In memoriam: Zija Sulejmanpašić (Sarajevo, 1931. – Zagreb, 2019. )

Kao dugogodišnji grafički urednik, penziju je zaslužio u zagrebačkom Večernjem listu, a u Beharu je taj posao radio s velikom ljubavlju od prvog broja, koji je izašao u ljeto 1992, pa sve do 2005. godine. Autor je brojnih feljtona koji su izlazili, osim u njegovom matičnom listu, u Vjesniku u srijedu, nekim bosanskim listovima, primjerice u Muslimanskom glasu, te Beharu

 

U Zagrebu je u petak, 22. marta 2019, u 88. godini, na drugi svijet preselio Zija Sulejmanpašić, grafičar, kulturni radnik, publicist te istaknuti esejist i prevodilac s njemačkog u “Preporodovom” časopisu Behar i Behar Journalu. Od 1995. godine je član Glavnog odbora Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod”, a posebno je aktivan u radu časopisa Behar: od 1992. član uredništva, od 1999. pomoćnik je glavnog urednika, od 2001. zamjenik glavnog urednika i grafički urednik. U svojstvu člana uredništva Behara, primio ga je u sklopu “Preporodovog” izaslanstva 21. novembra 1997. predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović.

Zija je rođen u Sarajevu 15. novembra 1931. godine. Otac mu je bio bankar, Nedžad-beg, a majka Adela r. Heinrich Bečanka porijeklom. Sa suprugom Vesnom Zija je ostavio kćerku Azru, udatu Vrdoljak. U Sarajevu je završio Srednju tehničku školu, a preselivši s porodicom 1950. u Zagreb, upisao je studij na Tehničkom fakultetu. Može se reći da mu je, uz bosanski jezik, maternji zapravo bio njemački, a uz guvernantu Slovenku u ranom djetinjstvu naučio je i slovenski. Govorio je i služio se i engleskim jezikom.

Kao dugogodišnji grafički urednik, mirovinu je zaslužio u zagrebačkom Večernjem listu, a u Beharu je taj posao radio s velikom ljubavlju od prvog broja, koji je izašao u ljeto 1992, pa sve do 2005. godine. Autor je brojnih feljtona koji su izlazili, osim u njegovom matičnom listu, u Vjesniku u srijedu, nekim bosanskim listovima, primjerice u Muslimanskom glasu, te Beharu. U Beharu je objavio niz feljtoniziranih “političkih putopisa” po bivšem Sovjetskom Savezu pretežno o temama iz sovjetskih republika muslimanskog stanovništva (od kojih valja spomenuti barem neke: Čečenski vuk i ruski medvjed, Rađanje fašizma, 13. SS divizija Handžar i drugi tekstovi).

Kao priređivač i saradnik, potpisao se na niz knjiga koje tretiraju problematiku žurnalističke produkcije u izdanjima Vjesnika.

Objavio je tri knjige: Islamski fundamentalizan – što je to (“Kaj”, Zagreb, 1993), 13. SS divizija Handžar – istine i laži (“Preporod”, Zagreb, 2000) i autobiografsko djelo Više nas nisu hapsili 1931. – 1950. (“Armisprint”, Sarajevo, 2012).

Islamski fundamentalizam kraća je publicistička elaboracija jedne od hit-tema koja se rodila pojavom ajatoloha Homeinija na političkom horizontu, dok je 13. SS divizija Handžar – istine i laži, obimna knjiga vrlo ozbiljnog i iscrpnog istraživačkog novinarstva (na preko 430 stranica), jedna od najboljih knjiga na temu te fašističke formacije iz Drugog svjetskog rata. Treća knjiga, Više nas nisu hapsili, porodična je hronika obitelji Zije Sulejmanpašića, svojevrsna autobiografija kakvih je izuzetno malo napisano u prostoru balkanskih jezika, ali koja to zapravo nadilazi, jer je, osim toga, svojevrsna rekonstrukcija historije grada Sarajeva, savremenih vremena fenomenalnih zapamćenja “očima dječaka i tinejdžera” Zije Sulejmanšića. Autor ju je pisao u svojoj 78. godini.

Nije naodmet spomenuti i još jedan vrijedan podatak koji Ziju Sulejmanpašića vezuje za duboku bosansku i osmansku historiju: Zija je posljednji muški potomak čuvene aristokratske bosanske porodice Sulejmanpašića, porijeklom iz Vesele Straže kod Bugojna, koja je tristo godina sudjelovala u najvišim državnim i vojnim strukturama Osmanskog carstva.

 

 

PROČITAJTE I...

Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!