Ideologija koja je dovela do genocida nije nestala

“Poznato je da je negiranje genocida posljednja faza u izvršenju genocida. S tim da kod nas imate i jedan dodatni fenomen, da pored negiranja imate i, možemo slobodno reći, novu fazu, a to je afirmiranje genocida. Ovdje je to prisutno kroz veličanje ratnih zločinaca, otvaranje prostora za njihovo akademsko, kulturno i drugo djelovanje. To je još jedan fenomen koji je specifičnost ovog genocida u zaštićenoj zoni UN-a. Zakon o zabrani negiranja genocida i drugih zločina jedino je moguće rješenje, gledano iz pravnog ugla. Sve dok se takav zakon ne usvoji ili ne nametne, mi ćemo u javnom prostoru imati pojavu negiranja genocida”

 

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

Sabahudin Šarić rodio se 1968. godine u Kaknju, gdje je završio osnovnu školu. U Teheranu, glavnom gradu Islamske Republike Iran, završio je fakultet i postdiplomski studij iz sociologije. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu stao je na prve linije odbrane na kojima je dva puta teže ranjavan (danas je šezdesetpostotni ratni vojni invalid).

Doktorirao je na Univerzitetu u Tuzli na temu Analiza ideologije neofašizma – slučaj Bosna i Hercegovina. Od 2008. godine radi na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Za Stav govori o nedavno završenom projektu vizuelnog dokumentiranja svjedočenja preživjelih žrtava genocida u Srebrenici, kulturnom pamćenju i naučnim izazovima interpretiranja genocida, sponama između velikosrpske ideologije i genocida, vlastitom angažmanu na uvođenju teme genocida na perzijsko govorno područje…

STAV: U protekloj godini radili ste na projektu snimanja svjedočanstava preživjelih Srebreničana. Riječ je o prvoklasnim materijalima, svjedočanstvima više od 200 neposrednih svjedoka genocida nad Bošnjacima. Zbog čega su važni takvi projekti? Koliki je njihov značaj za pamćenje srebreničkog genocida?

ŠARIĆ: Da, u 2019. godini smo na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu uz podršku Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo i pomoć udruženja i organizacija vezanih za Srebrenicu uradili projekt “Oralna historija – prva faza: vizuelno dokumentovanje svjedočenja preživjelih žrtava genocida u Srebrenici 1995. godine”. Snimljena su svjedočanstva žrtava koje su neposredno preživjele genocid u Srebrenici. Uspjeli smo da na terenu, u velikoj mjeri u povratničkim mjestima u Srebrenici, ali i na drugim lokacijama gdje žive preživjeli Srebreničani, snimimo 240 svjedočanstava. Radilo se o obimnom i zahtjevnom projektu koji je iziskivao mnogo dana provedenih na terenu, često i u veoma udaljenim selima oko Srebrenice, improviziranje studija za snimanje, dovoženje svjedoka i snimanje njihovih potresnih priča. Nakon toga, svjedočanstva su montirana i pripremljena za reprodukciju. Planirano je da se po ugledu na slična iskustva u svijetu, kao što je “Shoah Foundation”, koja bilježi svjedočenja Jevreja preživjelih u holokaustu, zabilježe i sačuvaju svjedočanstva i da pod određenim uvjetima budu dostupna na internetskoj platformi gdje će služiti u naučne i obrazovne svrhe.

Značaj ovakvih projekata višestruk je i proističe iz mnogih uvjeta vezanih, prije svega, za prirodu samog zločina genocida, ali i uvjeta vezanih za prostor i vrijeme u kojem živimo, te budućnost koja je pred nama.

Genocid je sigurno jedna od najkompleksnijih i najstrašnijih pojava koja se dešava u ljudskom društvu i, koliko god da se govori i istražuje o njemu, ne možemo reći da je to dovoljno. U to smo se uvjerili i tokom ovog istraživanja. Brojni su aspekti genocida u Srebrenici koji su ostali neistraženi, zapostavljeni i nedorečeni, a sigurno je da su svjedočenja živih svjedoka najbolji, najautentičniji i najpotresniji izvor informacija.

Druga dimenzija značaja proističe iz vremena u kojem živimo. Ovdje mislim na digitalno doba, korištenje interneta i sve ono što je za to vezano. Postoje mnoge zabilježene izjave svjedoka genocida u pisanoj formi, ali utisak koji ostavlja živo svjedočenje ne može se ni s čim porediti. Tu prije svega mislim na primarnost izvora saznanja koji ostaje “živo” sačuvan za naredne generacije.

Ovakva svjedočenja stoga su od izuzetnog značaja za razvijanje i očuvanje kulture sjećanja te borbu protiv negiranja genocida koje je, kada je u pitanju genocid u Srebrenici, posebno izraženo, rasprostranjeno i ne jenjava, nego stalno poprima nove dimenzije i forme.

Tu također treba istaći i činjenicu da vrijeme čini svoje. Svjedoci umiru.

STAV: Kako ste se osjećali slušajući ta svjedočanstva? Koliko je to teško iskustvo i za nekog ko se genocidom bavi iz perspektive i za potrebe nauke?

ŠARIĆ: Iako mogu slobodno reći da za one koji se bave istraživanjem ratnih zločina rat, odnosno ta psihoza, na neki način još traje, jer se opetovano suočavate s tom tragedijom, naučnim pristupom uspijevate u određenoj mjeri izbjeći subjektivan pristup i kroz objektivnost neophodnu u nauci načiniti otklon u emotivnom smislu. Ali, koliko god da imate iskustva u suočavanju s ljudskom tragedijom, genocid je nešto posebno. Slušajući ispovijesti ljudi, žena i onih koji su bili djeca u vrijeme izvršenja genocida, čovjek bukvalno ostane bez teksta. Prvog dana snimanja, nakon što sam obavio četiri intervjua sa žrtvama genocida – sjećam se, radilo se o jednoj majci, njenoj kćerki i još dvije žene koje su izgubile oca, supruga i još nekoliko članova porodice – bio sam veoma potresen i zabrinut kako nastaviti dalje. Ništa vas na to ne može pripremiti. Trebalo mi je nekoliko dana da redefiniram svoj pristup i nastavim s radom na projektu. Ipak, kada se sretnete s majkama koje su izgubile dva, tri pa i četiri sina u genocidu, s majkama kojima su iz ruku odvođena maloljetna djeca i koje su se vratile da žive u svoje prijeratne domove iz kojih su protjerane kako bi “posmatrale mjesta gdje su im djeca boravila”, na takve priče ne možete se “navići” i ostati “objektivni”.

STAV: Do kakvih ste saznanja došli radeći na projektu? Koliko je neispričanih priča? Sigurno ste imali priliku čuti i pojedine priče koje bi vrijedilo ekranizirati…

ŠARIĆ: Saznanja su brojna i tek treba da izvršimo njihovu evaluaciju. Potvrđena je osnovna pretpostavka istraživanja da postoje mnoga svjedočenja zločina koja, unatoč radu domaćih i stranih istražnih organa i sudova, nisu dokumentirana i sačuvana.

Potom, iako su ICTY i sudovi u Bosni i Hercegovini prikupili znatnu dokumentaciju i procesuirali neke od optuženih za ratne zločine, time ni u kom slučaju nisu iscrpljeni svi aspekti u proučavanju ove tragedije kao što su: vojni, ekonomski, psihološki, sociološki i drugi. Mnogi fenomeni koji su posebno značajni, recimo iz aspekta sociologije, kojom se ja bavim, ostali su neistraženi. Strahote života u okruženju prije genocida u zaštićenoj zoni UN‑a, u Srebrenici i Žepi, veoma su malo ili nikako istražene; zatim fenomen gladi, neizvjesnosti i drugi strahoviti uvjeti života izazvani izvršenjem direktive broj 7 ratnog zločinca Radovana Karadžića, u kojoj se traži da se “svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvore uslovi totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”. Bestijalnost, oblici, načini i obim zločina posebna su tema i, šta god da znate iz historije, ratova pa čak i iz filmova kao ljudske fikcije, genocid u Srebrenici i ono što su zločinci činili sve to nadilazi.

Zatim postoje svjedočanstva o ratnim zločincima i njihovim zločinima koji nikada nisu procesuirani.

Pored te, tako da kažem, zločinačke strane, postoji i drugi aspekt ove tragedije o kojoj mi malo govorimo, a koja predstavlja trijumf humanosti, požrtvovanja, herojstva.

Jedan fenomen kojeg se sada sjećam jeste, recimo, da u Žepi u okruženju, u kojoj je boravilo 12.500 stanovnika u odnosu na prijeratnih 2.500, nije zabilježena nijedna pljačka, nikakav kriminal. Ili, recimo, danas, kada Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklave Srebrenica i Žepa”, kaže da, “bez obzira na sve, naše 5.500 djece, koja su preživjela genocid, koja su gledala kako im ubijaju oca, odvode brata, siluju majku, ipak nemaju mržnju. Nisu napravili nijednu osvetu, naša djeca u Bosni i Hercegovini su najbolja djeca. I ona koja su izvan Bosne i Hercegovine pokazali su da su najbolji. Završili su fakultete, postali doktori, inženjeri, govore dva-tri jezika. To je ponos i pobjeda majki koje su preživjele rat i u Srebrenici i Prijedoru, Kozarcu, Vlasenici, i Zvorniku, i Višegradu, i svugdje”, mi to uzimamo zdravo za gotovo, umjesto da se ponosimo i tim ljudima i time što pripadamo jednom takvom narodu. Nismo naučili i ne učimo dovoljno iz ove planetarne tragedije i svega onoga što je za nju vezano.

Što se tiče ekranizacije nekih od priča, prije svega filmske pa i dokumentarne, to je nešto što se nameće samo po sebi. Recimo, posljednje svjedočenje koje smo snimili traje pet sati u montiranoj formi. Radi se o preživjelom svjedoku koji je proveo 62 dana u šumi s još nekoliko osoba. Njegova priča nadilazi sva iskustva preživljavanja za koje smo čuli. Sličnih priča je mnogo.

STAV: Institut na kojem radite i ranije se bavio snimanjem svjedočanstava svjedoka genocida. Šta je bilo s tim materijalima? Jesu li spašeni? S kojim ukupnim brojem pojedinačnih svjedočenja Institut raspolaže?

ŠARIĆ: Postojala je naša inicijativa prije desetak godina da započnemo s ovim projektom, ali uvijek je bilo problema s novcem. Prije sedam-osam godina Fondacija “Cinema for Peace” snimila je približno 1.300 svjedočanstava. Ona su, na svu sreću, mada u nemontiranoj, u “sirovoj” formi predata Institutu, a jedan dio ih se nalazi u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari. Mi smo sada, u okviru ovog našeg projekta, detaljno pregledali ta svjedočanstva i ustanovili da postoji opasnost od njihovog propadanja i gubljenja kvaliteta snimaka. Uspjeli smo revitalizirati i montirati 600 tih snimaka svjedočanstava. Time Institut sada raspolaže s 840 montiranih snimaka svjedočenja genocida u Srebrenici visokog kvaliteta koji su spremni za prezentiranje. Predložili smo Institutu i Ministarstvu da se promocija ovog projekta organizira povodom 25. godišnjice genocida u Srebrenici.

STAV: Magistrirali ste u Iranu, na perzijskom jeziku, na temu odnosa velikosrpske ideologije i genocida u Bosni i Hercegovini. Do kakvih ste saznanja došli u tom istraživanju koje je publicirano i kao knjiga?

ŠARIĆ: Fenomen ideologije i ideološkog načina mišljenja nešto je čime se ozbiljnije bavim i na tu temu uradio sam i doktorsku disertaciju analizirajući fenomene neofašizma u Evropi, s osvrtom na iskustva ideologija koje su dovele do agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenici.

Nastojao sam, na osnovu relevantnih socioloških teorija u ovoj oblasti, pokazati obrasce nastanka, razvoja i djelovanja ideološkog mišljenja i načina i metoda njihovog djelovanja na društvene aktere. Najznačajniji autoriteti u oblasti istraživanja genocida pokazali su da je ideologija jedan od ključnih elemenata procesa genocida. Što se tiče ideologije koja dovodi do zločina genocida, s njom je isti slučaj kao i sa samim činom izvršenja genocida, dakle, ni u kojem slučaju ne radi se o slučajnom spletu okolnosti, stihijskom djelovanju i pojedinačnoj aktivnosti. Ideologija se kreira u najvišim intelektualnim, kulturnim, akademskim i medijskim krugovima. Za njeno kreiranje koriste se simboličke forme preuzete iz kulture, religije, književnosti, mitologije itd., a koje same po sebi nisu ideološke, ali u ideološkom načinu mišljenja dobijaju dimenzije, tumačenja i razumijevanja koja rezultiraju ksenofobijom, ekstremnim nacionalizmom, rasizmom i drugim oblicima netrpeljivosti prema drugom i drugačijem. Prva knjiga objavljena je 2010. godine, a sada pripremam drugu, koja je plod doktorske disertacije.

STAV: U Iranu ste bili neposredno nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, a i danas rado odete u ovu zemlju. Je li se, i ako jeste, na koji način, mijenjala percepcija koju Iranci imaju o Bosni?

ŠARIĆ: Jedan od razloga odabira teme o genocidu u Bosni i Hercegovini za magistarsku tezu jeste i to što u Iranu, posebno u akademskim krugovima, nije postojalo dovoljno informacija o prostoru bivše Jugoslavije, odnosima unutar nje i faktorima koji su doveli do genocida nad Bošnjacima. Iako je Iran pružio znatnu pomoć našem narodu tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, u naučnoj oblasti primjećivao se utjecaj razmišljanja po kojem su bosanski muslimani prevjereni Srbi i druge stvari vezane za negiranje kulture, religije, jezika i historije Bošnjaka. Od tada je ta percepcija značajno promijenjena. Naravno, ne zbog mog djelovanja nego zato što je kod Iranaca kultura sjećanja izuzetno razvijena i oni mnogo rade na tome.

STAV: Koliko je tema genocida u Srebrenici danas prisutna na iranskom govornom području, u naučnim radovima, medijima, književnosti? U kojoj ste mjeri Vi svojim naučnim angažmanom doprinijeli širenju saznanja o srebreničkom genocidu na perzijskom govornom području?

ŠARIĆ: Danas je tema genocida u Srebrenici znatno prisutna. Iranci već godinama redovno i u znatnom broju dolaze na “Marš mira” u Srebrenicu. Učestvuju s medicinskim grupama koje pružaju pomoć učesnicima u Maršu, dolaze književnici, filmski radnici i dosta su zaslužni za publiciranje priče o genocidu u Srebrenici. Pored toga, Iranci su snimili nekoliko dokumentarnih filmova o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i o genocidu u Srebrenici. Također, u saradnji s našim Institutom za perzijski jezik prevedena je knjiga Đeve Avdić Moj osmijeh je moja osveta, prevodi se knjiga Molila sam ih da me ubiju i još neke. Institut je nedavno donirao materijale i fotografije o genocidu, masovnim grobnicama i zločinima, što će biti izložene u novoformiranom odjelu Muzeja šehida u Teheranu, koji će biti posvećen odbrani Bosne i Hercegovine.

Pored ove saradnje, tokom boravka u Iranu s drugim kolegama objavio sam značajne tekstove o Bosni i Hercegovini u Velikoj islamskoj enciklopediji, a po povratku i nekoliko drugih naučnih radova i jednu knjigu na perzijskom vezanu za događaje u Bosni i Hercegovini. Učestvovao sam na nekoliko naučnih skupova koje je Iran organizirao na temu agresije i na godišnjicu genocida u Srebrenici. Saradnja je, s obzirom na geografsku udaljenost, prilično dobra.

STAV. Kako objašnjavate činjenicu da i nakon 25 godina srpska politička, intelektualna i akademska elita – čast izuzecima – negira genocid?

ŠARIĆ: Ideologija koja je dovela do genocida nije nestala. Poznato je da je negiranje genocida posljednja faza u izvršenju genocida. S tim da kod nas imate i jedan dodatni fenomen, da pored negiranja imate i, možemo slobodno reći, novu fazu, a to je afirmiranje genocida. Ovdje je to prisutno kroz veličanje ratnih zločinaca, otvaranje prostora za njihovo akademsko, kulturno i drugo djelovanje. To je još jedan fenomen koji je specifičnost ovog genocida u zaštićenoj zoni UN-a. Zakon o zabrani negiranja genocida i drugih zločina jedino je moguće rješenje, gledano iz pravnog ugla. Sve dok se takav zakon ne usvoji ili ne nametne, mi ćemo u javnom prostoru imati pojavu negiranja genocida. Da ne govorim sada o fenomenu progona žrtava koji je također na djelu, ali za njega treba mnog više prostora.

 

 

PROČITAJTE I...

“U selu Popov Most četnici Slijepčevići iz sela Prijeđel zatekli su u kući majku Hasana Vreve i Šerifa s njihovom i drugom djecom iz sela. U ključalu vodu u kazan uzimali su jedno po jedno dijete za noge i glavom gurali u ključalu vodu, dok im oči nisu iscurile i tako su u najtežim mukama umirali. Prema saznanju i pričanju, radi se o umoru na takav način 10-15 osoba (djece)”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!