IN MEMORIAM: Tvrtko Kulenović (1935 – 2019)

U Sarajevu je danas preselio akademik, pisac i profesor Tvrtko Kulenović. Rođen je u Šapcu 9. aprila 1935. godine. Između ostalog, bio je dugogodišnji profesor i profesor emeritus Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, prvi predsjednik PEN-centra BiH, direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, te redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH.

U Sarajevu je danas preselio  akademik, pisac i profesor Tvrtko Kulenović. Rođen je u Šapcu 9. aprila 1935. godine. Između ostalog, bio je dugogodišnji profesor i profesor emeritus Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, prvi predsjednik PEN-centra BiH, direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, te redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH.

U književnosti se javio krajem šezdesetih godina 20. stoljeća i objavio više od 20 knjiga putopisa, pripovijetki, radiodrama te romane “Čovjekova porodica” (1991), “Istorija bolesti” (1994) i “Jesenja violina” (2000), uključujući i knjige iz oblasti književne teorije i teatrologije.

Povodom Kulenovićeve smrti Stav objavljuje intervju koji je sa njim, simbolično, urađen na današnji dan prije dvije godine.
Intervju je vodila Saida Mustajbegović.
TVRKO KULENOVIĆ: “Bojim se da je ljevica prestala postojati”

Za njega je književnost po svojoj definiciji otvorenost prema drugome. Prve književne radove objavljuje početkom sedamdesetih. Dugogodišnji profesor na Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Tvrtko Kulenović (Šabac, 1935. godina) napisao je četiri romana: Kasino (1987), Čovekova porodica (1991), Istorija bolesti (1994) i Jesenja violina (2004). Manje je poznato da je, motiviran time što su njegovi najdraži pisci – Bulgakov i Čehov – bili liječnici, studirao medicinu. Bio je uspješan student. Kada se odlučio napustiti ovaj studij, i njegovi najstrožiji profesori pokušavali su ga odgovoriti. Odluku da upiše književnost u Beogradu nije odobravao ni njegov otac, slikar Hakija Kulenović. Živio je književnost bilo da je radio kao profesor, djelovao kroz P.E.N. Centar BiH, bio putopisac ili direktor Narodnog pozorišta. U književnost ga je uveo strip koji je kao dječak čitao u dnevnim novinama u Šapcu, u kojem je proveo prvih jedanaest godina.

STAV: Sjedim li ispod portreta koji je naslikao Vaš otac – Tvrtko Kulenović kao šesnaestogodišnjak?

KULENOVIĆ: To je jedna od rijetkih očevih slika koje imam. Zapravo, jedino ulje. Zanimljiva je po tome što je slikana kada sam imao trideset šest godina. Kaže mi otac: “Sjedni da te slikam.” Sjeo sam jednom-dvaput, i on mi reče da više ne poziram, da me najbolje zna iz doba kada sam imao šesnaest godina – takvog me je i naslikao.

STAV: Kakve je motive najviše slikao?

KULENOVIĆ: Najviše pejzaže. Slikao je, naprimjer, gradnju nove Željezničke stanice. Tu su ga proglasili klasikom socijalističkog realizma. Iako se sada kritikuje taj period, šta fali umjetnosti iz tog perioda? Fali samo lošim slikama.

STAV: U 135 godina na prostoru Bosne i Hercegovine montirano je i demontirano osam “država”. Sve ono što je i u umjetničkom smislu začeto nije nakon toga imalo kontinuitet. Zašto je to tako?

KULENOVIĆ: Teško je reći zašto se nije nastavilo, ali je očigledno da je umjetnost rezultat djelovanja društva. I to ne samo po onome što slika već po onome što umjetnost po svojoj prirodi jeste. Imam priču o ocu koju treba da objavim u knjizi o scenografiji Narodnog pozorišta. On je bio u logoru u Njemačkoj. Pitali ga, bezbeli, šta je i ko je. Rekao je da je slikar. To mu je život spasilo. Dali su mu kantu boje da boji i traverze jer se gradila fabrika. Popne se i počne bojati, kad eto savezničkih aviona. I sad, šta će: treba mu sat da siđe i dva i po sata da se popne. Da se to danas dogodi, moj bi otac dobio nagradu za konceptualno slikarstvo.

STAV: Mnogo se knjiga štampa, a kulturne su vrijednosti evidentno urušene. Zašto je to tako?

KULENOVIĆ: Mislim da je i to rezultat društva. Mnogo je toga urušeno pa se urušila i ozbiljna baza za umjetnost. Ima mnogo svega, ali je to uglavnom neozbiljno. Postoji Safet Zec, ali on nije iz ovog doba. Funkcionisanje društva odražava se i na umjetnost. Ništa ne može opstati. Imali smo izvanredno slikarstvo u 20. vijeku. Gdje je to sad? Gdje su se izgubili pravci kojima su se oni kretali? To niko ne može kazati.

STAV: Kakav je status knjige kod nas?

KULENOVIĆ: Sudeći prema broju štampanih knjiga, imam utisak da je danas lako štampati knjigu. Po onome kako se razumijem u tehniku, to nije skupo. Status? Ne bih rekao da je ranije bio bolji. Uvijek je knjiga bila na repu. Pojavi se Derviš i smrt, i onda poslije toga ništa, i ništa, i ništa. Nikakav nije status ni pisca, ni knjige. Ima boljih i ima lošijih stvari, a čovjek nije u stanju da to razabire u masi. Čitao sam jako lošu knjigu nekog beogradskog autora o čovjeku koji mnogo mokri i juri po ćoškovima. Sjajno je bila opremljena. Rado sam uzeo da je čitam jer sam očekivao da će biti humora. Nije ga bilo. To je jedna suha, surova slika stvarnosti. Ne znam koji bi se u toj knjizi mogao naći kvalitet. Ima odnos s majkom, odnos s prijateljima, piša po haustorima… Postoji masa takvih knjiga koje su u nekom pravcu zalutale. Pošto je sve skupa jeftino, onda se takvo što štampa i piše. Mada ima i sjajnih autora. Nešto se ipak izdvoji. Književne kritičare još i imamo, ali nemamo likovne i muzičke kritičare. U tim umjetnostima nemamo kritike.

STAV: Nemamo ni u teatru. Svjesni smo i često govorimo da kod nas kritika ne postoji ili je ona lična. Je li oduvijek tako bilo?

KULENOVIĆ: Bilo je u doba komunizma dosta konformizma, ali je bilo i kritike. Postojali su kritičari. Bio je Luka Pavlović, koji nije bio predmet mog oduševljenja, ali je bio pravi pozorišni kritičar. Danas toga više nema.

STAV: Zašto smo onda licemjerni? Pričat ćemo međusobno da neka predstava nije dobra, da neka knjiga ili izložba nije dobra, ali nećemo to javno izreći?

KULENOVIĆ: Nedavno sam poslije godina i godina pročitao negativnu pozorišnu kritiku. Nisam mogao sebi doći. Toga bi moralo biti više. Nemoguće je da je sve dobro. Nisu mjerila – dobro i loše. Mjerila su u šta se ko tematski zaleti, u koji dio realnosti, je li to ova naša realnost ili nije?! A ne možeš čitavu realnost obuhvatiti u neki dio i to je tema komentara – kako, gdje i koliko. Da li je nešto dobro ili loše, o tome se ne govori. Vrlo malo. Pravi je pozorišni kritičar Mladen Bićanić. Ja nikog drugog ne znam.

STAV: Sputava li pisca poznavanje teorije književnosti?

KULENOVIĆ: Ne sputava. Postoje razne vrste sputanosti. Kod nas je sputanost pisanje o takozvanoj realnosti – počne o selu, pa o gradu… To je sputanost. Iz toga dolazi znanje nepotrebno za kreaciju. Dakle, pisac korištenjem teorije nije sputan, a nema od nje ni neku veliku prednost. Osim toga, jednostavna je istina: ono što je dobro, to je dobro, i to je zaista nezavisno. Hoće li neko malo više teorije uključiti u pisanje, to zavisi od njega samoga. A ako ubaci i teoriju, pitanje je kako to radi. Kod onih koji nemaju nimalo teorije u književnom djelu postoji opasnost da se pretvore u registratore neke vrste stvarnosti. Nije loše da ima neka tačkica teorijske svjetlosti tu i tamo. Nemoguće je pisati književnost onako kako se nekad pisala.

STAV: Postoji filozofija palanke (o kojoj je sjajno pisao Konstantinović). Čini se da je sve više živimo. S druge strane, u eri kada su informacije postale dostupnije sam pojam provincije postao je upitan. Možemo li zaključiti da informacija nije znanje, a palanka je posljedica takvog poimanja stvari?

KULENOVIĆ: Te su dvije stvari međusobno mnogo više slične nego što nam se čini. Predavao sam teoriju informacija i čitao velike autore koji su pisali da ćemo živjeti u globalnom selu. Bio sam time oduševljen. Ništa od toga nije se dogodilo. Mentalitet površnosti postoji i u jednom i u drugom slučaju. Informacija je sama po sebi površna, ali potiskuje ono što nije površno. Nisam nikakav zaljubljenik u filozofiju, meni je književnost dosta. Književnost potiskuje filozofiju tako što dozvoljava hiperprodukciju lošega. To potpuno odgovara Konstatinovićevoj palanci i čini mi se da će tako ostati. Nije ova pojava svojstvena samo nama. Riječ je o globalnoj pojavi – u Americi, uglavnom, vlada palanka.

STAV: Direktor Aleksandrijske biblioteke u nedavnom intervju u našem magazinu na pitanje kako vidi današnje probleme u islamskom svijetu kazao je da su fokusirani samo na sebe. Rekao je da je Aleksandrijska biblioteka bila prvi trust mozgova u svijetu i da su unutar nje bili stručnjaci koji su pojave razmatrali na različite načine, što danas nije slučaj. Kako Vi komentirate takav pristup društvu?

KULENOVIĆ: Da, to je taj problem. Istina, sagledati cjelinu strašno je teško. Ali su to pokušali učiniti, naprimjer, klasična filozofija i književnost. Više nema takvih pokušaja. Danas se sve ambicije kreću u jednom smjeru. Onda se čeka da se ta jedna ambicija s nečim spoji. Ma neće se spojiti. Onda se ide sve dalje i dalje. Aleksandrijska biblioteka bila je prava stvar. Mada, ona ne bi opstala i da je nisu razorili jer je taj koncentrat bića neponovljiv. Danas ga nemamo uopšte. Današnji se filozofi bave pojedinačnim pitanjima.

STAV: Pronašla sam jedan Vaš tekst o začecima Baleta u Sarajevu u Narodnom pozorištu poslije Drugog svjetskog rata. Ilustrirali ste to vrijeme primjerom rukovodioca koji je kazao da balerinama ne trebaju baletne cipele jer je “to” slobodna zemlja i mogu slobodno gaziti, a ne mučiti se i hodati na vrhovima prstiju. Koliko ta situacija objašnjava odnos prema kulturi u tom vremenu?

KULENOVIĆ: Možemo reći da je u komunizmu odnos prema kulturi bio drugačiji. Bilo je i velikih udara na kulturu, a da ne kažemo to koliko je kultura morala biti i pokoravanje. Sjećam se kada su pčelari sa svoga kongresa Titu poslali medalju. I nisu samo njemu poslali nego i nekom načelniku i drugima. To je mito koje je i u to doba uhvatilo korijena. Znači, ne da ga razumiješ ili da on razumije tebe već da ga podmitiš i natjeraš da ti učini nešto dobro. Onda se ti pokušaji izjalovljuju. Književnost govori o tome kako se izjalovljuju.

STAV: Dosta je politike u razgovoru o jezicima na ovom prostoru. Je li oduvijek bilo tako?

KULENOVIĆ: Nije, iz prostog razloga zato što smo imali jedan jezik pa je bilo manje prostora za takvu vrstu polemike. Samo što su sve ove današnje priče postojale podvodno. Postojale su razne ideologije i dvostruki identiteti. Onda bi tu i tamo buknuo vulkan koji nije mogao oštetiti režim, ali je bilo vidljivo njegovo postojanje. Prema tome, nacionalizam nije nešto današnje, on postoji odavno, a sada je nevjerovatno uzeo maha. Slažem se da to više nije isti jezik, ali su razlike minimalne. Vidite, u Italiji ima oblasti gdje jedni druge ne razumiju. Istina, male su to oblasti. Sjeverni i južni Nijemci jedva se razumiju. Nije to nešto zbog čega treba proglasiti više jezika. Danas imamo političku organizaciju jezika koja je takva kakva je.

STAV: Zašto ste se odlučili ijekavizirati roman Čovekova porodica?

KULENOVIĆ: To mi je rekao Gavrilo Grahovac, ali sam i osjećao da tako treba učiniti. Rekao mi je: “Ne možeš ti biti bosanski pisac, a pisati ekavicom.” A meni je to svejedno, jer je meni jezik nešto drugo. Za mene je profesor Radovan Vučković, nakon što je otišao u Beograd sa ženom muslimankom, u knjizi napisao da sam izdajica. Čega sam izdajica, majko draga!? Je li on to cijenio po tome što sam pisao ekavski, što sam rođen u Šapcu, ili što mi je majka Srpkinja? Je li to to ili šta je? Kada je moj otac otišao u Beograd na Likovnu akademiju, djed je čuo da je skinuo fes. Onda je kazao: “Više ga nećemo zvati Hakija već Jandrija.” U Beogradu su moji roditelji imali prijatelja advokata muslimana, Kamenicu. Otišao mu je tata kada mu se rodio sin tražiti da mu bude kum. A Kamenica kaže: “Slobodan.” Tata mu odgovori: “Kakav Slobodan?” Ode onda u Bosanski Petrovac djedu, a on mu kaže: “Hajrudin.” Na što je tata rekao: “Kakav Hajrudin?” I onda reče: “Trebat će Bosni još kraljeva.” Tako sam dobio ime.

STAV: Pričali smo o kritici. Poslije rata smo svjedoci šutnje intelektualnih elita. Jesu li oni šutnjom na neki način izdali narod?

KULENOVIĆ: Kritički se nerv u priličnoj mjeri izjednačio sa svađalačkim nervom. Bilo je toga i u Jugoslaviji. Tu onda nema konstruktivne kritike. Takve su bile i ove rasprave između Društva pisaca i P.E.N. Centra. Svelo se na personalno.

STAV: U ratu su intelektualci digli svoj glas. Vi ste trebali 1992. godine biti u žiriju Sterijinog pozorja u Beogradu. Napisali ste da nećete doći jer Vaši studenti na Treskavici ginu. Vaše intelektualno prisustvo, kao i drugih umjetnika i intelektualaca, u to vrijeme bilo je itekako glasno. Povisili ste glas i kao izuzetno mlad intelektualac, čak u gimnaziji. Među prvima ste stali u odbranu Kiša. Zašto ste poslije rata ušutjeli?

KULENOVIĆ: Zato što me to ne zanima. Kada je Kiš u pitanju, bio sam protiv svake vrste diktature. Uvijek sam bio protiv marksističkih i drugih ideoloških intervencija u književnosti, ali nisam bio protivnik komunističke ideje. Tada je sistem navalio na Kiša. Onda se otkrilo nešto drugo: kada su u Beogradu čuli da se u Zagrebu Kiš ipak štampa, onda se govorilo: “Od Beograda do Zagreba 400 kilometara”. To se tada otkrilo, premda je dugo podvodno ležalo.

STAV: Kada ste Vi počeli šutjeti?

KULENOVIĆ: Posljednji sam put podigao glas kada je uveden  PDV na knjigu. Tada sam kazao da je to meni VBR (višecijevni bacač raketa).

STAV: Ono što je manje poznato jeste da je Vaš prvi književni izraz bila poezija. Je li se ta poezija pretočila u esej?

KULENOVIĆ: Pretočila se u priče, ali one isprva nisu valjale, pa onda u putopis koji je valjao. Imam jednu veliku pjesmu s ilustracijom Mome Kapora (koje li ironije!) pored pjesme. Imao sam pjesama za pola zbirke. Prva pjesma mi je objavljena u listu Mladi borac 1945. godine, zvala se Palim borcima Jugoslavenske narodne armije. Jedna je glasila: Slonovi, zašto među mravima živite na istoj planeti / zar niste suviše veliki da ne budete zgaženi. Shvatio sam da nisam taj i da nemam ono što bih trebao imati za poeziju. Onda sam počeo pisati priče. Jednu sam nosao kojekuda i niko mi je nije htio objaviti. Onda sam pročitao od Crnjanskog Među Hiperborejcima. Svi su govorili da je riječ o romanu, a ja sam shvatio da je to putopis i da je putopis velika književna forma. Smatran sam u Srbiji jednim od najboljih putopisaca. Neko je nedavno ondje napisao: “Znate li kakav je on bio putopisac, a u Šapcu za njega niko ne zna?”

STAV: Više ste puta izjavili da Vam je Vaš najdraži roman Čovjekova porodica. Zbog čega?

KULENOVIĆ: U suštini sam ljevičar. Mnogi pametni ljudi smatraju da je ljevica prestala postojati sa Španskim građanskim ratom. Moj mit bio je Španski građanski rat.

STAV: Da li je ljevica zaista tada prestala postojati?

KULENOVIĆ: Bojim se da jeste. Sovjetski savez nije bio ljevica već imperija koja se branila od Hitlera. SSSR je poslao brodove koji su stajali blizu Barcelone. Nisu se micali. U to vrijeme u Francuskoj bila je socijalistička vlada koja je poslala avione koji nisu smjeli da lete – bio bi to prekršaj međunarodnog prava. Zato su ih vozili cestama koje su u Francuskoj okružene drvećem, i tim avionima su se putem lomila krila, tako da nikada nisu ni stigli u Španiju. Jedino je Meksiko poslao regularnu vojsku koja je mogla da se nosi s Italijanima, Nijemcima i Frankovom vojskom. To je za mene tužna priča. Gadne stvari su nam se događale. Jedna od njih jeste i to što je Staljin ubio Trockog, koji je stvorio Crvenu armiju.

STAV: Izdavačka kuća “Buybook” štampa novo izdanje Vaše knjige Istorija bolesti. Pisali ste je samo godinu, što je mnogo kraći period nego za Vaše ostale knjige. Komentirajući vrijeme i temu, objašnjavali ste da smatrate da za pristup događaju u književnosti nije potrebna vremenska distanca. Kako danas na to gledate?

KULENOVIĆ: Da počnem od fizičkih uslova – danju i noću bio sam besposlen. Noću sam smišljao fragmente teksta, ponavljao ih kako bi ih naučio napamet, a tek danju sam ih mogao zapisati. Knjiga je došla brzo zato što je fizički mogla doći brzo. Drugo, u tom sam trenutku osjećao da treba nešto reći neprijatelju i zločincu i vrlo sam zadovoljan kako sam to učinio. Sada više ne bih mogao pisati o tome. Dok sam pisao Istoriju bolesti razmišljao sam o vezi Sarajeva i Madrida. U filmu Smrt u Sarajevu, koji smo Haris Prolić i ja radili u ratu, ima posebno poglavlje Djeca Madrida.

STAV: I tim ste filmom zapravo pokazali otpor o kojem smo maločas govorili?!

KULENOVIĆ: Da, to je bio najčistiji vid otpora. Jer roman je ipak svoja i lična bol, a u filmu je pokazan dio opšteg bola.

 

 

PROČITAJTE I...

Nagrađivanjem spisateljskog djela nagrađuje se upravo njegov pisac jer pisca suštinski nije moguće odvojiti od njegova spisateljskog djela i obratno, kako to kazuje i elementarna logika, a potvrđuju brojne savremene književne teorije, a naročito tzv. etička kritika. Zato, dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu predstavlja dodjelu nagrade piscu i djelu koji stoje u odbrani sudski dokazanih ratnih zločina i sudski presuđenih ratnih zločinaca, s jedne strane, dok, s druge strane, predstavlja čin nepravde i moralnog nasilja nad žrtvama ovih ratnih zločina i njihovih počinilaca i naredbodavaca. A to u konačnici znači da je dodjelom Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu Nobelov komitet indirektno i sam podržao politiku i ideologiju ratnih zločina, uključujući i zločin genocida, stoji u pismu prof. dr. Sanjina Kodrića, predsjednika BZK “Preporod”, koje prenosimo u cijelosti

Stela Roso je iz Splita, a Marko Samodol iz Šibenika. Stela je drugi, a Marko prvi put u Srebrenici. “Bila sam i prošle godine. Emocija koja se samo ovdje može doživjeti me vraća u Srebrenicu. Dolazimo da odajemo počast žrtvama genocida i opet ću dolaziti ovdje”, poručila je Roso, dok je Samodol kazao: “Ovdje je emocija koja je teško opisiva riječima. Bio sam u Vukovaru, ali ovdje doći je neopisivo. Vidjeti šta su drugi narodi doživjeli, teško je to sve opisati kako se osjećam.”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!