In memoriam: Zija Sulejmanpašić (Sarajevo, 1931. – Zagreb, 2019. )

Kao dugogodišnji grafički urednik, penziju je zaslužio u zagrebačkom Večernjem listu, a u Beharu je taj posao radio s velikom ljubavlju od prvog broja, koji je izašao u ljeto 1992, pa sve do 2005. godine. Autor je brojnih feljtona koji su izlazili, osim u njegovom matičnom listu, u Vjesniku u srijedu, nekim bosanskim listovima, primjerice u Muslimanskom glasu, te Beharu

 

U Zagrebu je u petak, 22. marta 2019, u 88. godini, na drugi svijet preselio Zija Sulejmanpašić, grafičar, kulturni radnik, publicist te istaknuti esejist i prevodilac s njemačkog u “Preporodovom” časopisu Behar i Behar Journalu. Od 1995. godine je član Glavnog odbora Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod”, a posebno je aktivan u radu časopisa Behar: od 1992. član uredništva, od 1999. pomoćnik je glavnog urednika, od 2001. zamjenik glavnog urednika i grafički urednik. U svojstvu člana uredništva Behara, primio ga je u sklopu “Preporodovog” izaslanstva 21. novembra 1997. predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović.

Zija je rođen u Sarajevu 15. novembra 1931. godine. Otac mu je bio bankar, Nedžad-beg, a majka Adela r. Heinrich Bečanka porijeklom. Sa suprugom Vesnom Zija je ostavio kćerku Azru, udatu Vrdoljak. U Sarajevu je završio Srednju tehničku školu, a preselivši s porodicom 1950. u Zagreb, upisao je studij na Tehničkom fakultetu. Može se reći da mu je, uz bosanski jezik, maternji zapravo bio njemački, a uz guvernantu Slovenku u ranom djetinjstvu naučio je i slovenski. Govorio je i služio se i engleskim jezikom.

Kao dugogodišnji grafički urednik, mirovinu je zaslužio u zagrebačkom Večernjem listu, a u Beharu je taj posao radio s velikom ljubavlju od prvog broja, koji je izašao u ljeto 1992, pa sve do 2005. godine. Autor je brojnih feljtona koji su izlazili, osim u njegovom matičnom listu, u Vjesniku u srijedu, nekim bosanskim listovima, primjerice u Muslimanskom glasu, te Beharu. U Beharu je objavio niz feljtoniziranih “političkih putopisa” po bivšem Sovjetskom Savezu pretežno o temama iz sovjetskih republika muslimanskog stanovništva (od kojih valja spomenuti barem neke: Čečenski vuk i ruski medvjed, Rađanje fašizma, 13. SS divizija Handžar i drugi tekstovi).

Kao priređivač i saradnik, potpisao se na niz knjiga koje tretiraju problematiku žurnalističke produkcije u izdanjima Vjesnika.

Objavio je tri knjige: Islamski fundamentalizan – što je to (“Kaj”, Zagreb, 1993), 13. SS divizija Handžar – istine i laži (“Preporod”, Zagreb, 2000) i autobiografsko djelo Više nas nisu hapsili 1931. – 1950. (“Armisprint”, Sarajevo, 2012).

Islamski fundamentalizam kraća je publicistička elaboracija jedne od hit-tema koja se rodila pojavom ajatoloha Homeinija na političkom horizontu, dok je 13. SS divizija Handžar – istine i laži, obimna knjiga vrlo ozbiljnog i iscrpnog istraživačkog novinarstva (na preko 430 stranica), jedna od najboljih knjiga na temu te fašističke formacije iz Drugog svjetskog rata. Treća knjiga, Više nas nisu hapsili, porodična je hronika obitelji Zije Sulejmanpašića, svojevrsna autobiografija kakvih je izuzetno malo napisano u prostoru balkanskih jezika, ali koja to zapravo nadilazi, jer je, osim toga, svojevrsna rekonstrukcija historije grada Sarajeva, savremenih vremena fenomenalnih zapamćenja “očima dječaka i tinejdžera” Zije Sulejmanšića. Autor ju je pisao u svojoj 78. godini.

Nije naodmet spomenuti i još jedan vrijedan podatak koji Ziju Sulejmanpašića vezuje za duboku bosansku i osmansku historiju: Zija je posljednji muški potomak čuvene aristokratske bosanske porodice Sulejmanpašića, porijeklom iz Vesele Straže kod Bugojna, koja je tristo godina sudjelovala u najvišim državnim i vojnim strukturama Osmanskog carstva.

 

 

PROČITAJTE I...

“Merhamet” je, dijeleći tokom svoje historije sudbinu bošnjačkog naroda, djelujući kroz četiri različite države, odnosno državna ustrojstva, preživio brojne političke, ekonomske, društvene turbulencije i ratove, pa će preživjeti i napade zlonamjernih pojedinaca. Naš nijet i naša misija isuviše su značajni da nas takva podmetanja i prepreke mogu skrenuti s puta dobročinstva koji je započet daleke 1913. godine, a koji su trasirali naši preci, tada najznamenitiji Bošnjaci, među kojima su bili i prvi predsjednik “Merhameta” dr. Mehmed Spaho i veliki reis Džemaludin ef. Čaušević, a kasnije i naš rehmetli predsjednik Alija Izetbegović

Naučnici danas, bar u Njemačkoj, mogu objavljivati članke i knjige i imaju potpunu slobodu da brane svaku moguću poziciju. U pravilu im ne prijeti nikakva opasnost zbog toga. S druge strane, u Njemačkoj uočavam fenomene koji se meni lično ne sviđaju. U Njemačkoj postoji desničarska radikalna partija (AfD) i mnogi se boje da bi ona mogla jačati. To, recimo, za posljedicu ima to da se na fakultetima, čak na fakultetima politologije, sprečavaju predavanja mislilaca koji su desničarski orijentirani. I sām sam protiv AFD-a, ali to ne znači da trebamo zabranjivati diskusiju s nekim ko je simpatizer ove stranke. Zabraniti bilo kakvu diskusiju na jednom fakultetu smatram oblikom kukavičluka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!