Huso Ćesir: Žao mi je zbog incidenta, ali ja sam meta, tajno me snimaju tri godine

Huso Ćesir, uspješni poduzetnik i vlasnik “Bosnaplasta”, predsjednik Općinskog odbora SDA Novi Grad, ovih je dana u centru sarajevske javnosti nakon incidenta s novinarom koji je bez dozvole i najave snimao njegovu firmu. Huso Ćesir rijetko izlazi u javnost, te će javnosti biti interesantan presjek njegove biografije, od prijeratnog rada u “Unioninvestu”, preko ratnog angažmana na Dobrinji od 1992. do 1995. godine, pa do teškog i mučnog uspinjanja u poslovnom svijetu nakon rata. Ćesir bez dlake na jeziku govori i o okolnostima zašto je tri godine meta tajnog snimanja, kome i zašto smeta njegov angažman u SDA, govori o odnosu sa Semirom Efendićem, a osvrće se i na okolnosti izlaska Dine Konakovića iz SDA. Ćesir za Stav izražava žaljenje zbog incidenta i detaljno objašnjava kontekst u kojem se desio

 

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

 

RANI DANI

Rođen sam 1953. godine u Glavatičevu, na Neretvi kod Konjica, na ogromnom imanju i u kući šestero djece. U Sarajevo dolazim 1968. godine, za vrijeme studentskih nemira. Radio sam u vrlo moćnoj firmi 17 godina. U “Unioninvestu” sam bio od 1971. do 1988, prvo kao majstor, pa kao mašinski tehničar, pa kao šef skladišta, da bih završio kao rukovodilac komercijale u OUR-u. Kao momčić koji se tek oženio, probran sam kao perspektivan kadar i 1976. proveo godinu dana u Kuvajtu, a kasnije godinu dana u Iraku. Poslije su me prebacili u Bar, ali ja se vraćam u Sarajevo. Moja je firma mene više voljela kao poslovođu nego kao inžinjera, ali na koncu sam završio fakultet i magistrirao. Nisam bio u partiji, nisam bio podoban i još uz to dugog jezika, ali bio sam dobar radnik, i to se cijenilo. Odlazim u privatni biznis krajem 1988. godine. U okolini Pančeva sam angažiran na vrlo dobrim poslovima 1989. i 1990, te me tu zatiče rat. Povlačim se iz Srbije, a na putu kući tad prvi put primjećujem da vojska leži čitavim putem od Romanije do Sarajeva. Mislio sam da bježim iz rata u Srbiji, a ustvari sam došao u rat u Bosni. Obaveza mi je bila da se priključim odbrani. Više nije bilo moguće ništa raditi, počele su barikade pa rat.

 O RATNIM ZASLUGAMA

U SDA sam član od njenog organiziranja, od početka. Pošto sam 1992. stanovao na Dobrinji 4, nisam imao drugog izbora nego se angažirati u odbrani grada. U to doba je pukla svaka vrsta našeg organiziranja. Jedina nada tada je bila SDA, kao najorganiziranija i najbrojnija, jer ono što SDA uradi u smislu odbrane, prehrane, organiziranja Dobrinje uopće, to je značilo preživljavanje. To su morali raditi hrabri ljudi, ali oni koji su imali znanje. U to doba sam uzeo puno učešće u odbrani, išao u noćne straže, u stubišne straže i u isto vrijeme išao u kasarnu i molio JNA oficire da ne pucaju po Dobrinji. U to doba su izvedeni oklopi na kotu “Vodovod”, preko 30 tenkova, transportera i ostalih oklopnih vozila kojima su 75 dana blokirali Dobrinju, na kojoj je živjelo 40 hiljada stanovnika. U maju dolaze “arkanovci” i odvode 200 muslimana na Kulu, a ostali čine egzodus prema dubini Dobrinje i prema gradu. Od tada pa nadalje čitav moj život na Dobrinji bio je u ratnoj atmosferi – od organizacije odbrane pa do čuvanju resursa, što smo, po mišljenju mnogih, dobro radili.

Prelazim s porodicom i jednom torbom iz Dobrinje 4 u Dobrinju 3, gdje provodimo osam godina kao izbjeglice. U Dobrinji cijeli rat nije funkcionirao novac nego su se sva dobra dijelila prema rasporednom nalogu, šta je bilo od humanitarne pomoći, to je bilo na stolu. U prvo vrijeme bio sam komandir diverzantskog voda, prvi komandir Prve čete Prve dobrinjske brigade. U komandu brigade sam prešao krajem novembra 1992. Tu me imenuju za pomoćnika komandanta brigade za logistiku. Međutim, i dalje komandujem diverzantskim vodom koji funkcionira do probijanja tunela. Imao je ulogu da prenosi MTS iz Butmira u Dobrinju, kao i sve ostalo potrebno u svrhu deblokade grada. Kada se probija tunel, sve što je išlo iz tačke B prema D obrnulo se i krenulo iz pravca D prema B (to je bila šifra za Dobrinju i Butmir), odnosno prema Treskavici i Igmanu da se zaustavi ofanziva. To znaju borci Armije RBiH sarajevskog korpusa, koji su ofanzivu uspješno zaustavili sredstvima koje smo prenosili od tačke D prema B. U to vrijeme sve gori, treskavički, igmanski i bjelašnički plato. Sve će se to meni zaboraviti i meni će se pamtiti samo da sam bio logističar. No, ja sam jedini logističar koji je u korpusu bio tu od početka do kraja. Nisam prihvaćao nekoliko ponuda za unapređenje i ostao sam na Dobrinji kao pomoćnik komandanta brigade do kraja rata. Ranjen sam na Treskavici 1994, a moj sin je 1993. teško ranjen i ostao je 60% invalid do kraja života. Šest dana je bio na rubu života i smrti. Kad neko priča o mojoj porodici, neka to ima u vidu. Moj sin nikada nije tražio nikakvu pomoć, radi i svoju egzistenciju osigurava u “Bosnaplastu”. Sve sam skinuo sa sebe 1996. godine. Nisam znao šta ću, ali znao sam šta neću. Uvijek sam bio malo ters čovjek. Znate, ja sam bio ratnik, a ne vojnik. To sam bio silom prilika, a ne profesionalnim izborom, pa nisam mogao nakon rata da servilno pozdravljam prolaznike s višim činovima zato što je to u proceduri.

MUČIO SAM SE, ALI SAM USPIO

Iznajmit ću tada općinski prostor koji niko nije želio i tu ću otvoriti sa ženom i troje djece granap. To smo radili 2-3 godine. Zatim mi se 1998. godine javljaju moji nekadašnji prijatelji iz bivše Jugoslavije i nude saradnju. Nudili su mi vlasnici fabrike iz Varaždina, koja je proizvodila cijevi, saradnju u Bosni. Prihvatio sam jer sam i u bivšoj Jugoslaviji poznavao jako dobro tržište tih proizvoda i potreba, naročito u obnovi zemlje. Rekao sam da mi daju jedan mali dio mašina za proizvodnju, da radim na njima i da budem njihov zastupnik. Pristaju i daju mi na lizing jednu malu proizvodnu liniju za cijevi, u vrijednosti oko 360 hiljada maraka. Bit ću iznenađen koliko su mi brzo poslali mašine, repromaterijal i gotove proizvode. Tada sam na gotov proizvod plaćao carinu na cijevi 16%, a na repromaterijal 1%. Znači da sam u cijeni proizvoda bio odmah u startu ugrožen u odnosu na konkurenciju. Tada su kamate bile 16-17%. U tim uvjetima počinjem proizvodnju.

Moji partneri su računali da neću uspjeti u proizvodnji i da će ubrzo doći samo do kupoprodaje. Ali proizvodna linija se nije gasila sve vrijeme trajanja otplate lizinga, a oni su dio vlasništva u “Bosnaplastu” uz dogovor prepustili meni. Mučio sam se, ali sam uspio. Nisam ništa dobio džabe. Nisam kupio, kako su to voljeli reći nakon rata, firmu za 1 marku, pa je uništio u procesima privatizacije i tajkunizacije. Stvorio sam firmu, ništa nisam uništio, i ona radi do danas. Moja prva ponuda bila je 1998. i od tada se 20 godina borim na domaćem tržištu uz razne peripetije. Nažalost, pojavom zakona o sukobu interesa, umjesto da unaprijedimo poslovanje prema rezultatu i razvoju, u smislu transparentnosti i konkurentnosti, mi smo postali robovi procedura. Pojavio se zakon o liberalnom tržištu pa sam kao domaći proizvođač s mučnim početkom odjednom imao najmodernije opremljena poduzeća iz čitave Evrope za konkurente.

Imamo iste uvjete na tenderima i borimo se. Poučen time, i ja sam počeo učestvovati na tenderima svukud po svijetu. Tako sam dobio, u najoštrijoj konkurenciji s Englezima, Kinezima i Nijemcima, posao u Sudanu, oko milion eura. Supervizor na izgradnji tog međunarodnog aerodroma bili su Nijemci, a sve je urađeno besprijekorno, od roka do izvedbe. Od tada radim od Bliskog istoka do Norveške i Švedske. U Njemačku u kontinuitetu šaljem proizvode godinama, nikada nisu prestali kupovati. Ovo što podmeću o mom “lopovluku” po medijima i navodno namještenim tenderima, pa ja pitam: Ko mi namješta tendere po cijelom svijetu. Je l’ SDA? Niko mi ne može namjestiti tender u Njemačkoj i Norveškoj i Švedskoj, niko osim kvalitetnog proizvoda i vrhunske proizvodnje. Zapošljavam u kontinuitetu u prosjeku 50 ljudi. Produktivnost i ekonomičnost (kontrola troškova) je vrhunska. Imam ovih dana obavijest da smo prošli u jednoj zemlji EU na tenderu i očekujem potpisivanje ugovora ubrzo. Vrijednosti su milionske i trajat će godinu-dvije posao. Domaće tržište je stalno, ali mučno. Ovo što mi radimo može proizvesti jedna firma u Posušju i Gračanici i niko više u Bosni i Hercegovini, te ne možemo zadovoljiti sve potrebe na tržištu Bosne i Hercegovine. “Bosnaplast” posjeduje certifikat o kvaliteti od 2004. godine. Inače smo se opredijeli za pristup da ulažemo u kvalitetu, a ne u kvantitetu.

U ovim prostorima smo od 2004. Do tada sam bio podstanar s visokoopremljenim mašinama koje treba seljakati. Sudjelovao sam u dražbi za ovaj prostor gdje smo sada. Došao mi je jedan radnik i rekao da kupimo ovaj prostor. Meni je to bilo nezamislivo jer sam imao 8 hiljada na računu. No, nagovorili su me. Trebalo je uplatiti 10 hiljada za učešće u licitaciji. Sakupio sam novce i krenuo u dražbu, koja je započela s 250 hiljada i završila na 502 hiljade. Pobijedio sam na dražbi i dobio 30 dana da isplatim novac. Kako? Nisam više imao ni marke u džepu. Pomislio sam tada, ako to ne mogu, ako se ne snađem, bolje da me nema u poslu, kakva fabrika, neka propadne i onih 10 hiljada. Opet zaduživanja, opet muke, ali uspjeli smo, kako sam rekao, ne samo u Bosni i Hercegovini nego po čitavom svijetu. Poslujemo pozitivno, zaduženja imamo u nekim kreditima i garancijama jer ne može drugačije, ali nismo nikome dužni, od dobavljača, radnika i države. Je li moguće da si poželjan u vlasti samo ako ništa nemaš i ništa ne radiš? Nije nužno tako, ali puno je veća vjerovatnost da će takvi biti skloniji svakom obliku korupcije. Pogledajte šta je politički angažman priskrbio mojoj firmi. Imam godišnje bilanse, činjenica je i istina da je “Bosnaplast” za vrijeme SDP-a na vlasti godišnje bilježio 8-9 miliona KM poslova od tendera u Bosni i Hercegovini, a od kada je SDA na vlasti, to je 3 miliona KM. Toliko o namještanju tendera i sivim eminencijama.

O SDA I ODNOSU SA SEMIROM EFENDIĆEM

U SDA Kantona Sarajevo sam bio prije nego sam imao “Bosnaplast”. Bio sam i bit ću u SDA do groba, bit ću u SDA bio siromašan ili bogat, bila SDA u vlasti ili ne bila, bila ona prosuta ili organizirana. Nema tu dileme. Odani sam i iskreni član SDA šta god bilo. Ne postoji nikakva separacija, ne postoji nikakva snaga unutar SDA da bih ja radio na odvajanju bilo kojeg segmenta SDA. Nikad nisam bio u visokoj poziciji u SDA, a najdalji domet mog angažmana u SDA jeste Gradski odbor, a sada Kantonalni odbor SDA. Došao sam za predsjednika općinske organizacije SDA Novi Grad kada SDA nije imala vlast, kada su tu bili SDP-ovci 12 godina. Do tada nije bilo šanse da se oni sklone. Do mog dolaska. Ja sam inače po struci projekt inžinjer u funkcionalnom sistemu. To je moj magistarski rad. Šta to znači u SDA? Znači da jednu organizaciju u sklopu funkcioniranja konglomerata izvučete na nivo uspjeha, tj. dobrog rezultata. U praksi teško izvodljivo, ali ja sam to znao uraditi. Od tada počinju moji problemi. Predložiti mladog Semira Efendića, naprimjer. Rekli su da će to trajati samo tri mjeseca, da sam prodao izbore s načelnikom djetetom kojeg niko neće i lagali da sam za to dobio 200 hiljada maraka. Niska i prizemna priča, ali znao sam da će ta mlada ekipa opravdati povjerenje. Semir nije bio početnik, mnogi misle da je odnekud izvađen, ali on je tada već bio četiri godine sa mnom kao potpredsjednik općinske organizacije. Imao je dobru praksu. Poslije prvog mandata, koji je bio impozantan, on je sam sebe izabrao. Svi su ga tada htjeli i lahko je bilo ponuditi već potvrđenog mladog političara. Ova priča da sam siva eminencija svega, pa i Semira Efendića, jedna je velika izmišljotina. Najbolje je to opisati kao jedno druženje u kojem ga ja kao stariji savjetujem i nikada ne kažem “nemoj”, već mu kažem šta bih ja da sam on, ali njegova je slobodna volja.

O DINI KONAKOVIĆU

Motao se Konaković oko mene vazda, jer računao je, kako to on najbolje zna, da dobije nešto linijom manjeg otpora. Ne bi prošao za premijera Kantona Sarajevo da nije bilo našeg odobrenja. Bio je stranački dogovor da općinska organizacija koja je dobila najviše glasova 2014. godine uzme premijera i dio ministarskih mjesta. To smo bili mi iz Novog Grada. Ja nisam želio biti premijer, jer ne volim biti na izvršnoj ni zakonodavnoj funkciji u vlasti. Ne volim, kažem, ali poštujem. Mora je biti, i kakva god da je, bolja je od onoga šta smo vidjeli 1992. godine, potpuni rasap, razbojništvo i siledžijstvo. Što se tiče premijerske funkcije nakon izbora 2014. godine, mi smo ustvari pristali da je uzme Dino Konaković. Nismo ga podržali glasanjem, ali smo pristali da bude prijedlog. Bili smo preglasani, ali bez da smo pristali da bude prijedlog, ne bi prošao. U dogovoru i tokom glasanja jedini je proklizao Nezir Hadžić, koji je s Dinom bio prijatelj. Nikada mu to nisam zamjerio. Dvije godine kasnije, doći će u pitanje izbor Nezira Hadžića u ulozi direktora ViK-a. Na Izvršnom odboru tada su već počele netrpeljivosti jer nije sve bilo prema zamislima Konakovića. Tada mi je Konaković rekao da se maknem i dopustim mladima da dođu umjesto mene, da će on nosat Semira Efendića i Nezira Hadžića kao mlade, da je Nezir Hadžić od mene dovoljno ispaštao i trpio što je glasao za njega. Na tu neistinu reagirao je Nezir Hadžić i Konakoviću se svašta nagovorio.

Zamislite kakvo je to licemjerje, uvjerava Nezira da sam ga maltretirao jer je glasao za njega. Ni progovorio nisam, imao je slobodnu volju. Davno sam ja prepoznao kod Konakovića višak doživljaja o sebi. Vidio sam tu narav izraženu u Klubu SDA u Skupštini KS, koji je završio na plenumu u Skenderiji nakon 7. februara 2014. Tada sam vidio jednu stravičnu količinu samoljubivosti i narcisoidnosti koja se ne može obuzdati. Svako ko pokuša korigirati ili ograničiti njegovu ambiciju taj mu je neprijatelj. Ja sam ga zaustavio i zato sam mu bio neprijatelj. Bila bi veća šteta da je ostao u SDA. Nemjerljiva je šteta koju će napraviti sada kada je bez kontrole. Za deset godina ta šteta neće biti popravljena. To je jedan bahati i rastrošiti pristup u trošenju budžeta, isključivo baziran na dodvoranju i populizmu i na potpuno besmislena davanja. Iz takvog stila rukovođenja društva dobijete 60% otklona budžeta isključivo u korist onih koji ništa ne rade, samo se valjaju kroz prostor i ne obaziru na ljude u realnom sektoru koji im pune budžet da bi ga oni mogli trošiti. I sve to dok imamo 300 hiljada ljudi na rubu egzistencije. Dino Konaković je za mene jedna ništica, ali mu želim da traje što duže. Nije mu daleko do pada, kompletnoj garnituri, ali želim da traje što duže pa da ljudi koji slabo vide spoznaju da takvi populistički politički žongleri ne mogu ništa dobro donijeti, osim da potroše vrijeme, sredstva i sebe obogate.

SNIMAJU ME TRI GODINE

Negdje su rekli da bi Novi Grad i Novo Sarajevo trebalo da pripadne tzv. građanskoj opciji, a da, primjerice, Stari Grad i Ilidža pripadnu nacionalnim opcijama. Ovo tumačenje posve je krivo jer je SDA također građanska opcija i opredijeljena kao državotvorna bosanskohercegovačka stranka. Problem je što našu političku opciju više tumače drugi nego mi sami. Oni viču da smo nacionalisti, a nismo. Međutim, narod primjećuje da to nije tako i, što oni više neopravdano viču, to više izazivaju otpor i emotivne reakcije glasača. Mene se percipira kao čovjeka koji je osmislio i proveo SDA uspjeh u najjačoj općini u Sarajevu. Zato sam meta.

Traže mi slabe tačke, žele me oboriti u svakom pogledu, pa i na poslovnom planu. Ima dvije do tri godine da me snimaju. Ljudi iz okoline su dolazili da nas upozoravaju, da nas snimaju s raskrsnice, iz obližnje napuštene kuće. Snimali su stalno. Došli smo do podatka da jedne tablice kruže na više automobila iz kojih smo snimani. Zvao sam policiju. Mislim da su to radili amateri koji su hvatali koruptivne radnje po nalogu stranaca. Išlo je to kao nalog politike. Četiri puta su mi provalili u firmu, kada je otuđena kompletna dokumentacija i kompjuteri. Nikada nisu otkrili počinioce. I naravno da sam od toga uznemiren, kao i moja obitelj i radnici “Bosnaplasta”. U tom kontekstu desio se i nedavni incident pred “Bosnaplastom”.

O INCIDENTU

Žao mi je zbog incidenta s novinarom. Nije bila ni pomisao o sili i prisili. Bilo je profesionalno da pita za dozvolu da snima. Od kako je primijećen pred “Bosnaplastom”, pozivan je da uđe i da snimi šta god hoće. Rekao je da neće, da je na javnom prostoru i da može raditi šta hoće, znači da snima privatni prostor. Ovdje se radi o mojoj slabosti u ljutnji i jednoj iritaciji koja traje uslijed tri godine snimanja. Naglo sam reagirao, ali novinar laže da sam ga dirao. Nije se prešla mjera. Sam je ostavio kameru, pa ju je moj sin uzeo i dodao meni. Vratio sam mu je nakon desetak sekundi. Nisam je razbio, nisam mu uzeo karticu, a mogao sam. Iskoristili su taj događaj da od mene i moje obitelji prave nasilnike, da konstruiraju priče o mom navodnom lopovluku.

Razmišljao sam da nazovem policiju kada smo ga uočili. Onda sam kontao da, ako to uradim, reći će da huškamo represivni aparat na novinare i nezavisne medije. Otišao sam do njega s namjerom da porazgovaramo, da se dogovorimo: Evo, uđi, snimi šta hoćeš, ništa ne skrivamo; ali reagirao sam u jednoj ljutnji. Pazite vi sad posljedice onoga što mi rade. Pričaju da sam lopov, da reketarim Sarajevo i ViK da kupe moje cijevi. Moja unučad u petak nisu išla u školu. U trećem razredu osnovne škole djeca pitaju mog unuka je li mu lopov Huso dedo ili babo. Nikada niko od moje porodice nije primio ni jednu marku od budžeta.

Nikad nisu nigdje radili osim u “Bosnaplastu”. Nas sedam je zaposleno ovdje i ne putujemo po svijetu da se zabavljamo, moja žena ne hoda po crvenim tepisima ispred Narodnog pozorišta, ne hodamo po mondenim ljetovalištima i Las Vegasu, nego po strukovnim sajmovima da gledamo šta se dešava novo u branši. Radimo i učimo od jutra do mraka. Ne volim se fotografirati. Topot cipela u mom stubištu je u šest ujutro, a vraćam se navečer. Međutim, dobro razumijem šta je uloga medija u demokratskom društvu. To je jedan častan i vrijedan posao ako se radi pošteno i predano. Eto, slično kao i politika ako se radi predano i pošteno. Ko je nama servirao sadašnju situaciju? Došli smo do toga da javnost ne može razlikovati sramotu od časti. To su napravili mediji. Danas je popularnija izmišljotina negativnog tipa od deset istina. I zato sam ja, koji radim od jutra do mraka, koji sam preporodio SDA u Novom Gradu, lažno predstavljen i etiketiran kao batinaš i nasilnik i lopov.

PROČITAJTE I...

Vrlo je potrebno uočiti da dirigirane migracije preko Bosne i Hercegovine predstavljaju ogroman sigurnosni izazov i prijetnju u prvom redu za Bošnjake. Macron je izrekao nesuvislost o tzv. džihadistima povratnicima koja se oslanja na narativ Christophera Delisa, a koji opet uporište ima u velikosrpskoj propagandi s početka devedesetih godina 20. stoljeća.

Sve ovo možda i ne bi bilo toliko alarmantno da nije činjenice da se baš u ovom kontekstu dešava gotovo sinhronizirano etiketiranje BiH kao “tempirane bombe” ili “legla džihadista” od mnogo važnijih političkih faktora iz Evrope i svijeta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!