HUSEIN-PAŠINA DŽAMIJA – legenda koja živi

U osmanskoj arhitekturi potkupolne džamije predstavljaju njen najviši domet, a Husein-pašina džamija jedinstven je primjer potkupolne džamije tog doba. Džamija je restaurirana 2006. godine, čemu su prethodile dvije donatorske konferencije. Iza sebe Husein-paša ostavlja mnoge zadužbine, od kojih je najpoznatija džamija u Pljevljima. Po svojoj arhitekturi i unutrašnjoj dekoraciji, mnogi ovu džamiju porede s carskim i ona spada u značajnije objekte islamske arhitekture na ovim prostorima

Piše: Esko MURATOVIĆ

Mnogi su saglasni u tome da je ljepotu Husein-pašine džamije nemoguće sagledati u jednoj posjeti, videozapisu, kroz jednu priču, doživjeti je kroz jedno viđenje, opisati u jednom dahu. Kao remek-djelo istočnjačkog neimarstva koje ima posebnu kulturno-historijsku i umjetničku vrijednost, ona krije brojne odgovore savremenim arhitektima i umjetnicima prefinjenog ukusa. Ova veličanstvena kuća molitve, imajući u vidu skladnost proporcija i kvalitet gradnje, ostavljena je u amanet generacijama, ne samo kao visokokvalitetno kulturno-umjetničko ostvarenje naših predaka iz XVI vijeka već i kao jedan od najznačajnijih objekata islamske sakralne arhitekture na ovim prostorima.

Prema predanju, glavni majstor, uporedo gradeći Husein-pašinu džamiju u Pljevljima i Sinan‑pašinu džamiju u Čajniču, nakon postavljanja tariha na džamiji u Čajniču, dolazi u Pljevlja da učini isto na Husein-pašinoj džamiji. Stigavši pred završenu džamiju, čijim je radovima rukovodio njegov kalfa, uvidjevši da je u arhitektonskom i estetskom pogledu ona ispala mnogo bolje, precrkao je na licu mjesta, ne stigavši da postavi tarih. Sadašnji natpis nad portalom džamije odnosi se na njenu obnovu iz 1888. godine, a u prijevodu znači:

O, Ti koji otvaraš vrata, najbolja vrata nam otvori!

Što se otvori, oko neprijatelja nek se zatvori!

Istinom poglavlja “Mi ćemo ti pobjedu dati”

Veličanstveni Husejin-pašini hajrati

Otvoriše se i nasmiješiše se poput ruže divne

Kako lijep hronogram napisa nakon popravke ukrasne,

Duši, jedan po Hidžri, a zatim po Rumi kalendaru:

Ove Božije kuće lijepo se obnoviše zidovi zgrade

Kako divno i prelijepo ovaj mesdžid veseo postade.

 

Još iz starog vakta dolazi nam kazivanje da je svaka pljevaljska mahala imala svoju džamiju, o čemu svjedoči i činjenica da je tridesetih godina XX vijeka u Pljevljima bilo devet džamija izgrađenih na međusobnoj udaljenosti od oko 200 metara, jer se itekako vodilo računa o prostornom planiranju i izboru lokacije njihove izgradnje. Među tim džamijama, u istoimenoj mahali, svojom pojavom dominira Husein-pašina džamija sagrađena 1569. godine. Kompleks Husein-pašine džamije prvobitno su sačinjavali: džamija s minaretom, harem s mezaristanom, šadrvan, sahat-kula s muvekithanom, mekteb, medresa, karavan-saraj s imaretom, hamam, administrativne i stambene zgrade, brojni dućani koji su donosili materijalnu dobit za održavanje džamije, te ostali prateći objekti. Pored navedenog, Husein-paša je dao da se u pljevaljskoj čaršiji sagradi bezistan (bazar), koji je za to vrijeme bio najsavršeniji objekt trgovinske i zanatske djelatnosti: trgovci sa skupocjenim tkaninama, zlatari i kujundžije sa svojim skupim robama.

 

KA JEDNOM VIĐENJU HUSEIN-PAŠINE DŽAMIJE

Privlačeći pažnju putnika, Husein-pašina džamija, kao vrijedan objekt orijentalne baštine, svojim izgledom, arhitekturom i ornamentikom bila je i ostala ukras grada. Nije teško uočiti da se već pri prvom susretu s njom ukupnost njene umjetničke vrijednosti i ljepote ogleda u ukrasima kamenog dekora, a koji se nadalje pretaču u izvedbi mihraba, minbera i mahvila u izvedbi prekrasnih stubova i sedamnaestostranog šerefeta na vitkom minaretu. Posebnu pažnju privlače dvije male kupolice nad mihrapskim zidom, ukrašene s dva mala pozlaćena alema. Svojom dekoracijom ove dvanaestostrane kupolice nad mihrapskim zidom znatno su ukrašenije od svih poznatih na ovim prostorima. Asistirajući njenoj vizualno-prostornoj dominaciji, šadrvan i sahat-kula u centru čaršije upotpunjuju ambijentalnost duše ovog prelijepog krajolika. Glavni izvođači radova na džamiji majstori i klesari bili su iz dubrovačke regije, o čemu saznajemo na osnovu sačuvane korespodencije između Husein-paše i Dubrovčana. Njen glavi arhitekta bio je mimar Hajrudin, poznat po izgradnji čuvenog mosta u Mostaru (1566), po kome je grad i dobio ime.

U džamiji se, pored starih rukopisnih knjiga na arapskom i turskom jeziku, čuva i rukopis Kur’ana nepoznatog autora iz 987. godine po Hidžri, što odgovara 1571. godini, a pisan po nalogu Husein‑paše Boljanića. Kurʹan ima 233 lista, veličine 39 x 28,5 cm, povezan kožnim omotom. Ukrašen je s 352 minijature rađene na zlatnoj podlozi. Cijela unutrašnjost džamije svojevremeno je bila zastrta starim i rijetkim misirskim ćilimima, među kojima se nalazi i originalni ćilim iz 1573. godine, veličine 10 x 10 metara, težine oko 400 kilograma i opšiven je kožom. Rađen je u Misiru, odakle je dopremljen lađom. Iako oštećen na nekoliko mjesta, i danas je u upotrebi.

U džamiji se čuva rijetka i jako važna islamska relikvija – staklena bočica u kojoj se nalazi nekoliko dlačica utisnutih u vosak za koje se vjeruje da su iz brade poslanika Muhammeda, a. s. Sve je umotano s jedanaest svilenih maramica, različite veličine, izvezenih zlatnim nitima. Relikvija se čuva u posebno izrezbarenoj zlatnoj kutiji koja se zaključava u metalnoj kutiji, koja ima poseban sistem zaključavanja. Dolazak te relikvije u Pljevlja ovjekovječilo je i narodno predanje koje kaže da se od sela Jabuka, koje je od središta Pljevalja udaljeno oko 15 km, formirala kolona i da je sandučić s dlakom iz Muhamedove brade nošen s glave na glavu sve do Husein‑pašine džamije. Pred vjernike se relikvija iznosi 27. noći mjeseca ramazana, nakon teravije, pa se te noći u džamiji okupi veliki broj vjernika. Prema predanju, relikvija je donijeta u Pljevlja po nalogu sultana Abdul Aziza (1861–1876), što je imalo za cilj da se još više ukaže na glasovitost i značaj šehera Taslidže (Pljevalja).

Ispred džamijskog ulaza nalazi se šadrvan, a glavna ulazna dvokrilna, masivna vrata, urađena su od tvrdog drveta i ukrašena geometrijskim motivima, tako da umnogome podsjećaju na ornamente s ulaznih vrata najpoznatijeg islamskog sveučilišta Al-Azhar. Vrata su urađena u vremenu kada su Kairo, Bagdad i Taslidža bili u jednoj državi. Druga ulazna vrata i portal s unutrašnje strane također su bogato ukrašeni i dekorirani polulučnim širokim okvirom i pravougaonim velikim okvirom sa zaobljenim profilacijama, natpisima na arapskom jeziku i oslikan raznobojnim cvjetnim motivima islamske umjetnosti.

U podnožju četrnaestostranog minareta na sedam strana nepoznati neimar vješto je uklesao poruku čovječanstvu, koju su na osnovu fotografije iz 2003. godine preveli: prof. Mustafa Sušić, Ismail Ahmetagić i Nurko Karaman iz Sarajeva. Poruka u prijevodu glasi: “Dok postoji, ona će biti očiti znak postojanja pravde. Dok je u uspravnom položaju, jamac je Božijeg zakona.”

Sam objekt spada u red džamija srednje veličine: osnova ili centralni prostor je kvadratni 13 x 13 metara, ukupnih dimenzija cca 17,0 x 13,0 m, oivičen zidovima debljine 1,12-1,13 m. Sa sjeverozapadne strane čitavom dužinom dograđen je trijem širine 4 metra, a koji nose četiri mermerna stuba presjeka 45 cm, dopremljenih iz Misira. Trijem je natkriven s tri male kupole, od kojih je srednja nešto uzdignutija. U osnovi pravilan kvadrat nadvisuje kupola promjera 10,85 m. Njen minaret veoma je visok, 42 metra, ima 110 stepenika do izlaza na šerefet i jedan je od najvećih na Balkanu iz klase sakralnih objekata ove vrste. Zidovi su rađeni od klesanog kamena u krečnom malteru debljine 110 cm i čine kamene slogove fino klesanih blokova nejednake veličine, složeni u pravilne horizontalne redove, dosta velike čvrstoće i male poroznosti, što je doprinijelo priličnoj očuvanosti objekta. Unutrašnjost džamije osvijetljena je s preko pet prozorskih otvora na svakom od zidova kubusa, osim strane prema trijemu, gdje su samo dva.

Kada je riječ o natkrivenom dijelu trijema i unutrašnjosti džamije, prisutna je unutrašnja dekoracija: kaligrafski ispisi, stalaktitska dekoracija, florna dekoracija, geometrijski motivi, pri čemu treba imati u vidu da je sama dekoracija džamije mijenjala izgled tokom vremena i primala različite dekorativne nanose. Priroda ornamenta u islamskom umjetničkom izrazu upućuje na princip relativnosti vidljive stvarnosti. Jedino i samo Allahu Svemogućem pripada svojstvo stalnosti, pa će zbog toga umjetnik izbjeći imitaciju Boga ili nadmetanje s njim, tražeći utočište za sebe u mašti, stiliziranim i apstraktnim motivima, kako se neposredno ne bi uzimalo iz prirode koja se poistovjećuje sa Stvoriteljem.

Kaligrafski ispisi vidljivi su na potkupolnim dijelovima trijema, uz ispisanu tugru sultana Abdulhamida II, potom na zidu s lijeve i desne strane prozora na trijemu, na tarihu i unutrašnjem natpisu iznad ulaznog portala, u mihrapskoj niši, iznad mihraba, na minberu, pored ćursa, na trompama i sfernim trouglovima koji ispunjavaju prostor između lukova u prijelazu prema prstenu tambura. Stalaktitske dekorativne strukture ponavljaju se kao zajednički motiv i kao takve prisutne su iznad ulaznog portala, u nišama s obje njegove strane, iznad mihraba, u trompama, i na kapitelima stubova na trijemu. Floralni motivi široko su zastupljeni u dekoraciji unutrašnjosti trijema i džamije, a najčešće su sjedinjeni s kaligrafskim ispisom i time je zadovoljen princip objedinjenosti Riječi i Svijeta Prirode. Isprepletene vriježe, listovi i cvjetovi akantusa naslikani su u stiliziranoj formi na podlozi u crvenoj, plavoj, zelenoj i žutoj boji, ili su klesani u kamenu. Ukupnost harmoničnog veza ovakve ekspozicije prekriva centralni plafonski dio unutrašnjosti džamije, ostavljajući i ostvarujući neponovljiv osjećaj mira, ispunjenosti i duhovne energije kojom zrači svaki kutak njene unutrašnjosti.

Geometrijska dekoracija u svojim osnovnim elementima jednim je dijelom preuzeta iz ranijih tradicija, ali je razvijena i usložnjena tako da je oblikovan prepoznatljiv model koji naglašava značaj jedinstva i reda. Jednostavne forme kruga i četverougla kombinirane su, umnožavane, prepletene, a osnovne alatke za ispisivanje geometrijskog ukrasa bili su lenjir i šestar. Svi geometrijski uzorci u islamskoj dekoraciji, čiji je očiti primjer i Husein-pašina džamija, imaju začetak u njegovom centru, koji naglašeno ukazuje na jednog Boga. Krug odražava cjelovitost, savršenstvo, nadvremenost, beskraj, vječnost, pa ukrasi odaju dojam beskrajnog ponavljanja, što pomaže u prihvatanju ideje o beskrajnoj prirodi Boga. Podjelom kruga na jednake dijelove, trouglovima koji se upisuju u krug, formira se zvijezda čiji kraci znače prostiranje islama u svim pravcima. Njeno je sjedište centar kruga koji predstavlja jednog Boga i Meku, kao centar islama, prema kojoj su muslimanski vjernici okrenuti u molitvi.

Poznati turski putopisac Evlija Čelebija 1660. godine o ovoj džamiji bilježi: “Ona je kao kakva carska džamija, pokrivena je olovom, ima divan umjetnički izrađen minaret i plavu visoku kupolu. U sva četiri ugla džamije nalaze se također četiri ukrasne kupole. Premda je ova džamija malena, njeni alemi su kao čovjekov uzrast. Kako je njen osnivač bio misirski vezir, on je dao da se ti alemi tamo naprave. Pozlatio ih je sa 10.000 dukata i poslao lađama iz Aleksandrije…” Ovdje je potrebno naglasiti da u osmanskoj arhitekturi potkupolne džamije predstavljaju njen najviši domet, a Husein-pašina džamija je jedinstven primjer potkupolne džamije ovog doba. Džamija je restaurirana 2006. godine, čemu su prethodile dvije donatorske konferencije. Iza sebe Husein-paša ostavlja mnoge zadužbine, od kojih je najpoznatija džamija u Pljevljima. Po svojoj arhitekturi i unutrašnjoj dekoraciji mnogi ovu džamiju porede s carskim i ona spada u značajnije objekte islamske arhitekture na ovim prostorima.

Iako nije sačuvana Husein-pašina vakufnama, zadužbine Husein-paše Boljanića imale su značajan utjecaj na urbani razvoj Pljevalja. I pored toga što je vakuf Husein-paše Boljanića raspolagao sa sljedećom imovinom: jednom džamijom, grobljem, šadrvanom, sahat-kulom, turbetom, mektebom, javnim kupatilom, s 34 dućana, dvije kafane, sedam magaza, pet berbernica, dva hana, dvije sobe, milet-baštom, aščinicom, dva placa, dvije bašče, dvije kuće, pet njiva, osam čitluka, na intenziviranje razvoja ovog grada utjecala je i činjenica da je od kraja 1576. godine postao središte Hercegovačkog sandžaka, u kojem je Husein-paša podigao svoj dvor. Na njemu su primani brojni izaslanici, a posebno Dubrovčani. Putopisac Evlija Čelebi kazuje da je sam dvor imao dvadeset soba, dvoranu za vijećanje, divanhan, više sala itd. Osim toga, Čelebi navodi da je Husein-paša podigao džamiju i u Prijepolju.

 

HISTORIJSKA POZADINA U ODNOSU NA IZVORE

Povodom 450. godišnjice obilježavanja postojanja Husein-pašine džamije u Pljevljima održan je naučni skup u istom gradu 8. i 9. juna: Husein-paša Boljanić i njegove zadužbine, na kojem su učestvovali naučni radnici iz Podgorice, Nikšića, Sarajeva, Mostara, Beograda, Dubrovnika, Prijepolja i Pljevalja. Da bi se imala prava, vjerodostojna predstava o značaju ovog jubileja i svega što predstavlja Husein-pašina džamija, nezaobilazno je prikazati najbitnije izvode iz historijsko‑saznajnih korpusa referiranih na ovom skupu. Tako se ne samo rasvjetljavaju već i u mnogim segmentima nanovo izvode mnogi detalji i nepoznanice s kojima se na osnovu primarnih historijskih izvora, načina njihovog nastanka, hronološki i sadržajno odalo priznanje Husein-paši Boljaniću i njegovim sakralnim i profanim objektima, kojima je udaren temelj urbanog razvoja Pljevalja.

Prof. dr. Šerbo Rastoder nam razjašnjava ulogu i značaj osmanskih izvora za historiju balkanskih zemalja uopće i Crnu Goru posebno. U tom je smislu najprije potrebno imati u vidu vrijednost novopokrenute edicije Turski (osmanski) izvori za istoriju Crne Gore pod okriljem CANU-a, u kojoj su početkom 2019. objavljena prva tri toma. Osim deftera, kao zasebno važnih izvora, prof. Rastoder pokušao je objasniti značaj sidžila kao primarnih historijskih izvora. On je ukazao na činjenicu da je za sada jedino poznat i sačuvan Pljevaljski sidžil, kada je u pitanju područje današnje Crne Gore, uz konstataciju da je saznanje o postojanju 60.000 izvora, uglavnom nepoznatih, u turskim arhivima vezanim za područje Crne Gore istovremeno bilo inspirativno i šokantno.

Osmansko carstvo, koje je posjedovalo centraliziran sistem vlasti, poklanjalo je veliku pažnju u komunikaciji i korespodenciji upravo bilježenju svih vrsta dokumenata, da bi, naprimjer, kadijski defteri ili šerijatski sidžili sadržavali sve vrste zapisnika o sporazumima; sadrže dokumenta, kupoprodajne ugovore o donaciji, punomoćja, testamente, potvrde o dugovima, ugovore o nasljedstvu i diobi i dr.; zatim sadrže službene bilješke u vezi sa šerijatskim procedurama koje predstavljaju osnove nauke o fikhu, zvanične ocjene određenih proizvoda i tačke koje se tiču inspekcije esnafskog staleža (turski historičar dr. Gokçen Kalkan). Kadijski sidžili ili kadijski defteri su sudsko-notarne knjige koje predstavljaju nezaobilaznu građu za izučavanje poreskog sistema, društvenih i političkih prilika u određenoj oblasti i u Osmanskom carstvu. U sidžilima se, između ostalog, nalaze i dokumenti upravne i pravne prirode, kao što su vakufnamske zadužbinske povelje.

Proučavajući naslijeđe Osmanske države do kraja 16. stoljeća, vezano za najznačajnije sakralne i profane objekte Bosanskog ejaleta, prof. dr. Enes Pelidija, osim navođenja značajnijih džamija, medresa, karavan-saraja, bezistana, hanova, imareta, bolnica, sahat-kula, mostova i drugih građevina, prikazuje stanje i prilike na teritoriji Bosanskog ejaleta, u čijem su sastavu bila i Pljevlja. Ovo mjesto Osmanlije zatiču kao srednjovjekovni trg, osvajajući ga 1465. godine. Podizanjem sakralnih i profanih objekata ovaj prostor u 16. stoljeću prerasta u kasabu – gradsko naselje. Zahvaljujući objektima koje je dao podići Husein-paša Boljanić rodom iz Boljanića kod Pljevalja, grad prerasta u veće mjesto i postaje glavnim gradom Hercegovačkog sandžaka od 1576. do 1833. godine. Značajna pažnja posvećena je uvođenju timarskog sistema, koji je u narednom stoljeću predstavljao najbitniju polugu razvoja i jačanja Osmanske države.

U svom radu O porodici Boljanić s posebnim osvrtom na Husein-pašu Boljanića dr. Behija Zlatar navodi da su članovi porodice Boljanić imali značajnu podršku velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, čija je sestra Šemsa bila udata za Sinan-bega Boljanića. Zahvaljujući Mehmed-paši, Sinan-beg je brzo napredovao u službi: bio je bosanski, a potom tri puta hercegovački namjesnik. Podigao je više zadužbina u Čajniču, Nevesinju, Jajcu, Banjoj Luci, Priboju i Cerniku. Međutim, kao najpoznatiji član porodice Boljanić, ističe se Husein-paša, koji je bio hercegovački, a potom bosanski namjesnik. Poslije tri uspješne godine stolovanja, Husein-paša je iz Bosne 1573. godine upućen na položaj beglerbega u Dijarbakir (pokrajina Osmanskog carstva), da bi već naredne godine bio imenovan za namjesnika Misira (Egipta). S ovim imenovanjem Husein-paša je dobio titulu vezira, da bi nakon dvije godine provedene u Egiptu, na poziv Porte, bio vraćen u Carigrad. Sve do 1585. godine u dostupnim izvorima nema podataka o aktivnostima Husein-paše, da bi se u defterima Hercegovačkog sandžaka iz iste godine spominjao kao beglerbeg Bagdada. To pokazuje koliko je bio uvažavan kada je upućen u taj grad, za tu epohu veoma značajan u Osmanskom carstvu. 1594. godine ponovo je upućen u Bosnu – kao beglerbeg Bosanskog pašaluka. Nepunu godinu dana Husein-paša boravi i u Banjoj Luci, a onda ga 1595. nasljeđuje Smail-paša zvani Arpad. Nakon toga odlazi u Budim i od tada nema više pisanih tragova niti izvora o njegovom životu jer je, najvjerovatnije, umro krajem 16. i početkom 17. stoljeća.

Dostupni izvori ukazuju da je porodica Boljanić imala značajnog udjela u političkom i kulturnom životu Osmanskog carstva i da je obavljala značajne funkcije u osmanskoj administraciji. Konkretnim doprinosom Husein-paše Boljanića u razvoju Pljevalja kao urbanog centra bavila se i prof. dr. Ema Miljković. Od 1597. godine, preseljavanjem hercegovačkog sandžak-bega u Pljevlja jeste događaj koji je bio najrječitije svjedočanstvo o prerastanju i razvoju ovog mjesta u istinski gradski centar. Naime, angažiranjem Husein-paše kod sultana Selima II (1566–1574) u defteru je zabilježeno da su “svi oni koji stanuju u toj kasabi, nakon što oni između njih koji se bave zemljoradnjom plate posjedniku zemlje ušur na zemlju koju siju i žanju, oslobođeni i oprošteni od svih obaveza, divanskih nameta, poreza i džerahorluka…” U istom periodu donijeta je odluka da se stanovništvo Pljevalja oslobađa plaćanja redovnih i vanrednih nameta (muafijet), povlastica predviđena za stanovništvo svih kasaba na području Osmanskog carstva.

Historičar Sait Šabotić navodi da su kulturne aktivnosti prilagođene uvjetima koje je stvarala država, a podržavali ih lokalni kulturni poslenici, kada su dešavanja u prijestolnici, s jedne strane, i stremljenja tamošnjih kulturnih poslenika gradili povoljnu klimu za stvaranje kulturne baštine. Iako je značajno mjesto pripadalo graditeljstvu, ključnu ulogu i najznačajnije mjesto imali su prepisivači. Prva poznato ime iz pljevaljskog kraja, koje se na prijelomu vjekova bavilo prepisivačkim radom, bio je izvjesni Abdulfetah, sin šejha Muhameda. On je 1700. godine prepisao dvije značajne knjige: Knjigu kazni i odluka šejha Alija ibn Magdudija aš-Šahvardija al-Bistamija na arapskom jeziku (Kitāb al-hudūd wa al-ahkām) i  Djelo o postupku šerijatskog suda u slučajevima kontradiktornih odluka (Malgā al-qudāt ʹinda ta ārud al-bayyināt) autora Ganama ibn Muhammada al-Bagdadija, također na arapskom jeziku. Prepisivačka djelatnost u Pljevljima bila je razvijena i u XVIII vijeku i nije podrazumijevala samo puko prepisivanje određenih djela, već i ostavljanje određenih komentara na osnovu kojih se saznaje o interesiranjima samih prepisivača, njihovoj informiranosti, poznavanju općih prilika i njihovom obrazovanju, navodi Šabotić.

U razdoblju od 1465. do 1912. godine, kada je ovo područje u kontinuitetu bilo dio Osmanske države, pored mnogih drugih sakralnih i profanih objekata bogate kulturno-historijske baštine, posebno mjesto pripada Husein-pašinoj džamiji.

PROČITAJTE I...

Činjenica je da su Bošnjaci i Albanci prevagnuli u korist nezavisnosti Crne Gore tokom referenduma o nezavisnosti održanog 2006. godine. Crnogorske vlasti, kažu naši sagovornici, i danas pamte taj potez i zalaganje muslimana za nezavisnost svoje zemlje, te je to jedan od glavnih razloga zašto muslimani u Crnoj Gori imaju veoma dobar odnos s vlastima, koje u velikoj mjeri podržavaju aktivnosti ove vjerske zajednice

Poštivati zaštićene vrijednosti u islamu, život, vjeru, slobodu, imetak, porodicu i čast, svakom muslimanu, pa i onome koji nosi vojničku uniformu, stroga je obaveza. Ljudski život Božiji je dar. Oduzeti ga nekome ili ga skrnaviti na bilo koji način, bez prijeke potrebe i nužde, u granicama propisanog i dozvoljenog, znači uzimati Božije prerogative u svoje ruke i urušavati savršeno Božije djelo. U tom smislu, svako djelovanje usmjereno protiv ovih vrijednosti je zabranjeno, a postojanje određenih sistema njihove zaštite nužno

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!