fbpx

Ibn Arabi: Knjiga o Najvećem učitelju

Ibn ‘Arabi – nasljednik vjerovjesnika, William C. Chittick; “Toprak”, Mostar, 2019, 180 str.

Piše: Hamza RIDŽAL

Krajem 2019. godine publicirana je u odličnom prijevodu Hamze Muratspahića i Harisa Dubravca knjiga Ibn ‘Arabi – nasljednik vjerovjesnika Williama C. Chitticka. Prijevod je posvećen Abdullahu Bošnjaku, Allahovom usamljeniku na Zemlji Njegovoj, jednom od najvažnijih i najpoznatijih komentatora Ibn Arabijevih djela. Time je ukazano na vezu Bosne i Bošnjaka s prominentnim islamskim učenjakom Ibn Arabijem, u sufijskim krugovima nazvanog šejhul-ekberom, najvećim učiteljem.

Nakon njegove smrti 1240. godine, Ibn Arabijeva učenja brzo su se proširila cjelokupnim islamskim svijetom, te su se nastavila širiti gdje je god islam došao, od Afrike i Balkana do Indonezije i Kine. Razlog za ovo širenje, primjećuje Chittick, svakako nije taj što su se učitelji raznoraznih oblika racionalnog diskursa, koji je oblikovao muslimansku elitu, zapanjili njegovim mističkim obilježjima. Posve suprotno – oni bijahu oduševljeni logičkom utemeljenošću i ispravnošću njegovih argumenata, te širinom njegova učenja. Oni su na Ibn Arabija obratili pažnju jer je ponudio uvjerljive dokaze, izvučene iz cjelovitog repertoara islamskog znanja, da bi demonstrirao ispravnost svojih stavova.

O ovom su učenjaku u islamskoj tradiciji Bošnjaka, obojenoj sufijskim koloritima i mozaicima, povremeno pisane knjige, tekstovi i osvrti na njegova učenja; o njegovom čudesnom životu prenošene su hikaje i predaje, citirane njegove misli i poezija; njemu u čast spjevane su pjesme od kojih je najglasovitija ona Safvet-bega Bašagića iz ciklusa Na pučini svjetla… Jedna tako važna, Chittick bi rekao čak i “razdjelna” ličnost islamske tradicije učenosti imala je istaknuto mjesto u bošnjačkoj tradiciji i prije nego se lik Ibn Arabija pojavio u popularnoj seriji Ertugrul. O tome najbolje svjedoči trinaesti svezak Kataloga arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke u kojem su zabilježeni rukopisi Gazijine biblioteke iz oblasti tesavufa. Uvjerljivo najzastupljeniji sufijski autor jeste Ibn Arabi! Desetine prepisa njegovih djela u stožernoj bošnjačkoj instituciji znanja svjedoče o statusu Ibn Arabija i poziciji koju je njegovo djelo imalo među našim učenjacima. Pa ipak, ime Ibn Arabija još je zaklonjeno maglinama naših predrasuda, njegova učenja nepoznata pred našim površnim uvidima, a njegov opus unaprijed diskreditiran spregom puritanističkih narativa iznutra i orijentalističkih izvana. Stoga je dragocjen svaki novi uvid u život i ostavštinu Muhyuddina Ibn Arabija. Ovog puta jedan takav uvid nudi William Chittick, istaknuti savremeni filozof i interpretator klasičnih islamskih tekstova.

Kako u recenziji objašnjava akademik Rešid Hafizović, ovo je Chittickovo djelo po sadržinskom opsegu jedno od kraćih, ali po strukturi sadržaja nimalo ne zaostaje iza njegovih opsežnijih djela o Ibn Arabiju, kao što su: The Sufi Path of Knowledge ili The Self Disclosures of God. “Kroz devet velikih sadržinskih temata William C. Chittick je u ovom djelu načinio jedan izvanredan presjek akbarijanske sufijske tradicije i sukus svih glavnih tema njenog razuđenog sadržinskog organona. Gotovo da nije ostala nijedna iole relevantna tema sufijske književnosti koju Chittick nije tretirao u ovome djelu, prelamajući svaki detalj kroz vlastitu hermeneutičku prizmu koju je i sam kroz godine razvijao i dosljedno njegovao na standardima najbolje sufijske književnosti, u prvom redu one koja je proizašla iz pera Ibn Arebija, Jalal al‑Din Rumija, Hafiza Shirazija, Fakhruddina Irakija i njihovih najboljih tumača i nastavljača”, piše Hafizović.

Djelo je konceptualno uređeno u devet poglavlja. Prva dva bave se odnosom Ibn Arabijevih učenja i njegovog samoopažanja kao pečata muhammedanskih evlija i zaljubljenika u Boga. Treće i četvrto poglavlje opisuju odnos između Boga i ljudskih bića u pogledu ljubavi i prisjećanja. Peto i šesto raspravljaju o prirodi znanja, njegovoj ulozi u ljudskom postajanju i važnosti ispravnog razumijevanja pojavnog svijeta. Sedmo i osmo nude nekoliko opažanja u svijetu imaginacije, posebno se osvrćući na Ibn Arabijev odnos prema duši i smrti. Deveto, ujedno završno poglavlje, motri središnju ulogu božanske milosti na onome svijetu.

PROČITAJTE I...

Indikativno i simptomatično da slogan ovogodišnje parade “Nije život četiri zida” najvatrenije podržavaju upravo oni koji inače redovno vjernicima poručuju da “svoju vjeru drže među svoja četiri zida”. Jer o tome se u suštini radi, obnovljenom ideološkom i kulturološkom sukobu, srazu dvaju suprotstavljenih koncepta života, borbi za moralne norme i sistem vrijednosti društva, odluci šta će (p)ostati normalno, a šta će da ide “među četiri zida”, vjersko uvjerenje ili seksualno opredjeljenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!