Ih, on je dobar, snašao se

A zanima me kako to da ova većina koja se stalno poziva na elementarnu matematiku istovremeno uporno uči vlastitu djecu da budu snalažljiva, strpljivo ih vježbajući kroz svakodnevne primjere kako bi, kad se prava prilika ukaže, adekvatno reagirali. Očito je da se potajno dive ovima koji su se snašli i kritiziraju ih iz čiste zavisti

Nikad se nisam divio snalažljivim ljudima. Kažu: “Ih, on je dobar, snašao se.” Što se mene tiče, to “snašao se” i nije neki kompliment. Pitanje je koliko bi ovo “snašao se”, pri čemu mislim na snalaženje u našoj entropičnoj ratnoj i postratnoj zbilji, izdržalo test evropskih sudova. Razmislite – kao što jalovo argumentira razočarana većina pozivajući se na elementarnu matematiku iz osnovne škole – kako neko može ući u rat go ko miš, a izaći pun kao brod? To je moguće jedino na osnovu snalaženja. Ali, mene ovdje zanima nešto drugo.

A zanima me kako to da ova većina koja se stalno poziva na elementarnu matematiku istovremeno uporno uči vlastitu djecu da budu snalažljiva, strpljivo ih vježbajući kroz svakodnevne primjere kako bi, kad se prava prilika ukaže, adekvatno reagirali. Očito je da se potajno dive ovima koji su se snašli i kritiziraju ih iz čiste zavisti. I istovremeno preziru one koji se nisu snašli, kakvi su i sami, preziru ih iz moralnih razloga jer je njihova nesnalažljivost dokaz njihove nekvalitete: da ima u njima ikakvog hajra, Bog bi im dao hajra. To je to načelo protestantske etike prema kojem na ovom svijetu moraš dokazati da te Bog voli, a dokazat ćeš radom i snalaženjem. U daljem razvijanju silogizma, premise idu prema zaključku da Bog više voli bogate nego siromašne, što ne može biti ukoliko uzmemo u obzir duh svetih tekstova i njihovu apologiju siromaštva. Ali, mene ovdje zanima nešto drugo.

Zanima me, hoću reći, ona naša seoska domaćinska pamet kojom nas majke zadoje, koju nam djedovi predaju: gdje god da se nađeš, načuli uši – možda uhvatiš pravovremen trač, otvori oči – možda izbjegneš bratski nož u leđa, ne govori prvi – možeš izletjeti, hodaj raširenih ruku – možda se za njih nešto zakači. Većina djece, naravno, ne usvoji ovu pamet, jer prije ili kasnije završe škole i u njih se internalizira ponešto urbanih vrijednosti, pa kroz život hoće, kao sav normalan svijet, da idu opušteno, da se malo zabave, da prozbore koju, predahnu, zaborave, a ne da vječito žive na straži, odnosno čeki. Ali u nekim ljudima ostane ona domaćinska pamet uprkos školovanju u velikom gradu, predaja se primi i razgrana i životni im je cilj privređivati kao pravi domaćini gdje god da se nađu. I odakle god da se vraćaju u svoj topli brlog, uvijek nešto u rukama nose, trećinu tepsije sirnice, markiranu košulju s buvljaka, otpalu ratkapu, endemični šaraf, neiskrzani bokal. “Valjat će”, kažu. Još su usput zaradili dvadeset maraka – pripomogli nekom strancu da ubaci kofere u auto. Oni će iz svega iščeprkati neku korist, koliku-toliku, oni se uvijek snađu. Da ga baciš u bunar, on će isplivati s pastrmkom u zubima. Takva japija, takav instinkt.

No, to može raditi samo seljak, autarhičan po definiciji, koji je navikao da gomilanjem upotrjebnih vrijednosti prevazilazi nepovoljne i surove životne prilike, i nastavlja da se ponaša tako čak i u promijenjenom kontekstu gdje upotrebne vrijednosti imaju značenje samo u majstorskim rukama. Pa zamislite, molim vas, jednog gradskog gospodina, da li bi se on na putu prema kinu za dvadeset maraka sageo da nekom lijenom strancu ubaci kofere u gepek?! Ne bi, ne bi ni za sto, i baš je zbog toga u ratu gospoda patila od gladi, žeđi, zime, beznađa, i samo su mogli preživjeti ukoliko su se bili transformirali u, što rekao Spengler, vječitog, apovijesnog seljaka. Jedan se autentični seljak mogao samo čuditi tolikoj nesposobnosti školovanih ljudi, tolikoj gluposti, nepokretnosti.

Završilo se ljeto, prošlo je vrijeme veselih seoskih mevluda koji počinju rođenjem Poslanika, a. s., a završavaju smrću ovčijeg mladunčeta. Jedan mladi efendija iz lokalnog hora cijelo je ljeto hodao po seoskim mevludima, a poslije ostajao u odabranom društvu za koje su domaćini spremili pečenje. Mladi efendija ispod sakoa nosi malu torbicu, zavezanu oko krsta, tzv. pederušu ili bubreg, u koju stavlja višak mesa naočigled prisutnih. Domaćini ga čak nutkaju, uzmi ponesi djeci, a on trpa šarmirajući ih blagoslovom na arapskom. Hem on ručao, hem dobio kovertu, hem nosi kući meso – maksimalan zgoditak, to mogu samo talentirano snalažljivi ljudi.

Fernand Braudel zapaža kako islam otpočetka naginje gradu, tj. civilizaciji i povijesti. “Islam teži više gradskom odijelu nego seoskoj neimaštini”, piše ovaj autor. Ibn Haldun konstatira kako su nomadi, tj. seljaci, osnova svakog grada. Oni žele, prirodno, napustiti surovost seoskog života i nastaniti se “gradskoj nježnosti”. Grad je sterilan, ne može proizvesti život, on ga samo troši. Život donose seljaci, oni su plodni u svakom smislu i toliko željni života. Ali mene ovdje zanima nešto drugo.

A zanima me smrt sela i visoka koncentracija nas seljaka u gradovima. Toliko nas je da postaje tijesno.

Tijesno, domaćine, kao mesu u bubregu.

PROČITAJTE I...

Do džamije se od visoke trave, guste šikare, neprohodnih žbunova i korova, te ostalog rastinja kojem se ni imena ne zna, skoro i ne može doći. Usred mesdžida nikla je povisoka smokva, a miris nane, ćubre i drugog ljekovitog bilja budi čudna osjećanja i nostalgiju za nekim neproživljenim životima i vremenima. Za to je vjerovatno kriv i kameni mihrab koji se ne može ne primijetiti čim se uđe u prostor za klanjanje. Grandiozan i gord, odolijevao je stoljećima, pa poručuje da su u njemu ratove i borbe vodile stotine imama (mihrab – ar. mjesto gdje se vodi borba, rat), te da je, uprkos današnjem izgledu, iz svake izašao ipak kao pobjednik. Ali, ono što nisu uspjeli vrijeme i ljudi možda će učiniti puzavica koja je preplavila zidove ove hercegovačke krasotice, pa džamija više ne ostavlja dojam molitvenog prostora već neke evropske srednjovjekovne skrivene citadele

S pravom se može ustvrditi da je Hasan Duraković pripadao onom tipu ljudi koje krasi nevjerovatna energija i entuzijazam, iz čega je proisticao veliki aktivizam na vojnom, političkom, ali i općenito društvenom planu. On je bio čovjek kojem ništa nije bilo teško uraditi, od organizacijskih i tehničkih poslova do rizičnih i smionih poteza koji su imali sudbonosan značaj za početno vojno organiziranje odbrane bužimskog i bosanskokrupskog kraja. Za nepune četiri decenije svog dunjalučkog života, a posebno kratkog ratnog puta, Hasan je u pozitivnom smislu odradio puno posla i ostavio neizbrisiv trag

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!