Ima li tajna veza između Kolinde i Kristine Mandarine

Problem nije silikonizirana djevojka hercegovačkih korijena, već činjenica da se takva banalnost pretvara u dominantu vijest, da zauzima sve veći javni prostor, da taj prostor i njegove dionike banalizira i čini podložnim svakojakim manipulacijama. Poput one da političari poput Kolinde ili čitave bulumente nesposobnih ministara mogu voditi državu

Piše: Faris NANIĆ

Nekadašnji jedini cestovni izlaz iz Zagreba prema Zapadu, most kod mjestašca Podsused, u međuvremenu loše integriranog u gradsko tkivo, neatraktivno je mjesto neuredne suburbije, okretišta autobusa, ali i jedva legalnih štandova za prodaju svega i svačega, pa i neretvanskih mandarina (posebno onih koje dozrijevaju prije prirodnog ciklusa). Kako je biznis s mandarinama iz plodnih polja oko Opuzena već poodavno ušao u fazu prodavanja rogova pod svijeću, što smanjuje prodaju, tako su i metode obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koje se bave uzgojem voća i povrća počele primjenjivati “inovativne” marketinške metode pomoću kojih je lahkovjernima moguće prodati lošu, prerano u kontejnerima sazrelu mandarinu kao vrhunski proizvod neretvanskog kraja kojem nema premca na dunjaluku.

Inače, uzgoj mandarina, a kasnije i novozelandske autohtone vrste kivija, stoljećima siromašni Neretljani imaju zahvaliti vizionarstvu svog komunističkog vođe s početka šezdesetih godina prošlog stoljeća, koji im je s puno neuspjeha pokušavao objasniti da se sistemom irigacije delte Neretve može, osim lova na jegulje i žabe, te brige oko pokojeg drveta južnog voća, plantažno uzgajati dobre sorte voća i povrća, a da je u tu svrhu potrebno malo pretresti vjekovne vlasničke odnose na neplodnoj, plavnoj zemlji. Nakon dugo natezanja, uz malo metoda iz komunističkog arsenala uvjeravanja, taj siromašan kraj prerastao je u nešto što se osamdesetih godina u hrvaćanskoj štampi pretenciozno nazivalo hrvatskom Kalifornijom.

“INTERNET-DEMOKRATIJA” SIMPLIFIKACIJE

Tako je jedno neretvansko obiteljsko poduzetništvo, nemajući naravno pojma o gore navedenom, angažiralo silikonskim umecima u dojkama i usnama napumpanu djevojku s otoka Raba, bosanskog prezimena i porijekla (iz Hercegovine), da kod Podsusedskog mosta sva utegnuta prodaje mandarine. Ime tog djevojčurka koji voli srpske narodnjake (kao i dobar dio HDZ elite) jeste Kristina Penava, a na Instagramu se predstavlja, vrlo originalno, kao Kristina Mandarina. Nešto poput njezine omiljene pjevaljke – Rade Čokolade. Kada su zbog silikonskih grudi i utegnutih bataka uglavnom muškarci svih socijalnih i starosnih grupa počeli masovno kupovati mandarine na njezinom štandu, počela je histerija fotografiranja, selfija i sličnih gluposti inače ozbiljnih muškaraca s tom djevojkom. I nacija je pošašavila.

Mala već ima preko 30.000 “pratilaca” na profilu, shvatila je barem kratkotrajnu moć društvenih mreža i počela je otkrivati i svoje umjetne obline i svoju nezanimljivu intimu, na još veće oduševljenje svojih fanova. U jednom kratkom osvrtu ozbiljan riječki Novi list piše: “Kristina Mandarina Penava, ni kriva ni dužna, razotkrila je svu impotenciju Hrvatske”, te dodaje: “Neko je složio Facebook grupu da se kod nje treba kupovati mandarine i online društvene mreže su izgorjele. Svi sheraju, svi zbijaju mahom užasno neduhovite šale na račun njenog prodavanja i grudi. Odjednom je seksualno nezadovoljena nacija uzbuđena i mediji imaju temu kao i u slučaju starca koji psuje – Vježbaj, p…a ti materina. I to je sve. Jadno, nije li?” Jadnije je možda da se ova ordinarna glupost širi i tzv. regijom, pa se pripadnici ostalih naroda i narodnosti bivše Juge pridružuju još jednom trendu javne banalizacije, u nedostatku ili gubitku društvenih vrijednosti.

No, radi li se samo u seksualnoj frustraciji, kako sugerira Novi list? Iako ona nesumnjivo postoji, posebno kod muškog dijela, najvećeg recipijenta neobuzdane internetske pornografije i koji pri tomu tone u impotenciju, banalizacija društvenog i javnog prostora znatno je šira i doista ne samo hrvaćanska već i “regionalna” pošast. Korijeni te opće banalizacije nisu, kako bi se moglo naprvu zaključiti, u neslućenim mogućnostima komunikacija i time javnog općenja putem društvenih mreža onih slojeva stanovništva koji prije, osim pasivne konzumacije više ili manje ozbiljnih pisanih sadržaja koje su pisali drugi, nisu mogli biti dionikom ikakvog javnog diskursa.

Naravno da je internetizacija “demokratizirala” javni prostor na način da doista svako u njega može zaći, i to s najbanalnijim sadržajima, a liberalne teorije tvrde kako će se tako povećano tržište samo o tim sadržajima izjasniti, podržati ih ili odbaciti. Sve to stoji, ali pod uvjetom da se u domenu komunikacije putem društvenih mreža nisu uključili stvarni kreatori javnog diskursa, odnosno njegove ozbiljnosti i vrijednosti – politička kasta i mediji. Ovi potonji od početka su podilazili nižim porivima svojih konzumenata, od prvih nagradnih igara do današnjih reality showova. Progresija sadržaja koji su se nudili imala je samo jednu konstantnu osobinu – banalnost koja je snižavala sve, pa i elementarne kriterije razmjene mišljenja i ideja, poput razine opće kulture, posebno pojednostavljivanja jezika, do one paradoksalne situacije iz djela Raymonda Queneaua Stilske vježbe, u kojem se svakodnevni, kolokvijalan govor o banalnim stvarima pretvara u nerazumljivo sricanje slogova.

BANALNOST GOVORA, POLITIKE I ZLOČINA

Ovi su prvi predatorskim instinktima shvatili moć društvenih mreža i odmah uzeli učešća. Pojednostavljen i banaliziran jezik društvenih mreža koji su inaugurirali neobrazovani pojedinci prihvataju i u doba Donalda Trumpa ga dovode do dna te nameću kao standard javnog govora, podilaze masama kao glasačkoj mašineriji s kojima opće njihovim “jezikom”, odnosno do dna simplificiranim kolokvijalnim govorom kojim se ne mogu prenositi ideje, koncepti i vrijednosti, ali se mogu dobiti izbori. Hrvaćanski političari, posebno predsjednica u ulozi prve plavuše nacije, prihvatili su tu razinu diskursa, i to sve više u tradicionalnim medijima, čime je krenula stopama svog idola Donalda Trumpa, do kojeg se vidno laktarila na samitu NATO pakta samo da bi je fotografirali kako pored njega trepće umjetnim trepavicama (vrstom silikonskih umetaka), gledajući ga s obožavanjem. Ima li kakve suštinske razlike u tom i nastupu Kristine Mandarine?

Možda samo u glamuru mjesta na kojem se banalne radnje odvijaju – bjelosvjetskim palačama i prilazu Podsusedskom mostu. No, ne zavaravajmo se, odnosno ne napadajmo samo prvu plavušu u Hrvata. Osvrnimo se i na bosanske i bošnjačke političare. O medijima ne treba trošiti riječi, njihova je ultratoksičnost već odavno dijagnosticirana, iako se ovisnost o njima još ne liječi. Pratimo li njihov javni govor na društvenim mrežama i u tradicionalnim medijima, primijetit ćemo da su sve sličniji u svojoj ispraznosti, banalnosti i beznačajnosti. Naravno, baš kako se ne može generalizirati političare, pa čak do neke mjere ni medije u Hrvatskoj jer među njima još postoje oni koji pokušavaju održati određene razine ozbiljnosti i odgovornosti javnog djelovanja, tako se ne može generalizirati ni one u Bosni i Hercegovini. Međutim, opći trendovi ostavljaju im sve manje prostora, posebno prostora razumijevanja za koncepte, ideje i projekte. To znači da će na koncu vladati ispodprosječni onima koji su još gori od njih, a to je put u zalazak organiziranog društva, barem onog civiliziranog i demokratskog. Jer, banalnost govora postaje banalnost politike koja završava u banalnosti zločina koju je prepoznala Hannah Arendt, prateći procese njemačkim nacistima dvadesetak godina nakon rata.

Odnosno, promatra li se superpozicijski učinak toksičnosti hrvaćanskih medija i političara, njihovog javnog govora i proizvodnje sadržaja, od besmislenih i ponavljajućih poruka, preko sve kraćih vijesti koje se izmjenjuju selektirano, ali brzo kao reklame, bez informacije o uzroku, posljedicama, sudionicima, do infantilnog ponašanja i priča o banalnostima, ne treba čuditi fenomen Kristine Mandarine, kako god kratkotrajan bio. Još je Andy Warhol sredinom 60-ih godina zaključio kako, zbog novih elektronskih medija, svako ima pravo na svojih 15 minuta slave, pa zašto to pravo u još razvijenijim digitalnim mrežama ne bi imala i neka Kristina Penava, makar kao “sisata Mandarina”? Kad joj u sličnim banalnostima uživa i predsjednica Republike koja se na javnim servisima “naslikava” pred ogradom Bijele kuće ili na procesijama, gradilištima s mistrijom u ruci, ili čitajući Pipi dugu čarapu naglas… I nije Kolinda jedina, ona samo slijedi trendove.

Pošast sve banalnijih i blesavijih postova na društvenim mrežama političara i javnih poslenika postaje pandemijskom. No, problem nije silikonizirana djevojka hercegovačkih korijena, već činjenica da se takva banalnost pretvara u dominantu vijest, da zauzima sve veći javni prostor, da taj prostor i njegove dionike banalizira i čini podložnima svakojakim manipulacijama. Poput one da političari poput Kolinde ili čitave bulumente nesposobnih ministara mogu voditi državu. Homerova čarobnica Kirka iz Odiseje, koja je jake i dominantne muškarce pretvarala u svinje, bila je znanjima bogata, vještinama vična i njezina ženstvenost ili seksipil nisu imali nikakvog utjecaja na njezine moći. Fenomen Kristine Mandarine koja je počela živjeti, odnosno ozbiljno doživljavati svoju banalnu priču, čak davši otkaz poslodavcu za kojeg je sisama povećavala prodaju, nešto je sasvim suprotno.

Ovdje jedino loš, umjetan seksipil igra ulogu i pretvara bezvezne muškarce u ono što stvarno jesu – idiote. Idiote koji se spuštaju na razinu vulgarnih parabola o velikim dojkama i malim mandarinama te u objavi svog dioništva u tomu ne vide ništa sporno. Kirka je imala jasnu namjeru kada je Odisejeve ratnike pretvorila u svinje, dok Kristina nema nikakvu namjeru, njoj se to samo desilo. I to je poražavajuće, to je odraz duha vremena u kojem živimo. Nema namjere, nema cilja, nema plana, sve se samo dešava – brak, djeca, posao, država, vlast, rat, reality show, konclogori… U toj kaljuži već spomenuta politička kasta, a posebno njezini manipulatori, odnosno upravljači, itekako dobro funkcionira i kontrolira procese koje niko ne propituje jer se a) bavi postovima Kristine ili neke druge kratkotrajne pojave na Facebooku i b) ne razumije šta se dešava jer više nije vičan kada je jezik sveo na nekoliko fraza i mnogo kratica. To je trasiran put u propast.

PROČITAJTE I...

Kada se apstrahiraju frustracije Turskom generalno i turskom antiterorističkom akcijom posebno, najveći dio Macronovog intervjua upravo je o toj potrebi autonomnosti evropske “odbrane”. Jeste malo to kontradiktorno s također izrečenim stavom da, po njegovom mišljenju, Evropa ima kapacitet da se brani. “Evropske zemlje imaju jake armije, naročito Francuska. Mi smo posvećeni sigurnosti vlastite teritorije kao i mnogim vanjskim operacijama.” Poput (neo)kolonijalnog komadanja Malija pod plaštom borbe protiv terorizma, radi zaštite ekonomskih i geostrateških interesa

Vlada južne austrijske savezne države Koruške, iz koje je Handke porijeklom, izvijestila je kako je naredila da se “odmah sagledaju” sve činjenice u vezi s podacima objavljenim u medijima “o navodnom jugoslavenskom pasošu” tog autora.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!