INSOMNIJA

Vidite, dok Vi mene ovdje percipirate kao mediokriteta, ja već imam dosta jasnu sliku o Vama! – Griješite, ne tretiram Vas tako! Ovo je uobičajena procedura! Kažete, imate jasnu sliku o meni? A kakvu sliku? – Želite znati? – Vrlo rado! – Razvedeni ste, usamljeni, samotne večeri provodite ispred računara, a ni čašica Vam nije mrska, čemu svjedoče podočnjaci, popucali kapilari i drhtanje desne ruke! I Vi imate probleme sa snom! Eto, ne bih dalje! I ovako sam pretjerao

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

– Dakle, noću ne spavate – pita me napadno našminkana, neispavana i od ovakvih razgovora vidno umorna psihologinja.

– Ne.

– A danju?

– Nekoliko sati, popodne uglavnom.

– Tako! Jeste li depresivni, anksiozni?

– Ne.

– Jeste li uzimali medikamente protiv nesanice?

– Da, “Trazem”, ali nije mi pomogao. Popijem tabletu u deset uvečer, a zaspim u šest ujutro.

– Zaista?! Čudno! “Trazem” je, inače, efikasan lijek! Vidim, iz nalaza, Vi ste profesor! Radite li?

– Ne.

– Ne?! Zašto?

– A zašto Vi radite?

– Kakvo je to pitanje?

– Kakvo je vaše pitanje?

– Normalno!

– I moje isto!

– Ljuti ste?

– Ne! Zašto bih bio?

– Zato što ste na logično pitanje odgovorili nelogičnim kontrapitanjem!

– Naprotiv, Vaše je pitanje nelogično! Pitate žednog čovjeka zašto je žedan!

– Ipak ste ljuti!

– Ako ovako nastavite, možda i hoću biti!

– Pa, budite! Istresite gorčinu, bit će Vam lakše!

– Mogu li Vas nešto pitati?

– Izvolite!

– Zašto se ovako ophodite prema meni?

– Kako?

– Površno, jeftino, infantilno!

– Takav dojam imate?

– Da! Vidite, dok Vi mene ovdje percipirate kao mediokriteta, ja već imam dosta jasnu sliku o Vama!

– Griješite, ne tretiram Vas tako! Ovo je uobičajena procedura! Kažete, imate jasnu sliku o meni? A kakvu sliku?

– Želite znati?

– Vrlo rado!

– Pa, dobro! Ne volite ovaj posao! Dosadan Vam je, mučan, Vaši su pacijenti najčešće neobrazovani, niske inteligencije, nesposobni za iole suvislu interpersonalnu komunikaciju! Pobrkali ste me s njima! Ne možete mene, zaboga, podsticati da istresam gorčinu!

– To je sve?!

– Ima još! Ali, bojim se, uvrijedit ću Vas, a to ne želim!

– Nećete! Da čujem!

– Razvedeni ste, usamljeni, samotne večeri provodite ispred računara, a ni čašica Vam nije mrska, čemu svjedoče podočnjaci, popucali kapilari i drhtanje desne ruke! I Vi imate probleme sa snom! Eto, ne bih dalje! I ovako sam pretjerao!

– Hm! Dobro, ako Vi tako mislite! Nego, vratimo se mi predmetu našeg razgovora! Prepisat ću Vam “Ladiomil”! Odličan lijek, a i antidepresiv istodobno!

– Već sam rekao da nisam depresivan! Samo sam strašno umoran!

– Da, rekli ste… A vidim i sama… Pa, dobro, onda ćemo… A kako znate da sam razvedena?

– Imate slomljen pogled!

– Kakav?!

– Slomljen! Takav pogled imaju dvije vrste ljudi: duhovno ispunjeni i emotivno prazni! Razlika je jedva primjetna!

– I Vi to vidite?!

– Sasvim jasno!

– Vi, pretpostavljam, pripadate grupi duhovno ispunjenih ljudi!?

– Ako zanemarim Vašu persiflažu, odgovor bi bio – ne, ne pripadam toj grupi ljudi, barem ne u potpunosti!

– A vidite takav pogled kod drugih! Kako to?

– Poklon od Boga!

– Vjerujete u Boga?

– Da! Uzgred, nije preporučljivo tvrdo vjerovati ljudima!

– Zašto? Nisu svi ljudi loši!

– Nisu, ali zbog onih kojima sam vjerovao, danas i jesam ovdje!

– Da, da… Vidite, moram priznati da ste zanimljiv sagovornik, ali otišli smo predaleko! Ja sam profesionalac, znate?! Hoćete li lijek koji sam preporučila?

– Ne, hvala! Pokušat ću s biljnim čajevima!

– U redu! Eto, to bi bilo sve! Vidimo se na kontroli za sedam dana! Nadam se?

– Čijoj? Mojoj ili Vašoj?

– Bilo čijoj! Dođite! Bit će mi drago ponovo Vas vidjeti!

– U redu, doći ću!

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!