fbpx

Ilidžanska prepolovljena voda

Stoljećima se odmotavao ovdje život i rasla su dva grada s nadom da će ih budućnost spojiti u veličanstveni velegrad

 

Tekst i fotografija: Izet PERVIZ

Koliko li je to čudo da iz zemlje vri voda?! Odvajkad je ovdje ključalo. U prastaro doba, u mitskom vremenu, kada se noć spuštala tako što bi Igman pognuo rame i zaklonio sunce, čulo bi se to šuškavo klobučanje s uzdahom otpuštane pare. Po cijelu noć romorilo bi, tiho, kao da zasjedaju vile. A ponekad je burljalo, milozvučno. To je disala zemlja izdišući parom. Zbog toga su ovdje, oduvijek, snovi bili stvarniji od jave. Ta ko se još mogao pohvaliti da ga majka Zemlja uspavljivala svojim šaputanjem izvučenim iz sred usključalog svog srca.

Ovdašnji žitelji još su onda znali da je u centru svijeta stoglavi plamen. Kakve je samo tajne prenosila ta dimeća voda što je hurljala pod pazuhom Zemlje… Bilo je to sašaptavanje s izvorom života. Ovdje je isticao vonj Zemljine utrobe i mirisalo na prapočetak. Izranjavana svoja tijela gnjurali su u vrela zažarenih usana. Posvud se kamenje pretvaralo u bakar, a taj miris nosio se na koži, na kosi, posvud. Ako bi išli do susjednih plemena, i prije nego bi ih ovi vidjeli, znali bi da im u goste dolaze djeca vrele vode. Zbog toga ih je nadaleko bio glas da se niko ne može primaknuti lovini kao oni, sumporova braća. Među ženama nije bilo usidjelica. Nema tog plemena, odavde pa sve do breučkih ravnica, koje nije željelo da se orodi s ljudima koji ključaju iz vode.

I prije nego će Rimljani izgraditi kupatilo koje će se raširiti u grandiozno lječilište, ovdje je čovjek ulazio u sumpornu vodu i prepuštao joj se da izvuče iz njega svu boljku i svekoliki umor. I ljudi koji su živjeli ovdje prije Ilira, pa i oni iz neolita, čije je naselje sa šeperušama usječenim u zemlju ležalo na drugoj obali, ondje, prema Butmiru, gdje Tilava uranja u Željeznicu, uživali su ovdje u otvorenom pupku Zemlje.

Evo dokaza: prve zidove svog kupatila Rimljani su ozidali nad bunarom u koji su oni prije njih ulazili da okrijepe tijelo. Ovdje, gdje se zid jednog od triju bazena uvija u luk otvoren prema unutrašnjem dvorištu, mora da je bio izvor koji je hranio kupatilo. S lijeve strane zida nalazi se dio bunara, cijela jedna njegova polovina svijena u polukrug. Ozidana je grubo obrađenim kamenom, kao što su se u Bosni zidale čatrnje. Uz sami zid, s obiju strana polukruga, kamene stepenice spuštaju se u bunar. Nema sumnje, prvotne banje bili su bunari ozidani netesanim kamenom.

Ali, s druge strane zida ne nalazi se ista ovakva polukružna polovina. Ne, na unutrašnjoj strani zida bunar je zatvoren u pravi ugao, ondje je polovina kocke koju zid kao da je dijagonalno prepolovio. Unutrašnjost ovog, četvrtastog dijela bunara ozidana je sedrenim kamenom oblikovanim u kocke i samo je jedna stepenica kojom se spuštalo u vodu. Dva dijela bunara, zasigurno izrađena u različitim epohama, povezana su prolazom za vodu nadsvođenim dvostrukim lukom od crvene opeke. Zašto su graditelji ovaj zid pružili sred bunara? Zašto nisu ispoštovali simetriju i zašto su na unutrašnjoj strani dio bunara pretvorili u kocku? Krije li se odgovor na prvo pitanje u pretpostavci da su morali uzeti u obzir i interese onog koji naslijedi ovaj bunar od svojih predaka i omogućiti mu da barem uza zid njihovog kupatila koristi svoje vjekovno pravo? Svaki odgovor porađa bezbroj novih pitanja.

Ipak, jedno je sigurno: izvirući iz ovog bunara, vrela voda punila je bazene kupatila. Međusobno su povezani prolazima nasvođenim lukovima od crvene opeke. Iz posljednjeg su kanali vodili vodu u nekoliko prostorija prema Željeznici. U posljednjoj se voda prelamala oko pravougaonog podesta popločanog razlomljenom opekom povezanom fugama od krečnog maltera. Je li ovdje bila sauna? Da li su na ovom podestu sjedili Rimljani nogu zamočenih u vodu iz koje se dizala para šireći se prostorom i istjerujući iz njih znoj i svaku pogan? Jesu li ovdje dozrijevale najvažnije odluke?

I arheolozi koji su radili na iskopavanju ovih ostataka i historičari koji su proučavali rimsko vrijeme u Bosni slažu se da je kupatilo rađeno u etapama. Ovaj, prvi dio, napajan vodom iz bunara preko kojeg je pružen zid, nastao je početkom nove ere, nakon velikog ustanka koji su ilirska plemena prvih godina prvog stoljeća povela protiv rimskog osvajača. Zemlja oko izvora Bosne pripadala je jednom od najratobornijih ilirskih plemena – Desitijatima. Trebalo je, dakle, u srcu pobune, na spepeljenim neprijateljskim kućama, podići spomenike vlastitoj slavi.

Kasnije će ovo kupatilo biti opkoljeno grandioznim vilama kojima se lokalnom stanovništvu pokazivala svekolika raskoš rimskog umijeća. Ostaci jedne nalaze se tek dvadesetak metara odavde, odmah iza šumarka koji prekriva temelje rimske zgrade za koju tek treba ustanoviti čemu je služila. Još najmanje pet vila bilo je uokolo, kako će to otkriti carski i kraljevski graditelji kada krenu u izgradnju hotela “Austria” i “Hungaria”. Sve su imale podno grijanje i bile prikopčane na kanalizacionu mrežu, a ukrašene mozaicima. Te 1893. godine, ondje gdje se danas nalazi ulaz pred obnovljeni Hotel “Bosna”, pronađen je najpoznatiji i najbolje očuvani mozaik: u centralnom dijelu predstavljena je ženska glava – nimfa banjskih izvora, a u medaljonu njeni simboli – ribe i morski konjici. Sljedeće godine nađeni su oltar i žrtvenik posvećeni Apolonu, božanstvu lječilišta. Mozaik s oltara postao je motiv za grb Općine Ilidža – Apolon je njen vječiti zaštitnik.

Ovdje je bio pravi grad. U njega će car Marko Aurelije naseliti veterane i dodijeliti im zemlju da u miru i blagodati plodnih podigmanskih polja uživaju u mirovini. Potvrdit će to jedan kamen koji je stoljećima ležao ugrađen u most podignut za vrijeme osmanske uprave. Godine 1936, kada je most rušen, u njegovom tijelu nađen je spomenik kojim su se gradski glavari zahvaljivali caru. Na njemu piše: “Imperatoru Cezaru Valeriju Dioklecijanu, pobožnom, sretnom, nepobjedivom Augustu, spomenik postavlja gradska općina Banja S…” I baš na mjestu gdje je trebao otkriti puno ime grada iz kojeg se upravljalo cijelom regijom prostrtom dolinama Bosne i Fojnice, spomenik je oštećen.

U vrijeme kada je postavljen ovaj spomenik kupatilo je već bilo prošireno. Olovnim cijevima još tople vode dovedeno je sa sjeveroistoka. Evo, i danas se vide kanali kojima je ulazila u zgradu i razilazila se novosagrađenim dijelovima, da bi se, već rashlađena, spuštala niže u drugi kanal, u kojem se spajala s vodom koja je punila bazene te, dijagonalno presijecajući unutrašnje dvorište, izlazila iz zgrade i otjecala prema Željeznici. U to vrijeme “Aqua S…” bilo je poznato i nadaleko čuveno lječilište, hospitalium, kako to kažu historičari. Sa svih strana dolazili su bogati rimski građani ili u njemu krijepili dušu državni uglednici koji su putovali iz Dalmacije prema Drini i Panoniji.

I čemu svi ti historijski nanosi ako neće svojim gomilanjem stvoriti pritisak koji će šiknuti na ventil mašte?! Kroz paru koja se vije oko zidova kupatila isijavaju srebrne kacige. Lica stražara u crvenoj togi ozbiljna su kao pozlaćene toke na njihovim pojasevima. Uspravljena koplja upravo su ispratila novog gosta. Zveket gvozdenih točkova drobi kaldrmu pod sobom. U kupatilo je, evo, ušao tribun poslat iz Narone da preuzme upravu nad stražarnicama kojima se kontrolira ulaz u ovu rimsku koloniju – jedna od najvažnijih ondje je u Naklu, gdje put s jugoistoka izvire zajedno s kanjonom Željeznice. Iznad nje, na Ilinjači, mrazevi i kiše već su zdrobili vrhove zidova spaljene ilirske utvrde, gnijezde se gore orlovi koji nadlijeću cijeli kraj i kliktajem svojim šiju obrube zemlje i neba. Rim posvud izniče iz zgarišta primitivnih barbarskih naseobina.

Pošto je ispratio gosta da se okrijepi u ljekovitoj vodi, prokurator odlučuje da prošeta trgom. Prije nego se otisne prema središtu koje su prije nekoliko godina označili kamenom zahvale Dioklecijanu, podiže pogled prema terasi raskošne vile na čijem ulazu stoje stražari i dobacuje jedan smiješak ženi. Iza njenih leđa pršti voda s fontane i drhti smijeh razdragane djece. Posvud je voda i sve je u njenu slavu. Prska voda i na fontani sred trga. Vjetar vije vodene draperije i otire ih od prokuratorovo lice. Uz obalu su poredane radionice na čijim krovovima od crvene opeke zalazeće sunce prosijeca posljednje svjetlosne trake. Čekići u kovačkim radnjama utihnuli su još prije cijelih pola sata, jer takvo je naređenje. I klesarska dlijeta miruju i samo se čuje tiho brundanje grnčarskog vitla, praćeno šištanjem pare koja se podiže dolje, uz obalu, na mjestu gdje se topla voda iz kupatila guši u riječnoj bujici. Majstor i njegovi pomoćnici, koji pred jednom radnjom redaju oslikane glinene pločice u mozaik, dugo ostaju u stavu mirno, dok prokurator prolazi kraj njih i primiče se oltaru. Tu se svakog predvečerja on pokloni Apolonu i zamoli ga da slavu lječilišta pronese svim stranama svijeta.

Tišinu naglo razara gromovit topot kopita. Preko drvenog mosta juri prokuratov glasonoša. On hita da obavijesti komandire straža da je novi upravitelj upravo stigao. Sapi njegovog konja nestaju iza vila isluženih rimskih oficira. Jedna takva bila je na Stupu, vjeruje se da je pripadala nekom bogatom zemljoradniku ilirskog porijekla. Ondje, prema Hrasnici prostiralo se poljoprivredno dobro kojim se gospodarilo iz nekoliko naseobina. Vila u Švrakinom Selu pripadala je Aurelijanu Maksiminu, veteranu Osme legije. Na Debelom brdu Rimljani su podigli zgrade za vojnu posadu. Ondje je pronađen i staroantički lonac na kojem je pisalo: “Ja sam pravi lončar, a moje su ruke prljave, ali plodne.” Kažu da je u Sarajevskom polju radilo šest antičkih peći za proizvodnju keramike i cigle. Ostaci jedne pronađene su na Vrbanji. Tu, na Marindvoru, kažu, bio je trg cijelog jednog grada čija se glavna ulica ukrštala s putem koji je vodio na istok. Stoljećima se odmotavao ovdje život i rasla su dva grada s nadom da će ih budućnost spojiti u veličanstveni velegrad, ali napredak je prekinut naglo i grandiozne građevine spepeljene su u ugalj. Cijela jedna civilizacija potonula je kao kamen bačen u vodu.

Ovako to oslikava historičar Enver Imamović: “Ondje gdje su nekad stajale vile sa trijemovima, prostorije ukrašene zidnim slikama, podnim mozaicima, zgrade zagrijavane sistemima centralnog grijanja ispod poda, naselje koje je imalo vodovodnu i kanalizacionu mrežu, tu su slavenski doseljenici počeli graditi kolibe od pruća i brvna, oko kojih su se nalazili torovi i štale.” Djeca vrele vode potonula su u mrak srednjovjekovlja. Trebat će proteći cijeli jedan milenij pa da ovdje, gdje će izniknuti Sarajevo, napokon počnu nicati građevine dostojne ovog lječilišta i vila nad čijim ostacima i danas stojimo pognutih glava, skrušeni kao djeca.

PROČITAJTE I...

Prije ozbiljnijeg početka bavljenjem ovim pitanjem značajno je ukazati na elemente koji predstavljaju klipove u točkovima bošnjačkim političkim predstavnicima. Prvi je svakako vezan za nepostojanje Republike Hrvatske u ovim projekcijama, čime je i pozicija Bosne i Hercegovine, posebno Bošnjaka, značajno opterećena. Ta činjenica uveliko signalizira da, i pored negiranja mnogih, inicijativa stoji u suglasju s velikosrpskim aspiracijama ili, kako se kolokvijalno kaže, asocira na uspostavu krnje Jugoslavije

Rusija već odavno nije velika sila na polju biomedicine. To im ipak nije zasmetalo da tvrde da su prvi proizveli vakcinu protiv virusa korona. Vladimir Putin naredio je da proizvodnja vakcine započne s ciljem masovnog vakcinisanja njegovih građana u oktobru, a prvo će biti vakcinisani zdravstveni radnici. “Znam da djeluje prilično učinkovito, da stvara stabilan imunitet”, izjavio je ruski predsjednik. Zapravo, nema pojma niti zna bilo šta o tome. Još se ništa ne zna o imunogenim učincima vakcine, trajanju imuniteta i, što je najvažnije, je li ona uopće sigurna

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!