HOKUS-POKUS HOMUNCULUS

U drugom dijelu Fausta, u Klasičnoj Valpurginoj noći, zaista se pojavljuje Tales. Tu Goethe jasno pokazuje svoj pogled na svijet. Pojavljuje se i čovječuljak u alhemijskoj laboratorijskoj staklenoj tikvici. Homunculus. Čovječić

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Krajem 15. stoljeća rodio se čovjek po imenu Theophrastus Phillippus Aureolus Bombastus von Hohenheim. Po običaju mnogih ljudi i vremena, odlučio se u svojim zrelim godinama za ime koje je sam izabrao. Čovjek koji uze ime Paracelsus ostao je zapamćen po mnogim stvarima. Doktor. Alhemičar. Okultist. Nevjerovatno kuda je sve taj čovjek tumarao. Čitavom Evropom. I kako je javno obznanjivao svoje stavove. Spaljivao je rukopise onih prije sebe. Ponašao se bombastično (jedno od imena koje su mu pripale rođenjem a kojeg se kasnije odrekao). Gorjeli su tako spisi Galena, spisi Ibn-Sine…

Ne uči se iz knjiga, nego iz svijeta koji nas okružuje. On će nam reći sve što je potrebno. Brda, doline i dubina zemlje. Biljke i elementi. Tako govori čovjek koji uze ime Paracelsus i vjeruje kako će u alhemijskoj staklenki načiniti malog čovjeka.

Dani i godine koje živimo sve su više nalik na brojeve i račune. Zaboravili smo kako se to brzo dogodilo. Kad je stiglo vrijeme da su gotovo sve informacije pristigle u nevidljivi mozak, ljudi su ga počeli pitati. Od jednostavnih stvari do temeljnih. Tako se neko sjetio kako riješiti sve probleme naše civilizacije i Zemlje na kojoj živimo. To je i upitao premudru vještačku inteligenciju, zabrinut za hranu, za klimu i sve čega se mogao sjetiti. I dobio je odgovor: Svega na svijetu ima dovoljno, samo čovjeka treba smanjiti. Zastrašujuće? Ili samo istinito?

Kad je Goethe pisao svog Fausta, ponašao se često kao mađioničar. A pisao ga je gotovo cijeli svoj život. Pedeset i više godina. Svaki mađioničar ponekad kaže “hokus-pokus”. Jedan od sudionika tog dramskog epa jeste i mali čovjek, odnosno homunculus. Šta bi o svemu tome mislio doktor Paracelsus, od kog je Goethe i uzeo ideju, nije baš jednostavno ustanoviti.

Moj roman Kalfa počinje imaginarnim razgovorom Goethea i antičkog filozofa Talesa. To su njihove, vlastitom i tuđom rukom, zapisane i sačuvane misli (hvala Diogenu Laertiju i sličnima). Neki su u tom vidjeli ekstravagantnost, neki izum pisca, a neki samo prešutjeli. U drugom dijelu Fausta, u Klasičnoj Valpurginoj noći, zaista se pojavljuje Tales. Tu Goethe jasno pokazuje svoj pogled na svijet. Pojavljuje se i čovječuljak u alhemijskoj laboratorijskoj staklenoj tikvici. Homunculus. Čovječić. Onaj kojeg je moguće vještački stvoriti od plodonosnih elemenata čovjeka. U istom dijelu homunculus je aktivni sudionik prizora sve do Klasične Valpurgine noći. On govori, komentira, ima svoj mali ljudski stav, ponekad neshvatljivo lucidan. Fascinantno je kako u jednom trenutku leti i osvjetljava prizor. Kao da vidimo žarulju koja lebdi i u njoj malog čovjeka. Žarulja zaista i liči na alhemičarsku tikvicu.

Jednom sam se, na putešestviju čijeg se razloga sad više ne sjećam, zadesio na srednjovjekovnom trgu u očuvanom i obnovljenom starom njemačkom gradu. Mogao si jesti ono što se nekad jelo i piti što se pilo. Na velikim kolima u koja su bili upregnuti konji odvijala se neka pučka predstava. Iz daljine sam prepoznao Hanswursta, koji se svađao s okupljenim gledaocima i bio zapravo neobičan prolog. Nešto kasnije, predstava se nastavila, kao kombinacija glumačke i lutkarske, i vidio sam da je u pitanju priča o Faustu. Ne Goetheova, ne Marloweova, ne Lessingova (nedovršena kakva jeste), nego pučka. Onakva otprilike kako se bundžijski izvodila u vrijeme kad su tu legendu protureformacijski moralisti protjerali iz prostora ozbiljne pozornosti. Razumio sam glumce i glasove lutaka, iako su govorili ovdašnjim idiomom. Igrali su jednostavnu predstavu za narod. Dodatno konotativno komentiranje odnosilo se na naše vrijeme, što su svi razumjeli i bučno reagirali jer je očito bila riječ o lokalnim političarima. Zagrizao sam srednjovjekovni crni kruh namazan tamnim medom s mirisom šuma i nazdravio im prastarim pivom. Zahvalili su mi se na glumački način i namigivali. Možda su vjerovali da dijelim njihovo političko uvjerenje. Možda? Jer sve je predstava.

Na mnoštvu postavljenih stolova oko putujućeg teatra bilo je primamljivih ponuda. Hrana i piće prije svega. Potom uspomene. Figure medvjeda ispunjene medom (možda je to bilo u Berlinu?!). Na jednom usamljenom stolu bila je samo jedna staklenka. I u njoj čovjek. Minijaturni. Taj čovjek je nešto govorio. Figurica koja ima baterije, pomislio sam. Ipak, nisam ga čuo. Niti razumio. Kome je to samo palo napamet. Onda se odnekud (valjda iz šatora koji je tu bio) pojavi Hanswurst u prepoznatljivoj odjeći i zapita me hoću li kupiti, uz upozorenje da se pažljivo brinem o malom čovjeku. Bio je ozbiljan i spriječio me da se nasmijem, tako da sam se nekako suzdržao.

– Bolje on nego pas. S njim možete razgovarati. S vremenom ćete naučiti. Zna više o ovom svijetu nego što biste mogli i pomisliti.

– Neka – rekoh – još ću malo pogledati. Bilo mi je zanimljivo i zato sam ovdje zastao.

– Čitali ste Paracelsusa? – rekao je.

Zanimljivo. Nije spomenuo Goethea. Ništa ovdje nije bilo slučajno.

– Jesam – odgovorih mu – nekoliko spisa.

– Onda sve znate – zaključi on. – Možete o tom razmišljati u hodu.

I ode da se ponovo posveti svojim kobasicama i pivu.

 

 

 

 

 

Sljedeći članak

Majka Habiba

PROČITAJTE I...

Dan je neuobičajeno miran, bez razmjene vatre na inače vazda uzavreloj liniji. Naime, tog jutra jedan od četnika, znan iz Tuzle Karanu i meni, a i mi njemu, počeo me je imenom dozivati. Odazvao sam se. Zamolio je, ako ikako možemo, da tog dana ne pucamo, jer rodio mu se sin, želio bi to proslaviti i dodao da ni oni, ako im udovoljimo, neće do kraja smjene otvarati vatru na nas. Okrećem se prema Karanu, jer komandir je voda, i pokretom glave pitam šta da radimo

Kad smo bili u Egiptu Ajnuša i ja, vratili smo se s mnogo uspomena, u duši i u prtljagu. Bilo je tu i raznovrsnih skarabeja od srebra i plavog kamena. Naušnice. Prsten. Privjesak. Kupljeni su ispred piramida ili na najvećem otvorenom bazaru na svijetu – Han el Halili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!