fbpx

IN MEDIAS REIS: Utjecaj odlaska u penziju na mentalno i tjelesno zdravlje emeritusa Cerića

Cerića ne treba štititi od naših riječi i djela, od našeg slova i govora, već od njega samog. I, ne samo to, već – a to je mnogo važnije – savjetovati mu da ne nastavlja urušavati ugled časne titule koju nosi i odgovorne dužnosti koju je sve te godine obnašao. Naprosto, potrebno je štititi instituciju reisul-uleme! Ali, avaj, iako je takvih dobronamjernih savjeta nesumnjivo bilo i u pisanom i u govornom obliku, on se na njih očito nije osvrtao. Nemamo nikakva razloga ne vjerovati da je sve to činio potpuno lišen svijesti o mogućim štetnim učincima svojih postupaka i verbalnih istupa u javnom prostoru

Piše: Nedim S. HODŽIĆ

Tradicionalno je naš odnos prema starijem dio našeg svekolikog ethosa, kućnog odgoja i društvene međugeneracijske solidarnosti, humanosti općenito. Ako je taj stariji neko ko nosi titulu vjerskog poglavara, onda je to razlog više da ga poštujemo, uvažavamo pa i štitimo njegovu čast i njegov autoritet od svog lošeg postupka i, ne dao Bog, ružne riječi. Kako odrastamo, sazrijevamo i dolazimo u neke ozbiljnije godine, granica između starijeg i mlađeg biva sve manjom.

Kad imate dvadeset, četrdesetogodišnjak je za vas “stariji”, ali kad pređete tu famoznu četrdesetu, onda ipak sebi dajete za pravo da polahko prerastete kredo “o starijima sve najbolje”. Pritom, i dalje treba bar nastojati zadržati mjeru pristojnosti u svakom svom govorenju o starijem, pogotovo ako je to osoba s visokom vjerskom titulom, iz koje per definitionem proizlaze svojevrsni moralni i duhovni autoritet i kredibilnost. Neko zbog osobne formatiranosti, neko stoga što mu je stalo do mentalne i moralne, a onda i verbalne higijene – posebice higijene javno izgovorene / napisane riječi (ma o kome i ma o čemu govorio).

CERIĆA NE TREBA ŠTITITI OD NAŠIH RIJEČI, VEĆ OD NJEGA SAMOG

Mi evo više od dvadeset godina strpljivo šutimo i nijemo se ibretimo, pođahkad kaskatimo, na sve predvidive i nepredvidive, zamislive i nezamislive verbalne, djelatne, intelektualne, medijske i ine gafove prof. dr. Mustafe ef. Cerića, koji je od 1993. do 2012. godine, što kao naibu-reis, što kao reisul-ulema IZ u BiH, obnašao časnu dužnost vrhovnog vjerskog poglavara ovdašnjih muslimana. Na toj šutnji manje-više istrajavamo i evo punih osam godina nakon što je, uza sva druga, brojna i hvalevrijedna postignuća, zabilježio i zapažen rekord – prvi reis u Bošnjaka koji je tu časnu dužnost prestao obnašati za svog života.

Međutim, reis emeritus (šta god to značilo) je, tad već u zrelim godinama rane jeseni dunjalučkog života – sasvim legitimno i sasvim razumljivo – odlučio i nakon reisovanja ostati u javnom prostoru – nažalost, ne kao teolog (što po svom akademskom obrazovanju jeste), niti kao duhovni i moralni autoritet. Već đahkad kao nekovrsni narodni tribun, đahkad kao politički aktivist, političar populističke provenijencije bez jasno artikulirane idejno-političke profilacije, đahkad opet kao jeftini trbuhozborac ili, da zadržimo pristojnost, različitih bjelosvjetskih kvaziautoriteta i političkih režima.

Na sve to gospodin Cerić kao slobodan čovjek i građanin ove zemlje ima potpuno legitimno pravo koje mu niko ne može osporiti. Međutim, svaki njegov javni istup nosi uza se i težinu njegove titule (i njegove ahmedije koju, bar simbolički, i danas nosi kao i prije dvadeset godina i od koje se u percepciji recipijenata i svjedoka svojih javnih istupa ne može odvojiti), kao i poputbinu njegovih višedesetljetnih životnih, intelektualnih i duhovnih pregnuća i postignuća, pa i težinu činjenice da je to čovjek koji je, kako rekosmo, gotovo dva desetljeća bio “Grand Mufti of Bosnia and Herzegovina”. Još u prvim godinama nakon umirovljenja svojim je ulaskom u politiku kandidaturom za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine (2014), napose svojim predizbornim istupima, pokazao da njegovi osobni apetiti i ambicije nisu zadovoljeni i da namjerava i dalje utjecati na procese i pojave u našem društvu. Ali, i šire, diljem butum dunjaluka. Ni to mu niko ne spori.

Pokušao je, okušao se i crno na bijelo dobio rezultat kakav je dobio. Već to je bio znak da više reisa Cerića ne treba štititi od naših riječi i djela, od našeg slova i govora, već od njega samog. I, ne samo to, već – a to je mnogo važnije – savjetovati mu da ne nastavlja urušavati ugled časne titule koju nosi i odgovorne dužnosti koju je sve te godine obnašao. Naprosto, potrebno je štititi instituciju reisul-uleme! Ali, avaj, iako je takvih dobronamjernih savjeta nesumnjivo bilo i u pisanom i u govornom obliku, on se na njih očito nije osvrtao. Nemamo nikakva razloga ne vjerovati da je sve to činio potpuno lišen svijesti o mogućim štetnim učincima svojih postupaka i verbalnih istupa u javnom prostoru. Znamo da mu teške ratne i poratne godine nisu niti ostavljale dovoljno prostora za razvoj institucije i institucija. Bila su to teška vremena sa svojim teškim bremenima, izazovima i zahtjevima. Znamo, dočim, i da su mnoge prilike propuštene iz potpuno subjektivnih razloga. No, o tome će – bar što se dunjalučkog še’na tiče – suditi povijest i buduće generacije.

POPIS GAFOVA KOJE BISMO VOLJELI  ZABORAVITI

Nećemo ovdje reisu Ceriću spočitavati jamačno brojne propuste i gafove iz tog tegobnog razdoblja u kojem je, nerijetko ne svojom željom već naprosto spletom okolnosti, morao djelovati na više frontova i vršiti više funkcija istodobno. No, jedno od obilježja njegova reisovanja koje sigurno neće promaknuti nijednom, čak i površnom istraživaču koji se bude bavio tim razdobljem jeste to da mu je prevlađujući modus operandi percipiran kao “one man show”. Takav način djelovanja i ophođenja prema zajednici muslimana izlagao ga je brojnim i oštrim kritikama u medijskom prostoru koje su često prelazile granice ukusa i nerijetko ulazile u područje samovrijeđanja i samoomalovažavanja ne samo njega kao osobe već i časne titule i odgovorne dužnosti reisul-uleme. No, zbog svih zasluga i postignuća, za hatar tegobe vremena u kojem je tu dužnost obnašao, zbog niza ograničavajućih objektivnih okolnosti, a jedna od njih je svakako i osobna formativna kapacitiranost, sve ćemo mi to reisu emeritusu halaliti.

Prosto mu i halal bilo i svih dunjalučkih blagodati, sejira i teferiča u kojima se u to doba nauživao. Halal mu bila i na Višnjiku vila. Nismo mu i nećemo plaho hatariti ni to što nije mario za institucionalizaciju bošnjačkog bića u različitim poljima i na različitim nivoima. Zarad svih onih rijetkih trenutaka u kojima smo bili ponosni što ga imamo, nećemo mu uzimati za zlo ni to što svojim autoritetom i snagom institucije koju je vodio nije činio dovoljno da nas zaštiti od svakovrsnih upliva i utjecaja bjelosvjetskih hohštapler-misionara, ublehaša i prodavača halal-magle što po ovoj ojađenoj zemlji pronosaše kese sa škudima zadjevene za svilen bensilahe. Jer, nije valjda ni bio svjestan da svilen bensilah vrlo lahko može biti upotrijebljen kao svilen gajtan za vratom njegova naroda.

Nije ga grditi ni zato što za sve vrijeme svog reisovanja, objektivno, nije niti mogao posvetiti se ozbiljnijem učenju iz knjiga, razvijanju teološke misli sukladne vremenu i prostoru, odgajanju studenata fakulteta na kojem je biran u zvanje redovnog profesora. Pretenciozno bi bilo i očekivati da je u svojih nekoliko mandata stigao napisati kakvu knjigu iz oblasti kojom se bavio i za koju je biran u spomenuto zvanje. Nećemo mu zamjerati ni to što je i tada češće znao poslušati savjete nižerazrednih bjelosvjetskih ćata, referenata i referentica, negoli glas razuma ovdašnje javnosti, domaće pameti i mudrosti. Prosto mu bilo i to što je još u tim vremenima đahkad znao napraviti ašćare pogrešne procjene pri anticipiranju internacionalnih i domaćih procesa i pojava, društvenih i političkih. Makar su te procjene znale biti itekako štetne.

Nećemo mu zamjerati ni to što je vođen nezajažljivom željom za bivanjem prvim i ostankom na vrhu, a obodren – kako je sam tvrdio – insistiranjima svojih prijatelja (nekih važnih prijatelja, haman), nakon 19-godišnjeg (naibu)reisovanja ušao u avanturu kandidiranja za člana Predsjedništva, avanturu koja je autoritet dojučerašnjeg bošnjačkog reisa svela na, slovom i brojem, četiri i po (4,5) posto (bošnjačkog) biračkog tijela. Istoj onoj nezajažljivoj želji za ulogom vođe pripisat ćemo suštinski i sadržinski nedonošče ambicioznog imena: Svjetski bošnjački kongres.

Nećemo mu zahatariti što je doslovno abortirao nacionalnu ideju i sveo ju na nekolicinu amatera koji su nas godinama maltretirali svojom nepismenošću, kao ni to što je u visove bošnjačke i muslimanske (kvazi)intelektualne i (pseudo)duhovne elite katapultirao – kako je i sam rekao u jednom javnom nastupu – svog lidera u bošnjakizaciji Bošnjaka – Muamera Zukorlića, zajedno s tezom o “Bošnjacima kao jedinom narodu na Balkanu koji nema svoju nacionalnu državu”, intoniranom na način kao da je to cilj, ideal, kojem Bošnjaci trebaju stremiti. I sve to stalno zbunjujući i dodatno raspamećujući svoj voljeni narod. I sve to bez ikakve ozbiljne vizije, strategije i plana. Sve ad hoc! Jer, papir sve trpi, a ni jezik nema kosti.

A kad je halal, nek je bal, pa halal ti bilo, naš emerituse, i to što si nam Bajram (hiže)slavizirao i uz potpuni šok i nevjericu narodnih masa, a sve bez ikakva logičkog, racionalnog, vjerskog i, ne dao Bog, znanstvenog utemeljenja, prilično skaradno, a bez ironije, u formi ozbiljnog govorenja s pozicije bivšeg reisa, promovirao novo ime za blagdan koji ovdašnji muslimani već stoljećima znaju kao Bajram. Kad smo već kod stoljeća, halalit ćemo nekako i što si nam onomad priredio spektakularno obilježavanje 600 godina islama u nas, sve uz mehtere, pa si baš tad nekad Tursku proglašavao našom majkom, da bi kasnije reterirao (aterirao, šta li)! Opet zbunjujući svoje Bošnjake. Oni su se toliko puta nakaskatili i naibretili da ih više ništa ne može iznenaditi. Probavili su i Kisindžerovu nagradu, i otvorenu podršku jednoj muslimanskoj državi u bjesomučnoj agresiji na drugu… Nedavno je bivši reis, opet, zbunio svoj narod kad su ga emiratski domaćini uvrstili na listu podržavatelja “izdaje Palestinaca”, pa on nešto kao demantirao, pa tamo, pa amo.

Nejse, nećemo mu ni to za zlo uzimati. Nećemo zamjerati ni to što je, koristeći za jednog duhovnog vođu neprimjereno prizeman jezik i rječnik, udario na obraz i vjeri i narodu pišući političarima i vjerskim velikodostojnicima unaokolo, a u nekim slučajevima jednodobno javno hvaleći i podržavajući njihove dnevnopolitičke eksponente i korisne idiote. Valjda da bi zadovoljio svog duhovno-političkog posinka Zukorlića ili, možda, da bi ispoštovao načela Vesatije (umjerenosti, srednjeg puta) – Centra za dijalog čijim Upravnim odborom predsjedava. Ne, nećemo nikad za nikada od njega tražiti da nam kaže koliko naplaćuje to svoje predsjednikovanje, ko ga sve i kako plaća. Nećemo ga optuživati da je “nečiji igrač” ili ne daj Bože šta gore od toga, ma koliko on svako malo, nabigajrihak, za takve rabote optuživao druge, ispaljujući urotničke teze o agenturama KOS-a, bez ikakvih činjenica i dokaza. Sve ga razumijemo. Nije lahko durati, insanu se ponekad sve zbrka i pomiješa. Pa se ne zna više ko mu je car, a ko vezir. Neka, sve ćemo mi to halaliti i mnogo toga zaboraviti.

HOĆEMO LI HALALITI

Ali kako iz pamćenja izbrisati onu grotesknu sliku s Pepsijem i bijelim džubetom? Ona će ostati da svjedoči o našoj kolektivnoj blamaži i govori više od stotinu knjiga. U njoj je, nažalost, čak i više nego u onom nedonoščetu od upravne zgrade na Kovačima, sukusirana dubinska analiza jednog reisovanja. Nadati se da je takvo reisovanje zaista penzionirano, ali šta ćemo s emeritusovanjem? Jasno je da, pođahkad vrlo nepristojno i nepravedno, znamo zapostaviti svoje penzionere / umirovljenike. Posebno one koji su za radnog vijeka bili na nekim dužnostima. Jer što je položaj prije penzije veći, to je šok odlaska u penziju jači. Zadnjih godina se u svijetu ozbiljno istražuje taj utjecaj odlaska u penziju na mentalno i tjelesno zdravlje.

Kažu da je u tom razdoblju vrlo korisno ostati fizički i mentalno aktivan. Što naš emeritus i jeste. Potpuno je razumljivo da čovjek u sedmoj deceniji otkrije neku klasičnu literaturu pa je počne bjesomučno iščitavati ne bi li nadoknadio propušteno. Ali, očaranost nekim klasicima nije uvijek baš uputno javno dijeliti. Iz Cerićevih se kolumni da iščitati ta fasciniranost nekim općim mjestima iz svjetske literature, od lijepe književnosti do filozofske klasike. To je izuzetno korisno, ali imamo jedan mali problem. Naime, nesustavno i zbrda-zdola akceptirano znanje iz filozofije, antropologije, historije i sociologije ne čini nas poznavateljima društva i čovjeka. A kada ih koristimo u javnom govoru, rizikujemo bar dvije posljedice: devalviranje vlastitog akademskog gradusa i zbunjivanje puka. Pa tako je, uostalom, i s teološkim uvidima, zar ne?

U emeritusovom slučaju imamo i devalviranje titule reisa. Doduše, ako govorimo o statusu političkog analitičara, tu danas stvari stoje nešto drugačije. Za to se ne mora ići u školu, dovoljno je samo biti konektiran tamo gdje te hoće. Ipak, i takav status graditi na tek opskurnim portalima suspektnih backgrounda i nije nešto. Posebno ne ako taj status nastoji zadobiti neko ko je nosio titulu reisul-uleme, koji se uz to svako malo poziva na rahmetli Aliju, vjeru i dragog Allaha. Najlakše se pozivati na Boga i one koji više nisu tu. Jer, dragi Bog, tako su nas učili, doista sve vidi i sve čuje, ali svoju je posljednju objavu davno spustio na Zemlju. Nema više poslanika. A čak ni Poslanik nije sudio o tome kako će ko proći na Danu suda. A danas je malo čije maslo za ramazana, zar ne?

Što se Alije Izetbegovića tiče, on nije tu da posvjedoči emeritusove tvrdnje o tome šta bi on i kako sada radio. A i da jeste, nije bezgrešan, rahmet mu duši. Bit će da je upravo on Cerićeva velika životna fascinacija, ali i veliki kompleks. Kao da mu nikako ne može prežaliti to što baš njemu nije zavještao i Stranku i Narod i Državu! Ne budi primjereno, k’o u Pantelije iz Maratonaca. Da, emeritusu toplo preporučujemo taj filmski klasik – Maratonci trče počasni krug!

Možda tada shvati da ćemo mu uistinu halaliti i oprostiti sve u ime poštovanja prema funkciji koju je obnašao, ali samo pod jednim uvjetom – da uzme tespih u ruke i uz kakvo toplo ognjište shvati da je odavno otrčao svoj počasni krug i da je krajnje vrijeme da – zašuti.

 

PROČITAJTE I...

Sarajevska Općina Centar i načelnik dr. Nedžad Ajnadžić, u saradnji sa BZK „PREPOROD“ i izdavačkom kućom „KNJIGOLJUBAC“ pokrenula je akciju prikupljanja knjiga za prvu bošnjačku biblioteku u Crnoj Gori. Cilj je prikupiti bibliotečku građu s fokusom na temu historije Bosne i Hercegovine, historije Bošnjaka, historije bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti, kulture, lingvistike, prava, ekonomije i svih ostalih područja bitnih za obrazovanje mladih.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!