fbpx

Intervju s Asimom Horozićem izvučen iz naftalina

Kad sam se nakon angažmana u Umjetničkoj četi, nekako pred kraj rata, javio na posao u Mejdan, smjeste me u kancelariju u kojoj je bilo pola tone krompira i dvjesto kila luka, nema telefona, nema grijalice, tu me smjestili i ja isti dan napustim posao. “Daj mi”, rekoh, “molim te, knjižicu.” “Ma šta ti je”, kaže ovaj direktor, sad on mene k’o savjetuje, ja budala, on pametan, svi su me nešto za budalu smatrali i tako ja to napustim

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

Držim u rukama nekoliko požutjelih, iskrzanih papira. Vidim, intervju s Asimom Horozićem, zapravo skica, kroki, jer konačnu redakciju teksta nisam uradio, a povod za razgovor bio je njegov nastup u Parizu, u dvorani Palata nacija, gdje je sa Sarajevskom filharmonijom izveo kompoziciju Kapija u proljeće 1997. godine i, kako u tekstu stoji, ispraćen ovacijama.

Ne mogu se sjetiti da li je ovaj intervju ikad publiciran, vjerovatno jeste, a razlog tome, sumnji, nedoumici, sadržan je u činjenici da sam u to vrijeme, neposredno nakon rata, boreći se da prehranim porodicu, pisao i objavljivao enormno mnogo, pa počesto, u toj grozničavoj žurbi, vlastite publicirane tekstove nisam ni čitao.

Inače, intervju je neusiljen, spontan, ekspresivan, lepršav, sukladan Asimovoj prirodi, pa, dakako, sve i da sam htio, ni pitanja nisu mogla biti drukčija. Evo nekoliko, po meni, zanimljivih izvoda iz ovog davno vođenog i valjda publiciranog razgovora s velikim i, nažalost, nedovoljno shvaćenim tuzlanskim kompozitorom.

– Na TVBiH nazvali su te sarajevskim kompozitorom. Smeta li ti to?

– Ma, čuo sam za to. Ovaj Belmin, kako se već zove, učinio mi je uslugu ustvari. Ali, vidi ovo! Sinoć sam napravio glupost… Ovi iz Radija Tuzla natjeraše me da kasno navečer radim intervju, a dvije nekakve utakmice bile. Ja sam baš htio da vidim hoće li svijet zvati u vezi s tim, još sam malo i provocirao govoreći da nisam po zanimanju Tuzlak, jer nikad se ne zna, sad poslije Pariza, gdje ja mogu završiti. To je jedno. Drugo, meni u Sarajevu nude štošta. Sad bi oni meni dali tamo i stan i posao, ustvari, ne treba meni ni stan ni posao, oni bi meni davali pare da živim i radim. Evo, vidiš, ja ovdje radim (restoran “Breza” u hotelu “Tuzla”, op. a.), meni je ovdje lijepo, ovdje pišem, komponujem, jer nemam kod kuće gdje raditi.

A da ti kažem, ja sam se neki dan posvađao sa Selimom (Bešlagić) kad je Muzička škola obilježavala četrdeset godina postojanja. Kažem ja Selimu: “Treba mi, bolan, još samo pet kvadrata stana da imam gdje raditi, dao sam tamo i molbu i sve to, ali ništa. Evo dajem”, rekoh, “svojih pedeset pet kvadrata u elitnom dijelu grada za veći stan bilo gdje u Tuzli”, ali, kao, ne može se… A u Sarajevu ljudi daju… I sad kad neko kaže sarajevski kompozitor… Pa ništa Tuzla za mene nije učinila. To je to.

– Sva ova dešavanja oko tebe već su viđena i, rekao bih, opće su mjesto u ovom gradu. Zašto je to tako?

– Evo šta kaže Enko (Enver Mehmedbašić, op. a.): u Tuzli se uvijek rađaju natprosječni ljudi, pa spominje Mešu, Ismeta, Kinđeta, Beneša, Cecu Kitić i tako dalje, a i mene je tu stavio. Tuzla je, kaže, takvo podneblje, moramo isplivati, ali je fol što u Tuzli nema završnice…

– Godinama si bio radno angažiran u Mejdanu, sportskom centru. Šta si radio tamo i, na koncu, šta je diplomirani kompozitor uopće mogao raditi u Mejdanu?

– Kad sam se zaposlio tamo, meni je to bila šega. Ja sam se čitavog života spremao za djecu. Imao sam hospitovanje u školi, metodiku nastave i tako to. Dakle, zaista sam se spremao za prosvjetu, za kredu, učionicu i da komponujem. Kad, nema posla i dođem nekako u Mejdan. I dadoše oni meni kancelariju, a meni to veliko… Čuj, ja sam samcat imam veliku kancelariju, ono, ne znam šta ću… Pa sam se otimao, a i ti to znaš, one rokenrol grupe, ovo, ono… Ali meni se dešavalo da mi po tri mjeseca niko ništa ne kaže, a kad dođem na posao u pola osam, odbiju mi od plaće. Tamo sam bio nekakav saradnik u sektoru za kulturu, a iz fola sam ponekad lijepio plakate, ma niko me nije tjerao, ali, eto, barem na taj način da budem nešto koristan.

A direktor, umjesto da me naruži, da mi da kakvog posla, meni kaže: De, ba, kad popiješ, javi se telefonom, ja ću ti platiti dnevnicu. I šta ću, šta da radim, počnem čitati, i to mnogo. Pročitao sam toliko knjiga u tom periodu kao nikad u životu. A kad primim plaću, odem dolje na šank i sve skršim s rajom, hajde, rekoh, ista je firma, pa da im vratim nezarađenu lovu, jer uvijek sam svirao, imao sam para, nije meni bilo zbog plaće. Eh, kad sam se nakon angažmana u Umjetničkoj četi, nekako pred kraj rata, javio na posao u Mejdan, smjeste me u kancelariju u kojoj je bilo pola tone krompira i dvjesto kila luka, ovi nisu podigli to, šta li, nema telefona, nema grijalice, tu me smjestili i ja isti dan napustim posao. “Daj mi, rekoh”, molim te, “knjižicu.” “Ma šta ti je”, kaže ovaj direktor, sad on mene k’o savjetuje, ja budala, on pametan, svi su me nešto za budalu smatrali i tako ja to napustim.

Eto, barem u najkraćem, nepretenciozno i živopisno, baš kakav je i Asim, ponešto o najznačajnijem živućem bosanskohercegovačkom kompozitoru klasične muzike, autoru prve bošnjačke opere Hasanaginice, čovjeku koji je uradio ogroman posao za bošnjačku kulturu, čovjeku, mic po mic, potisnutom u nezasluženi poluzaborav, čovjeku kojeg su, kako sam to ne bez gorke samoironije veli, “svi nešto za budalu smatrali”.

Stoga, kamo sreće da u armiji mediokriteta i neznalica, u svekolikom bošnjačkom pejzažu, postoji još poneka ovakva “budala”. Ili, još bolje, mnogo više njih. Možda bi nas te i takve “budale” rastrijeznile, dozvale pameti, konsolidirale. Možda. Ko zna…

PROČITAJTE I...

Uzmem drugu bombu, jako zamahnem, nekako više ulijevo. Pogađa u granu prvog drveta i odbija se nazad, kao da je od gume, direktno na tranšeju u kojoj su bile “Ose”. Tek u oktobru 2019. godine saznam u slučajnom razgovoru da je odletjela na Mevludina Bulića. Kada je vidio da je pala, kako reče, tih nekoliko sekundi čekanja na eksploziju bile se mu najgore u životu. “Al’ ti halalim”, uz smijeh reče

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!