fbpx

HOROR PRIČE PORODILJA IZ TUZLE: Ležala sam krvava četiri dana

Druga sagovornica Stava iz okoline je Lukavca. U UKC-u Tuzla porodila se dva puta u razmaku od 15 godina i obje su trudnoće bile visokog rizika. Naročito druga jer je ova majka u vrijeme poroda bila starija od 40 godina.

 

Piše: Alma Arnautović

Brojne porodilje počele su javno iznositi svoje traumatične priče, tvrdeći da ih je zlostavljalo osoblje Klinike za ginekologiju i akušerstvo. Dvije od njih pristale su govoriti za Stav. O preživljenom hororu željele su, iz razumljivih razloga, svjedočiti anonimno, a njihov je identitet poznat redakciji. Jedna od njih najavila je da će o svom iskustvu pisanim putem upoznati i nadležno ministarstvo.

Druga sagovornica Stava iz okoline je Lukavca. U UKC-u Tuzla porodila se dva puta u razmaku od 15 godina i obje su trudnoće bile visokog rizika. Naročito druga jer je ova majka u vrijeme poroda bila starija od 40 godina.

“U nekoliko sam navrata ležala na B odjeljenju i s tog odjeljenja nosim zaista samo pohvale za medicinske sestre. Ljekari su bili korektni. Istina, svi su imali svoje loše dane, ali ja zbilja nemam primjedbi. Obje su trudnoće završile carskim rezom, a što se tiče porođajnog odjeljenja, ni na njihov rad i odnos prema meni nemam primjedbe, a razlog je vjerovatno i to što su me upoznale kroz moje hospitalizacije na B odjeljenju, a znale su i historiju mojih trudnoća, ali medicinske sestre na porođajnom odjeljenju nisu za pohvalu.

Većina ih je drska, nekulturna i bezobrazna. Naravno, uvijek se nađe neki izuzetak, ali u ovom slučaju izuzetak bi trebao i morao biti praksa. Nažalost, niko nije bolje prolazio. Higijena je na porođajnom odjeljenju katastrofalna. Svoj posljednji boravak, koji je trajao četiri dana, pamtim po krvavoj posteljini i začepljenoj kanalizaciji koja se izlijeva u jedino kupatilo koje se tih dana moglo koristiti. Žene su bukvalno u plastičnim papučama gazile po kanalizacijskom otpadu! Naravno, sjećam se i medicinskih sestara kojih nije bilo ni na vidiku kada tek porođenoj i isječenoj ženi treba dodati papir koji joj je ispao, jer sama nije u stanju da ga podigne. One su tu samo da histerično galame”, prisjeća se ova majka, govoreći da su joj bebu donijele zamotanu u komad vunene deke iako je bio juli mjesec.

Na mrvici je, kaže njena majka, sve visilo i sve joj je bilo preveliko. Majka je drugi dan očekivala da će joj bebu donijeti barem u nekoj peleni, ali ona je opet bila u komadu iste deke.

“Objašnjenje je bilo: ‘Nemamo suhe odjeće, neka je ovako, toplije joj je.’ Ali juli je mjesec! Nekoliko puta sam tražila da mi zamijene prvu i jedinu posteljinu na kojoj sam ležala ta četiri dana. Govorile su: ‘Nije ti ovo hotel! Šta misliš da ja mogu tebi svaki dan dati posteljinu?! Eto, stavi bebu tu na taj dio gdje nema krvi…’ To je bilo strašno za pogledati, a o mirisima i infekcijama da i ne pričam. Odeš jedva da se istuširaš, raduješ se osvježenju jer je ljeto i toplo je, ali opet dobiješ istu, prljavu i krvavu spavaćicu. Kupatilo je takvo da se nemaju gdje spustiti peškir, ulošci, gel za tuširanje, ali to nije ništa u poređenju s tim da ste prošli kroz kanalizacioni otpad. Pravdale su se vikendom i izostankom domara, jer se, eto, mora trpjeti do ponedjeljka, a tek je subota osvanula.”

Na dan kada je izlazila iz bolnice naša je sagovornica, kaže, u nozdrvama osjećala samo miris ustajale krvi, a u želucu strašnu mučninu. Mučninu je dobila, kaže, od gladi.

“Bila sam gladna. Jedan sam dan jela samo supu, odnosno vodu s vegetom, a dva dana smo dobivale rižu i mljeveno meso od bogzna kakvih samljevenih žila, ali, mislim u sebi, nema veze, jer naručila sam da me dočekaju mamini burek, sarma i čorba. Jest ću s vrata, čim uđem u kuću. Na izlasku s odjeljenja su mi dale ogrtač da obučem preko one iste spavaćice u kojoj sam provela četiri dana. Ja to nisam htjela. Sve vrijeme me jedna od njih pokušavala ogrnuti, ali mene je uhvatila tolika huja da sam se izmicala, iako me rana boljela. Inat bosanske žene je jači. Muž me gleda, kao i sestra i dvije kćerke. Uz bebicu koju sam rodila imam još dvije kćerke, od kojih sam jednu rodila, a drugu smo usvojili. Odmah im je bilo jasno da sam nešto ljuta.

Usput sam i prigovarala o svom stajlingu i izvinila sam se mužu što nisam stigla otići da kupim ljepšu spavaćicu, nego sam u tako ‘izazovnom izdanju’ izašla pred tuđe muževe u čekaonici da me gledaju. On se smije, poznaje moju narav i moj inat, a medicinska sestra pored mene mijenja boje. Spremam se u garderobi. Babica odijeva bebu. Napokon je izvadiše iz one deke od petka! Muž joj pruža cvijeće, a ja ga uzimam prije nje. On mi govori da buket za mene čuvaju kćerke ispred garderobe, a ja mu kažem: ‘A ne, i ovo je moje! Najmanje ovoliko košta prljava plahta četiri dana. Ne dam!’ Pritisnula sam rez i s mužem izašla iz garderobe. Moja je sestra već preuzela bebu i pravo smo otišli kući.”

Zabrinuta zbog svega što je vidjela, čula i preživjela, ova je majka, čim je došla kući, počela praviti finansijski plan za budućnost.

“Odmah sam pitala muža kakvi smo s novcem. On me čudno gledao. Rekao mi je da je već sve kupljeno za bebu i nije shvatao što ga to pitam. Objasnila sam mu da od tog dana više ne štedimo novac kćerkama za studije, nego za porod, porod u nekoj privatnoj klinici. Jer, ne treba mi diploma, uzvratite mi poštovanje! Rado bih svoju mijenjala za čiste plahte i neke lijepe gegice za moju treću princezu. Ovako, prva slika u komadu deke…”, zaključuje sagovornica Stava.

Zbog čega građani i pacijenti plaćaju javno zdravstvo ako će se, bježeći od neodgovornih i neukih ljekara i medicinara, liječiti u privatnim klinikama gdje će dodatno sve plaćati? Kada ćemo biti spremni za tržišnu konkurenciju i lični izbor svakog pacijenta da plaća i liječi se u privatnim ili javnim zdravstvenim ustanovama? Da li će se inspektori, tužioci i menadžment ove ustanove potruditi da to mjesto, koje bi trebalo biti najveselije u cijelom UKC-u, prestane biti mučilište za trudnice i porodilje, niko sa sigurnošću ne može tvrditi jer su i brojni raniji slučajevi, navodno, uspješno zataškani. Odnosno, o njima je čaršija brujala nekoliko dana, ali bez ikakvih pomaka nabolje i sve bi polahko padalo u zaborav do nekog novog skandala, kojih, kako je priznao prof. dr. Jusufović, nije manjkalo. Jedino u čemu se svi slažu jeste da tragična smrt Belme Isić mora biti opomena svim uposlenicima i uposlenicama kako bi shvatili da se ženama mora pomoći, a ne odmagati im i ponižavati ih na svakom koraku.

 

 

PROČITAJTE I...

Povodom 30. godišnjice osnivanja Stranke demokratske akcije JU Muzej „Alija Izetbegović“ ekskluzivno predstavlja online izložbu na 33 vizuala o osnivanju „stranke građana i naroda muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“ s demokratijom kao jednom od najvažnijih odrednica. Dvadeset i šestog maja 1990. godine u svečanoj sali hotela "Holiday Inn" održana je Osnivačka skupština SDA, prve demokratske stranke građanske inicijative u Bosni i Hercegovini, čime je ozvaničen početak djelovanja ove političke stranke, nakon 45 godina jednopartijskog sistema u Jugoslaviji. Inicijativni odbor za osnivanje SDA je činilo 40 intelektualaca, umjetnika i poduzetnika iz Sarajeva, Zagreba, Mostara, Ljubljane i Banje Luke, a za prvog predsjednika stranke je izabran Alija Izetbegović.

Željko Mejakić, koji je kao rukovodilac obezbjeđenja koncentracijskog logora Omarska osuđen na 21 godinu zatvora za zločin protiv čovječnosti na području Prijedora, bit će uvjetno otpušten iz zatvora 25. januara 2019. godine, nakon što je rješenje o uvjetnom otpustu donijelo Ministarstvo pravde BiH. Radi se o “prvom čovjeku” najbrutalnijeg logora u bivšoj Jugoslaviji. Čovjeku koji je učestvovao u zločinima, a nije sankcionirao druge zločince iz ovog logora. Povodom Mejakićevog otpusta, Stav objavljuje skraćenu verziju naučnog rada historičara Jasmina Medića o postojanju ovog logora i zločinima u njemu. Naslov rada inspiriran je riječima Mehmeda Alića, svjedoka Tribunala u Hagu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!