koju stavih u džep. Kad sam došao rođaku, kako sam izvadio onu karticu, ispade mi i onaj papirić koji mi je dala prodavačica u “Svjetlosti”. Uporedim ovaj s brojem s vizitkarte, isti. Išaret. Dođem sutra u 10 sati, u koliko smo se i dogovorili, a meni Mustafa priča o tiražu, o procesu štampanja, o distribuciji. “Samo da vas prekinem, jeste li vi ovu knjigu pogledali?” “Jesam”, reče Mustafa. “Pa je li vam se knjiga svidjela?”, pitam. “Pa jeste, bolan”, odvrati on. “Hoćete li vi objaviti ovu knjigu?”, pitam. “Jašta ćemo.” Ništa me više nije interesiralo, ni tiraž, ni prodaja, samo neka knjiga ugleda svjetlo dana. I tako, eto, doživim da moja prva knjiga bude objavljena i izdata u Sarajevu, i to tačno na dan mog vjenčanja.

Prevoditi Orhana Pamuka gubljenje je vremena: Poslije toga objavljujem knjigu o hazreti Aliju, a zatim i brojne druge naslove. Do današnjeg dana imam objavljenih pedesetak prevodilačkih naslova. Uglavnom se bavim prevođenjem, i to angažiranim. Ne zanimaju me komercijalni prijevodi, da uzmem prevoditi Orhana Pamuka ili nešto slično. Smatram da je to posljednja ličnost koju treba prevoditi na bosanski jezik. S druge strane, ne prevesti Mehmeta Akifa Ersoya, Safahat njegov, ne prevesti Necipa Fazıla Kısaküreka, bilo šta od njega, ne prevesti Arifa Nihata Asya, pa Nâzıma Hikmeta, Fuata Sezgina, a istovremeno se baviti tamo nekim skoro pa potpuno beznačajnim autorima, potpuno je gubljenje vremena. Recimo, prvi sam na Balkanu predstavio Peyamija Safu, novinara, kolumnistu, književnika, vrhunskog intelektualca kojeg zovu “turski Dostojevski”. Do tada je malo ko za njega čuo na ovim prostorima. Upravo sam njega izabrao da doktoriram na temu jezika koji je Peyami Safa koristio u svojim romanima.

Rađanje lidera: Jedna od knjiga koju sam u posljednjih deset godina preveo, a koju moram posebno istaći, jeste Rađanje lidera – biografija Recepa Tayyipa Erdoğana. Ovu knjigu radila su dvojica autora. Jedan je književnik, a drugi je bio Erdoğanov službenik. To je knjiga biografsko-memoarskog tipa. U njoj se nalaze odlična svjedočanstva, koja će sigurno poslužiti za istraživanja u budućnosti. U njoj se jasno može vidjeti prava slika Turske i to kroz šta je prolazila posljednjih dvadeset godina. Ta se knjiga ne bavi samo Erdoğanom kao jednim čovjekom, ili nečim što je striktno vezano za jednu oblast. Erdoğan je odavno kao brend prerastao granice svoje države, svog političkog kruga i djelovanja. Ako je on izvor nade za nekog izbjeglicu koji pliva preko mora ne bi li se spasio, ako je Erdoğan simbol buđenja, ako je cijela Afrika na neki način okrenuta ka Turskoj i Erdoğanu, ako se na Balkanu pažljivo posmatra šta će Erdoğan kazati, ako on ima veoma snažan utjecaj i u Južnoj Americi, onda je tu riječ o nečemu sasvim drugom.

Svijet je veći od pet: Ono što posebno moram istaći jeste i knjiga Ibrahima Kalina, čuvenog turskog intelektualca i filozofa, poznatog savjetnika Recepa Tayyipa Erdoğana. Riječ je o njegovom djelu koje sam preveo pod naslovom Ja, onaj drugi i drukčiji svijet. Ta je knjiga izašla prošle godine u izdanju “Dobre knjige”. Predsjedništvo Turske pokrenulo je ediciju pod nazivom Vizija nove Turske. U toj ediciji objavljena su tri naslova. Prvi je Ka 2023; to su govori koje je Erdoğan držao u Turskoj, na raznim mitinzima, sastancima, skupovima. Tu on priča o viziji koju je zacrtao za Tursku za 2023. godinu. Druga knjiga je Narodna kuća, koja aludira na predsjednički kompleks u Ankari. Treća je Svijet je veći od pet. Tu su uglavnom sadržani govori koje je Erdoğan održao u inostranstvu, ili u Turskoj na nekim međunarodnim konferencijama na kojima se obraćao stranim učesnicima. Trenutno radim na naslovu Svijet je veći od pet. Tu sam knjigu direktno dobio iz turskog Predsjedništva. Erdoğan je autor čuvenog izraza: “Svijet je veći od pet.” On je prvi čovjek koji je javno, hrabro, u Skupštini Ujedinjenih nacija, pred cijelim svijetom, rekao da je svijet veći od pet, aludirajući na jedan nazadni, nepravedni sistem vladanja svijetom kojim vlada pet stalnih članica Vijeća sigurnosti. Svaki slučaj, svaka kriza, sudbine naroda, nalaze se, prema Erdoğanovim riječima, među usnama jedne od tih pet članica.

Erdoğan i muhtari: Kada je riječ o knjizi Narodna kuća, da bi vam bilo jasnije o čemu je riječ, moram se vratiti u 1994. godinu, kada su Erdoğana s mjesta gradonačelnika Istanbula svrgnuli, osudili i poslali u zatvor. Tadašnji mediji objavljivali su na svojim naslovnim stranicama da Erdoğan više ne može biti ni muhtar. A muhtar je prva stepenica u cijeloj aparaturi turske državne uprave, što bi možda bilo ekvivalentno predsjedniku mjesne zajednice kod nas. Kada je Erdoğan prvi put osvojio predsjednički mandat, samo je jednom otišao u Çankayu, bivšu predsjedničku rezidenciju, koja je bila aluzija na sve što je bilo nazadno u Turskoj i za koju se, između ostalog, vezivao slogan: “Neka Arapima Kaba, nama je Çankaya dovoljna.” Tu je Erdoğan došao, položio zakletvu i nikad se više u nju nije vratio. To je bio znak da je došlo vrijeme za početak obnove turske države. Zašto vam ovo pričam? Zato što Erdoğan sada svakog mjeseca u velikom amfiteatru nove predsjedničke rezidencije ugosti po petsto muhtara iz svih dijelova Turske. Zamislite nekog muhtara iz onih pustara s istoka Turske. On dođe u narodnoj nošnji, a predsjednik ih sve primi, sa svima se rukuje, sa svima ruča, svaki se muhtar kući vrati s nekim poklonom, koji je dobio od Erdoğana. U knjizi Narodna kuća nalaze se govori koje je Erdoğan održao upravo na ovim sastancima s muhtarima. Što sada to neko tumači kao Erdoğanov odgovor na one naslovnice iz 1994. godine, manje je bitno. Ono što je važno jeste da je život uistinu zanimljiva igra simbola.

 

PROČITAJTE I...

Nakon saobraćajnih nesreća popraćenih velikim brojem poginulih i povrijeđenih, obično se preko medija konstatira da je glavni uzročnik bahata i brza vožnja ili alkohol, a mještani na takve vijesti s medija vrte sumnjičavo glavom, čuvajući tajnu i uvjerenje o pravom uzročniku ovih tragičnih događanja. Ljudi iz okolnih sela čuli su od starih da su se tu nekad nalazila “turska groblja”, pa sad uzimaju danak Srbima što su im poremetili vječni spokoj

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!