Hrabrost je pokatkad zarazna

Da Erdoğanova inicijativa “svijet je veći od pet” rezonira u drugim krajevima planete, potvrdio je govor premijera Malezije Mahathira bin Mohamada, koji se zapitao dokle će se dopuštati zemljama koje su se proglasile pobjednicama rata od prije tri četvrtine stoljeća da vladaju svijetom

Piše: Bojan BUDIMAC

Lahko je biti ciničan prema ritualnim septembarskim okupljanjima svjetskih lidera u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku na otvaranjima sjednica Generalne skupštine. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što su ta okupljanja i govori svojevrsni podsjetnik na zjapeću razliku između proklamiranih ciljeva (ideala?) te organizacije i poprilično očajnog stanja u kojem se nalaze čovječanstvo i planeta. Lamentiranje nad neefikasnošću UN-a jedan je od lajtmotiva mnogih govora pod tim krovom.

Međutim, neefikasnost ili, bolje rečeno, kontradiktornost koja uzrokuje neefikasnost zapravo je ugrađena u temelje ove uskoro 75 godina stare institucije. Naime, organizacija “riješena da spasi buduća pokoljenja užasa rata” vjeruje “u osnovna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost ljudske ličnosti, u ravnopravnost muškaraca i žena, i nacija velikih i malih” (citati iz povelje UN-a) stavila je sudbinu svijeta u ruke pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, što je direktna negacija ravnopravnosti “nacija velikih i malih” u koje vjeruje i za koje se deklarativno zalaže.

No, malo je lidera koji se usuđuju ustalasati taj poredak stvari. James Jeffrey, bivši američki veleposlanik u Turskoj, a sada specijalni izaslanik za međunarodnu koaliciju za borbu protiv ISIL-a, svojevremeno je, ne tako davno, rekao: “Recep Tayyip Erdoğan baca nam naše greške u lice, dok nam svi lideri s Bliskog istoka laskaju.” To se i ovog puta pokazalo tačnim. Dvadesetominutni govor predsjednika Turske bio je nabijen temama ili “greškama u lice” tzv. međunarodnoj zajednici. Pokrio je praktično sva goruća pitanja današnjeg svijeta, a njih je mnogo.

Rečenica “mi ne možemo okrenuti leđa realnosti, ako nismo svi sigurni, niko od nas neće biti siguran” jeste reminiscencija na rečenicu Martina Luthera Kinga “nepravda bilo gdje prijetnja je pravdi svuda”, a obje pokazuju način razmišljanja ljudi koji svijet posmatraju kao cjelinu i shvataju uzročno-posljedične veze u njemu.

Sirija i turski plan o zoni sigurnosti bili su centralni dio Erdoğanovog govora. Sirija je primjer nemogućnosti UN-a da zaustavi rat – dok se SAD i Rusija gađaju vetoima agonija sirijskog naroda se produžava. Detaljno razrađen plan koji, ako se ostvari, predviđa izgradnju 140 sela od po 5.000 stanovnika i 10 gradova od po 30.000, te repatrijaciju između milion i dva miliona sirijskih izbjeglica (zavisno od veličine zone) i čije bi ostvarenje koštalo skoro 24 milijarde eura, tom je prilikom predstavljen generalnoj skupštini. Uz to je išao apel da se plan prihvati i da se materijalno podrži.

“Ako fotografije nevine palestinske žene koju su ubile izraelske snage sigurnosti na ulici samo prije nekoliko dana neće probuditi savjest čovječanstva, onda smo na tački kada riječi više nisu dovoljne.” Izrael – spomenik sedamdesetpetogodišnje neefikasnosti UN-a, s obzirom na gomilu neprovedenih rezolucija, što Savjeta sigurnosti, što Generalne skupštine – bio je također jedna od tema Erdoğanovog obraćanja, ilustrirana mapama izraelskih “proširenja”, i. e. krađe palestinskih teritorija. “Gdje su granice Izraela”, pitao je Erdoğan.

U govoru su spomenuti ratovi / krize u Jemenu, Libiji, Kataru, Kašmiru, tehnološka i ekonomska nejednakost, migranti i Aylan Kurdi, jedini demokratski izabrani predsjednik Egipta rahmetli Mohamed Morsi i prošlogodišnje ubistvo Džemala Kašogija u konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu. Uzgred, zašto je to ubistvo najveća prijetnja (ako se izuzme teroristički napad 11. septembra 2001) po međunarodni poredak u 21. stoljeću, Erdoğan je napisao u autorskom tekstu objavljenom 29. septembra u Washington Postu. Jedan od paradoksa današnjeg svijeta jeste što uopće treba objašnjavati da je međunarodni poredak ugrožen ako se dopusti da se diplomatska poslanstva pretvore u klanice u kojima će se klati disidenti.

Hrabrost je zarazna. Da Erdoğanova inicijativa “svijet je veći od pet” rezonira u drugim krajevima planete, potvrdio je govor premijera Malezije Mahathira bin Mohamada, koji se zapitao dokle će se dopuštati zemljama koje su se proglasile pobjednicama rata od prije tri četvrtine stoljeća da vladaju svijetom. Govoreći o ekonomskom spoticanju manje razvijenih zemalja, premijer Malezije spomenuo je kako je njegova zemlja pogođena kampanjom o štetnosti palminog ulja. To me je podsjetilo na epizodu od prije sedamdesetak godina u Turskoj, kada je “Unilever” otvorio fabriku margarina, kampanjom o nezdravosti putera i (nevjerovatno, ali istinito) maslinovog ulja uvjeravalo se Turke da je margarin najzdravija masnoća za kuhanje. Cinizam hegemona nema granica.

I dio govora o islamofobiji (pogrešan, ali ustaljen naziv za mržnju prema muslimanima) premijera Pakistana Imrana Khana bio je inspiriran Erdoğanovim ranijim govorima. Zapravo, bio je copy / paste (ovo nije pežorativno) odavno iskazanih Erdoğanovih stavova da nema “islamskog terorizma” i da terorizam nema religiju.

Dok su govori navedenih lidera na Generalnoj skupštini UN-a još izazivali izvjesne tremore u zgradi na East Riveru, 26. septembra Istanbul je bio pogođen pravim zemljotresom jačine 5,8 stepeni po Richteru. Dovoljno za malo materijalne štete i tridesetak povrijeđenih – uglavnom kao posljedicom panike. Poslije one augustovske poplave, ovaj je zemljotres, iako srećom bez velikih posljedica, bio druga šansa da gradonačelnik Ekrem İmamoğlu (rođen Müdafa) pokaže organizacione ili bilo kakve sposobnosti (osim da verbalno grli sve i svakog). Prvu je prokockao ljetovanjem u Bodrumu.

Drugu je pak ispolitizirao, izgovorivši u prvoj reakciji notornu laž da Istanbul, grad od 16 miliona stanovnika, ima svega 77 mjesta za okupljanje građana u slučaju zemljotresa zato što je prethodna vlast prodala te prostore za izgradnju “tržišnih centara”. Laž je toliko apsurdna pa je naprosto tragikomično što Ekrem, kao bivši predsjednik istanbulske općine Beylikdüzü, ne zna da samo ta općina ima 400 (četiri stotine) takvih mjesta – informacija koju su mediji poslije prvobitnog šoka cifrom 77 objavili (čak i oni slijepo lojalni Ekremu). No, kako god, poslije ove izjave nestao je u vidu lastinog repa, a njegovo odsustvo na sastancima kriznog štaba (bio je na prvom), koji predvodi potpredsjednik republike Fuat Oktay, izazvalo je veliku polemiku zahvaljujući Ekremovoj insinuaciji “da nije pozvan”.

Prvu laž (osim medija) raskrinkala je Uprava za upravljanje katastrofama i kriznim situacijama (AFAD) objavivši da u Istanbulu ima 2.864 mjesta za okupljanje u slučaju zemljotresa. Drugu je sam raskrinkao, priznavši da je pozvan (odnosno da je lagao). Činjenica da očekuje pozivnicu (vjerovatno štampanu zlatotiskom) da bi obavljao svoju dužnost govori sve o njegovom poimanju te dužnosti.

İmamoğlu je nestao samo za građane Istanbula, koji su iz straha od zemljotresa provodili noći pod otvorenim nebom i za krizni štab. “Zli” komentari tvrde da je to zbog toga što “grljenje” ne pomaže u rješavanju kriznih situacija, te bi među iskusnim operativcima iz kriznog štaba njegova nesposobnost dodatno došla do izražaja. Međutim, dva dana poslije zemljotresa izronio je kao učesnik i govornik na “međunarodnoj konferenciji” o Siriji u organizaciji Republikanske narodne partije (CHP).

Šta gradonačelnik radi na takvoj konferenciji? Glumi (budućeg) državnika. No, ako ostavimo Ekrema po strani, ta “međunarodna konferencija” bila je skandal. Međunarodni karakter dala su joj četiri univerzitetska profesora (Irak, Iran, Liban i SAD). Indikativno, iz SAD-a gostujuća profesorica na Harvardu Amy Austin Holmes poznata je po naklonosti (eufemizam) PYD-u, sirijskom ogranku terorističke tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK). Shodno tome, zaključci konferencije su da Turska ne treba raditi na zoni sigurnosti, da put do mira vodi preko Damaska (slično se sličnom raduje, pa se CHP zalaže za pomirenje s režimom koji je desetkovao vlastito stanovništvo, baš kao što se zalaže za raprošman s (Sisijevim) Egiptom), a PKK-istan na čijem stvaranju rade Amerikanci sasvim je OK.

Ukratko, sve što podriva ne samo tursku politiku prema sirijskom ratu nego direktno podriva egzistencijalnu sigurnost Turske ne samo da je prihvatljivo nego i poželjno za CHP. Možda nije politički korektno (sigurno nije), ali je tačno da uz takvu opoziciju Turskoj ne trebaju vanjski neprijatelji.

 

PROČITAJTE I...

Muhamed Pašalić, donedavni član Naroda i pravde, obznanio je da napušta ovu stranku. Pašalić, čija je supruga Almedina Zukorlić-Pašalić također članica Naroda i pravde, ali i izvršna sekretarka BANU-a, oglasio se na svom Facebook profilu te objasnio da je primoran napustiti Konakovićevu stranku prvenstveno zbog "licemjernih i munafičkih odnosa" te "samovolje, bahatosti i nepravde" koji vladaju u stukturama ove stranke i to uz nijemo aminovanje samog stranačkog vrha.

Vlasti i dalje slave izvedbu projekta, a 2. augusta su oglasili da je 81 brod prošao kanalom samo tog dana, što je najviša brojka do sada. Unatoč tome, stručnjak i suosnivač službe za praćenje tankera “TankerTrackers” Samir Madani tvrdi da ova morska ruta ne ispunjava potrebne uvjete za tranzit velikih tankera.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!