I mi Richarda za trku imamo

Tanović tu ima ulogu omekšivača, poznate ličnosti koja treba svojim ugledom smekšati ne srce (jer građani su migrante dočeli i više neko humano) već pamet ovdašnjih ljudi kako bi mirno prihvatili scenarij koji bi se mogao okarakterizirati kao usporeno kolektivno samoubistvo te da skrene pažnju s istinskih generatora migrantskog problema, a koji se nalaze i zapadno i istočno od Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.

 

Danis Tanović već odavno živi na staroj slavi. U skladu s tim, baš kao i svaki nekadašnji holivudski celebrity čiji je vrhunac odavno prošao, on komercijalizira, bolje rečeno prodaje, svoj nekadašnji status i imidž kao reklamu za razne vrste projekata, uglavnom onih političke prirode. To što se obično radi o loše promišljenim projektima suspektne društvene vrijednosti i još sumnjivijih agendi, kakvim se, recimo, pokazala Naša stranka, čije je Tanović bio zaštitno “oskarovsko” lice, uopće mu nije prepreka da ih i dalje diletantski preporučuje gdje god i kada god stigne.

Ovih se dana, imitirajući Richarda Gerea, bavi pitanjem migranta, i to na podjednako površan, patetičan i samopromotivan način. Kao “građanin svijeta”, Tanović se šeta po kampu na Vučjaku i odatle moralizira pokušavajući emocionalno ucijeniti ovdašnje stanovništvo poredeći ratno izbjeglištvo građana Bosne i Hercegovine s ekonomskim ilegalnim migrantima i poručujući nam “da smo zaboravili kakva je nas nevolja snašla prije više od dvije decenije”.

Sasvim neinformiran i krajnje neupućen, Tanović tvrdi da “postoje te kasarne, zjape prazne”, te se pita “zašto se ovi nesretni ljudi ne smjeste u njih i ne organizira im se boravak u Bosni i Hercegovini dostojan čovjeka”. Čini se da Tanoviću nije jasno da ne postoje nikakve “kasarne koje zjape prazne”, a u koje se mogu smjestiti osobe koje u njima i ne žele biti, niti mu je poznato da suštinski ugrožena i iznutra rastakana Bosna i Hercegovina nema uvjeta da organizira boravak dostojan čovjeka niti za mnoge svoje građane, a kamoli za desetine hiljada potpunih stranaca koji uostalom i ne žele da im se organizira trajni boravak u Bosni i Hercegovini već imaju namjeru ići dalje, a to ne mogu zbog brutalnog načina na koji Hrvatska, a to znači Evropska unija, čuva svoje granice. Upravo je to prava adresa za Tanovićevo moraliziranje, no “speaking truth to power” opasna je rabota, pogotovo kada te ista ta sila sponzorira na ovaj ili onaj način.

Da Tanovića ponajmanje zanima stvarna situacija, pokazuje i njegova izjava kako “razumije ljude koji se protive da migranti budu smješteni u njihovom gradu i komšiluku”, nakon čega iznosi poprilično nebuloznu, ali znakovitu tvrdnju kako se “svijet mijenja” i kako se “slika Zapada mijenja” te da su takve promjene “neminovne”. Time demonstrira nekoliko vlastitih zabluda i predrasuda.

Njemu očigledno nije jasno da su migranti tu gdje jesu upravo zato što “Zapad” ne želi da mijenja svoju sliku, pa stoga radije prisilno vrši promjenu slike Bosne i Hercegovine, i to tako da prešutno odobrava nezakoniti i nasilni “pushback” imigranata prema Bosni i Hercegovini, čak i onih koji i nisu ušli u Hrvatsku iz Bosne i Hercegovine. Istovremeno, taj isti “Zapad” ne želi niti da upozori, a kamoli da sankcionira Srbiju ili srpske političare u Bosni i Hercegovini zbog organiziranog upumpavanja imigranata u Bosnu i Hercegovinu i njihovo sprovođenje na prostor Federacije BiH.

U svemu tome nema ničega neminovnog jer nije riječ o nekoj prirodnoj pojavi nego o sasvim proračunatoj i vrlo opasnoj politici getoizacije Bosne i Hercegovine, tačnije njenih većinskih bošnjačkih dijelova. Teško je kazati je li riječ o Tanovićevom nepatvorenom diletantizmu i neobaviještenosti ili o krajnjoj malicioznosti pa pokušava da zamjenama teza, moraliziranjem i emocionalnim ucjenama u suštini poruči bošnjačkom i muslimanskom dijelu građana Bosne i Hercegovine da se naviknu na status i čuvara i zatvorenika ogromnog logora za one, uglavnom nekvalificirane migrante koje Evropa ne želi. Da je možda upravo to na stvari, pokazuje se Tanovićevim ohrabrivanjem kako “nije sve tako crno u ovoj krizi”, jer navodno među migrantima ima i onih obrazovanih i vrijednih koji bi ostali u Bosni i Hercegovini i nešto radili! O tempora, o mores!

Svakome dobronamjernom, da ne kažemo normalnom, koji je proveo barem minut u razgovoru s migrantima jasno je da oni NE ŽELE ostati u Bosni i Hercegovini, već da ih se na to naprosto prisiljava politikom Evropske unije! Ti su ljudi žrtve katastrofalne političke, ekonomske i sigurnosne situacije u vlastitim zemljama za koje su velikim dijelom odgovorni oni koje Tanović ne spominje. I to je ono što je upadljivo u cijelom ovom režiserovom performansu u kojem pokušava signalizirati svoju moralnost i kozmopolitizam, a uspijeva jedino demonstrirati neinformiranost, površnosti i podlost, cijelo to studiozno i minuciozno izbjegavanje da se prozovu pravi i istinski krivci za migrantsku krizu koja je pogodila Bosnu i Hercegovinu.

Umjesto toga, on atakuje na najlakše mete, skoro nepostojeće bosanskohercegovačke institucije i na lokalno bošnjačko stanovništvo od kojeg se traži, u najboljem maniru ideologije koji baštine ovdašnji ljevičari i pseudoliberali, da žrtvuje sebe i svoj životni prostor za nekakve navodno više i moralnije, a ustvari sasvim tuđe i prizemnije interese.

Tanović tu ima ulogu omekšivača, poznate ličnosti koja treba svojim ugledom smekšati ne srce (jer građani su migrante dočeli i više neko humano) već pamet ovdašnjih ljudi kako bi mirno prihvatili scenarij koji bi se mogao okarakterizirati kao usporeno kolektivno samoubistvo te da skrene pažnju s istinskih generatora migrantskog problema, a koji se nalaze i zapadno i istočno od Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.

Srećom, naš narod nikada nije bio posebno impresioniran kojekakvim veličinama, a Tanović je većinu svog Oskarom stečenog društvenog kapitala i ugleda potrošio na jednako štetočinski i po Bošnjake suicidalni projekt Naše stranke. /M. Drnišlić/

 

PROČITAJTE I...

Međuprostor u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi ipak nije tako bezizlazan kako se čini. Bosne će biti i ima sve dok u nju vjeruje njen većinski narod – Bošnjaci. Zato je nekima stalo da ovaj narod obespamete, da ga ostave na razini infantilnog i nedoraslog konstrukta koji neprestano teži da ga neko posvoji

Stanovništvo i predstavnici lokalnih vlasti ističu da se migrantima treba pomoći i da se prema njima treba humano postupati, no ni Grad Tuzla, ni Grad Živinice ne žele da se migrantski kampovi grade na njihovim teritorijama, u naseljenim područjima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!