Hrvatski pisac Josip Mlakić i bošnjački “turski grijeh”

Ako je autor mislio da će gomilanjem turcizama i leksema karakterističnih za bosanski jezik s kraja 19. stoljeća vjerno dočarati svijet koji opisuje, onda je mogao naprosto praviti rječnik karakteristične leksike bosanskog jezika s kraja 19. stoljeća, a ne pisati ideološke konstrukcije koje HAZU prepoznaje kao umjetnička djela.

PIŠE: Hamza Ridžal

U posljednjem trobroju Foruma, književnog časopisa u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, publicirana je priča Na Vrbasu tekija Josipa Mlakića. Priča prati fra Antu Kneževića, tek pridošlog u Petrićevce, gdje je postavljen za župnika, u vremenu Hercegovačkog ustanka (1875–1878). U borbi za svoja prava ustanici se sučeljavaju s domaćim muslimanskim stanovništvom, a fra Antun nastoji sačuvati svoje stado i uputiti ga na visoke moralne zahtjeve kršćanstva. To je temeljni narativni okvir priče, a nevjerovatna je količina ideološke ostrašćenosti s kojom Mlakić pripovijeda o tom nesretnom vremenu bosanske historije.

Svi bosanski muslimani hrsuzi su i lopovi, ubice djece i palikuće, zao i zaostao narod, koljači koji bez ikakvog razloga ubijaju kršćane. Rečenice u kojima se ovako portretiraju “domaći Turci”, kako ih naziva pripovjedač, izgovorene su ne samo od likova (“Bio sam svakuda, od Makedonije, Bugarske, pa do Sirije. Al’ gorih Turaka od ovih vaših nema nigdje.”) već i od naratora, u trećem licu jednine, na mnoštvu mjesta gdje se opisuju zločini nad nevinim kršćanima.

Jedini muslimani, čini se, koji su predstavljeni kao pozitivne historijske figure jesu među Bošnjacima po zlu upamćeni Dželal-paša i Omer-paša Latas, namjesnici koji pogubiše brojne viđenije Bošnjake. S druge strane, svi kršćani predstavljeni su kao sveci, a samom fra Antunu na trenutak se učini da to doista i jesu: “Učini mu se da te kapi ljudske dobrote nisu niti izbliza dovoljne da ugase požar zla u ljudima, te mu se ti seljaci, pa i on sam, učine najednom poput svetog Augustina, kojem se jedan dan na obali mora ukazao Isus u liku malenog dječaka koji je školjkom preljevao more u rupu koju je sam iskopao u pijesku.”

Naspram takvih svetaca ukazuju se ljudi “nakazna izgleda”, poput Hadži Imri-bega, koji svog slugu kršćanina ubije iz čista mira, a onda naređuje svojim haramijama da ga bace u Vrbas. Kad su u pitanju zločini muslimana, oni su uvijek ničim motivirani, “iz čista mira”, rekao bi narator. Tako Mlakić motivaciju u priči gradi kao posljedicu dubokog moralnog sunovrata jednog kolektiva, “domaćih Turaka”, u čijem nemilosrdnom susjedstvu pokušava opstati i fra Antun Knežević.

Očita je Mlakićeva temeljna neupućenost u svijet koji opisuje. Pisac ne poznaje činjenice o svijetu koji koristi kao okvir svoje fabule, što je znak lijenog, neodgovornog autora, naročito danas, kada su ovakve informacije dostupne čak i na internetu. Primjera ima mnoštvo, a naredni može ilustrirati Mlakićevu neupućenost u svijet koji opisuje: “Paša mu je spremno napisao ferman, a Pfanner ga je, prije nego što su se oprostili, srdačno i prijateljski, kao stari znanac, pozvao da jednom posjeti samostan…”, piše Mlakić. Međutim, fermani su sultanske naredbe i njih su izdavali isključivo sultani. Paša je mogao izdati samo bujruldiju.

Ako je autor mislio da će gomilanjem turcizama i leksema karakterističnih za bosanski jezik s kraja 19. stoljeća vjerno dočarati svijet koji opisuje, onda je mogao naprosto praviti rječnik karakteristične leksike bosanskog jezika s kraja 19. stoljeća, a ne pisati ideološke konstrukcije koje HAZU prepoznaje kao umjetnička djela.

Priča Na Vrbasu tekija – eto još jedne lekseme orijentalnog porijekla koja uopće ne komunicira s ostatkom teksta, iako je u njegovom naslovu – dobar je primjer orijentalističkog diskursa. Takva književnost ne postavlja pitanja niti nudi nove spoznaje, ne ispituje granice ljudskog iskustva i jezika, već se stavlja u službu ideologije. Mlakićevo pisanje može se čitati i kao književna legitimacija izjava predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini. I ne samo književna već i naučna, jer iza Mlakića u ovom slučaju stoji HAZU. Ipak, Mlakić ide i korak dalje te se vraća diskursu karakterističnom za devedesete godine prošlog stoljeća, pa Bošnjake naziva Turcima, identificirajući religijskog i imperijalnog Drugog i, po uzoru na srpske učitelje iz devedesetih, svaljujući historijsku “krivicu” za prisustvo Osmanlija na Balkanu na pleća Bošnjaka.

Eto, s takvom se pričom otvara novi trobroj Foruma u izdanju SANU… Pardon, HAZU. Ako je autoru cilj bio da uskoči u novotuđmanovski vlak orijentalističkog svođenja Bošnjaka na muslimanstvo – jer ono danas ima sigurnosne implikacije na globalnoj razini – onda mu sigurno zasad dobro ide. Ako je htio intertekstualnim poigravanjem iskoristiti Andrićev svijet, onda je Andrića u maniru njegovih sanuovskih obožavatelja sveo tek na ideološku alatku.

 

PROČITAJTE I...

“Sevdalinka je, nesumnjivo, nastala pod utjecajem kur'anskih mekama, koje su na tlo Bosne i Hercegovine donijele Osmanlije. Ti su mekami u Bosni i Hercegovini doživjeli određene transformacije, pa ih vidimo suženijim i od turskih, a naročito od arapskih. Zato možemo i reći da danas postoji autentičan bosanski mekam na kojem se bazira kako sevdalinka, kao svjetovna forma, tako i islamska sakralna muzika, uključujući i ezan”

Hadž se ponekad poklapa s vrelim ljetnim mjesecima, što bi u budućnosti moglo biti opasno za hodočasnike koji većinu vremena na hodočašću provode napolju, navodi se u istraživanju objavljenom u Geophysical Review Lettersu.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!