fbpx

Imamo li razloga za zabrinutost

“Ovaj je čitava budala. Kakav delegat, majko mila”, veli A. nakon odgledanog priloga. “Nije on budala. On je paradigma. Ovakvi nam kroje gaće”

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Gledam vijesti na jednoj od lokalnih televizija. Prilozi su uglavnom o vremenskim nepogodama, odronima, poplavama i materijalnim štetama u okolnim općinama. Gledam, slušam i čudom se čudim.

– I jezero Modrac, najveća vještačka hidroakumulacija u našoj zemlji, prema posljednjim neslužbenim informacijama, dostiglo je tačku preliva. Na licu mjesta je kolega taj i taj koji će nas podrobnije izvijestiti o tome ima li razloga za zabrinutost i eventualnu evakuaciju stanovništva. Kolega, ima li razloga za zabrinutost?

– Dobro veče, poštovani gledatelji! Kao što vidite, na brani smo jezera Modrac u društvu s gospodinom tim i tim, pa, gospodine taj i taj, recite nam kakvo je trenutno stanje, da li je hidroakumulacija dostigla tačku preliva i imaju li građani Lukavca, Tuzle, Živinica i drugih općina razloga za zabrinutost?

– Dobro veče! Sve službe su maksimalno angažirane, hidroakumulacija nije dostigla tačku preliva, a i kiša je prestala padati, što nam ide na ruku, tako da razloga za zabrinutost nema.

– Dakle, građani mogu mirno spavati?!

– Mogu.

– A ako kiša noćas bude padala?! Da li će tada građani imati razloga za zabrinutost?

– Već sam rekao da poduzimamo sve preventivne mjere, a u slučaju eventualnih obilnijih padavina imamo i načine i tehničke mogućnosti da spriječimo prelivanje brane. U najkraćem, držimo situaciju pod kontrolom.

– Dakle, Vi tvrdite da razloga za zabrinutost nema?!

– Upravo tako.

– A mislite li da bi građani ipak trebali poduzeti preventivne mjere?

– Možete li biti određeniji?

– Pa, u slučaju obilnijih padavina u narednim danima, imaju li građani razloga za zabrinutost od mogućeg prelivanja hidroakumulacije?

– Kao što sam rekao, imamo i načine i tehničke mogućnosti za prevenciju takve situacije.

– I da zaključimo ovaj razgovor. Po Vama, dakle, razloga za zabrinutost nema?!

– Nema – jedva procijedi vidno iznervirani taj i taj.

– Eto, poštovani gledatelji, kao što ste mogli čuti, razloga za zabrinutost nema, a ne morate poduzimati ni preventivne mjere, jer, kako je izjavio naš sagovornik, do prelivanja brane neće doći. I još nešto za kraj ovog javljanja. Vani je jako hladno, pa je moja preporuka da se svi oni koji namjeravaju izlaziti večeras obuku toplo i slojevito i da izbjegavaju mjesta masovnih okupljanja budući da su viroze jako aktivne. Studio?

 

– Ovaj je čitava budala. Kakav delegat, majko mila – veli A. nakon odgledanog priloga.

– Nije on budala. On je paradigma. Ovakvi nam kroje gaće.

– Može se i tako reći.

– Da gasim ove ahmake – opet će A.

– Gasi. I pristavi vodu za kahvu, onu našu, šutljivu. Poslije ovakvog lika, zauhar je odšutjeti malo i uščuvati jezik i živce.

– Evo, ide.

  1. ode u kuhinju, ja, opet nakon višednevne apstinencije, slab, iscrpljen i neoporavljen, uslijed “jako aktivnih viroza” koje su me doslovno pregazile, palim cigaretu i odmah je gasim. Gorka je i smrdljiva. Ustajem, otvaram prozor i duboko udišem reski i vlagom prezasićeni zrak. Greška. Upaljeni sinusi i grlo odmah proradiše i spopade me težak kašalj. Ipak, smirujem se.

– Pušio si? – pita A. dok ulazi u sobu noseći kahvu i limunadu bez šećera za mene.

– Pokušao, pa ne ide.

– I nemoj.

– Šta misliš, imamo li razloga za zabrinutost? – A. će kroz smiješak.

– Ne znam. Sve dok smo zadovoljni i zahvalni na onome što nam život daje, valjda nemamo.

– Eh, ako je tako, hajde da živimo ono što nam život daje. I pride, da odšutimo sve budalaštine koje nam čuče pod jezikom.

– Može.

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

Svi mi koji smo prošli kroz ratne strahote – u većoj ili manjoj mjeri, kako je koga zapalo – fasovali smo PTSP, jer svi ti silni stresovi nisu otišli u havu, tu su, u nama, pritajeni, ušuškani i baš onako revno, bez predaha, rade svoj podmukli posao. Doduše, dijagnozu nemam, bio sam na tim pregledima i doktori su rekli da sam uredu, nisu mi prilijepili šifru, ali ne sjećam se kad sam zadnji put noću spavao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!