fbpx

Hoćemo li se “zoomati” i nakon pandemije

Kontakt s džematlijama morao se držati i održati, a jedino efikasno sredstvo bile su društvene mreže. Tako sam, kao i mnogi drugi imami, bio u prilici da razmišljam o nečemu čemu simpatizer nikada ranije nisam bio

 

Piše: Safet POZDER

Do sada sam u svojoj trenutnoj džamiji održao 882 hutbe, a održao sam ih barem stotinjak i drugdje. Kako god, lijepo je to govorničko iskustvo koje bi trebalo garantirati da nemam tremu na javnom nastupu. No nije tako. Ni izbliza. Petkom prije džume prava je rijetkost da propustim zalogaj hrane kroz grlo. Uglavnom sam u sobi sam, šetkam i sam sebi pričam hutbu. Hutbe, u pravilu, ne čitam, mada se i to desi. Najčešće je ispričam tri puta: jednom da provjerim koliko će trajati, drugi put onako sebi i za sebe i, konačno, finalna verzija, ona u džamiji, pred džematom. Zanimljivo, ali uvijek sam najzadovoljniji onom drugom koju pričam sebi i uvijek mi ostane žal za tim što je ne umijem tako prenijeti džematu.

Tokom cijelog tog pripremnog perioda prati me trema koja nerijetko rezultira i češćim posjetama toaletu. Da, i poslije toliko održanih hutbi, i poslije toliko godina iskustva – tako. Trema nestane onog momenta kada se propnem na minber. Isto je bilo i u vrijeme obustave namaza u džematu, kada sam klanjao džumu pred pet ili šest osoba.

No ovdje želim o jednom drugom, naizgled sličnom, ali itekako drugačijem iskustvu. Naime, primicao se ramazan. I kako se on primicao, mjere su se pooštravale te je valjalo biti inventivan i domišljat. Kontakt s džematlijama morao se držati i održati, a jedino efikasno sredstvo bile su društvene mreže. Tako sam, kao i mnogi drugi imami, bio u prilici da razmišljam o nečemu čemu simpatizer nikada ranije nisam bio. Nije bilo druge nego da se posegne za online vazovima, predavanjima, uključenjima…

Naprvu, činilo se da neće biti teško – upališ kompjuter ili mobitel, nađeš opciju “live”, pritisneš i to je to. Kao svojevrsna uvertira, poslužio mi je i sastanak glavnih imama s muftijom, i to putem popularne aplikacije “Zoom”. Sve je bez problema urađeno, instalirano i pripremljeno. Međutim, čim smo se prijavili i krenuli, opazio sam da sam iz nekog razloga previše osvijetljen, do te mjere da su mi se jasno vidjeli tek obrisi lica, oči i sivkasta kosa. Iz obzira prema muftiji, kolegama i samom sastanku (a bio je predramazanskog karaktera), nisam imao mnogo prostora za manevar. Blago sam okretao laptop tamo-vamo, palio i gasio svjetlo (srećom, šalter je bio blizu), čak sam jednom i ustao i spustio pa do kraja podigao roletne. Nije bilo fajde – jednako sam svijetlio. Na muftijinu opasku o tome, pokušao sam se našaliti da iz Prozora dolazi neki baška nur. Nisam smio tipkati po ponuđenim opcijama da se dojam ne bi dodatno pogoršao. Sastanak je prošao tako i već nakon njega malo sam se zabrinuo.

Srećom, potpuno drugačije bilo je s mobitelom. Valjalo je samo izabrati odgovarajuću lokaciju, odlučiti se za prednju ili zadnju kameru i to je bilo otprilike to.

Prvo obraćanje uživo imao sam nekoliko dana prije ramazana. Valjalo je džematu objasniti šta ćemo i kako ćemo, valjalo je prenijeti prispjele instrukcije i, naravno, najaviti ramazan na prigodan način. Ići ću navečer, poslije jacije, javljanje će biti iz kuće, čini mi se u 22 sata. Kako se početak primicao, trema je rasla. Preda mnom zabilješke, na glavi ahmedija, supruga i djeca koji metar od mene, a ja ne znam ni šta ću ni kako ću. Uključim kameru, sačekam nekoliko sekundi (upratio sam da neki rade tako) i polahko krenem. Najprije dadoh objašnjenja o instrukcijama Rijaseta i načinu na koji ćemo se organizirati, odgovorih na desetak pitanja koja su od najave predavanja stigla u inbox i na kraju kazah ponešto o vrijednosti ramazana. Sluša li me iko? Koliko ih je? Čujem li se dobro? Jesam li uopće pokrenuo video?

Pričam, a sva mi se ta pitanja motaju po glavi. Jednom ili dvaput primijetih da sam diskonektiran, ali se veza, srećom, brzo vraćala. Znači, idem uživo!? Inače sam slabijeg vida (problemi s urođenom mrenom), a i mobitel postavih podaleko, pa ne uspjedoh upratiti eventualne reakcije. Opazim, ipak, da često iskaču oni plavi palčevi i poneko srce. Napokon, uspio sam završiti, zahvaliti se onima koji su pratili i pozvati ih da se u inbox jave sa svojim sugestijama. Prvo što opazih poslije toga jeste da sam sav bio u goloj vodi, ali i to da je sve trajalo duže od sahat vremena. Srećom, ovarisao sam na opciju da sačuvam video (iskreno, nisam ni znao da to može i kako to uopće ide).

Najprije su mi se javile kolege imami, kazavši da s ovim predavanjima obavezno treba nastaviti i tokom ramazana. Obradovalo me da su pratili. Posebno su me obradovale džematlije. Tako mi je Armina napisala da je uživala i sve vrijeme imala osjećaj da se nalazi negdje na mahfilu, a ne u svom dnevnom boravku.

Nema druge nego nastaviti s ovim. Kolega Nihad već je snimio i pripremio videoserijal s polaznicima mekteba koji ćemo puštati svaku večer pred iftar. “Mreža mladih” snimat će svoje prigodne sadržaje, a i ostali imami bit će na dispoziciji u svojim džematima, snimat će i prosljeđivati sve što budu smatrali zanimljivim. Ipak, uživo je uživo, a kad smo već kod toga, na prijedlog nekoliko džematlija odlučih da svaki dan uživo komentiram mukabelu, i to nakon podne-namaza. Vazovi će ići povremeno, barem jednom sedmično, a komentar džuza svaki dan.

Dakako, moram spomenuti i to da smo program povodom Noći Bedra izveli uživo. Oveća prostorija našeg Medžlisa, elegantno poredane stolice u polukrug s cvijećem na stoliću ispred, svi imami prisutni, uz nas članovi “Mreže mladih” i dva mujezina umilnih glasova – nas ukupno dvanaest. Uredili smo osvjetljenje, uštimali kameru i čak dopustili jednom lokalnom portalu da “uživo” prenosi program, paralelno sa stranicom Medžlisa na Facebooku. Sve je bilo televizijski urađeno, od programa do svih drugih detalja. Eto, i to iskustvo se ubralo. Međutim, vratit ću se mukabeli.

Prvobitna mi je zamisao bila da u petnaestak minuta dadnem barem osnovne naznake o surama i ajetima iz dotičnog džuza, sa željom da zainteresiram ljude da i sami uzmu Kur’an i, onako za sebe, pročitaju prijevod. Pogodovalo mi je i skraćeno radno vrijeme (shodno instrukcijama Rijaseta) pa sam se odlučio da komentar mukabele radim iz svoje kancelarije, gdje je internet dobar, a i ambijent ugodan. I nimalo nebitan detalj – nije bilo nikakvog “nura”.

Već na prvom džuzu shvatih da ću imati problem s vremenom. Ne volim ostati nedorečen, a ako budem želio da tako ne bude, trajat će mnogo duže od predviđenog. Prvi džuz – oko 40 minuta. I drugi, i treći… Nema veze, neka bude.

Iskreno, temeljito sam se pripremao za svaki džuz. Tabirio sam pomno dostupne kraće komentare džuzova, konsultirao Ibn Kesirov Tefsir, posebno izdvajao pojedine ajete i upečatljivije poruke želeći da bude što kraće, a što sadržajnije. U dva navrata prekinuše me džematlije. Došli ljudi da uplate vitre te, ne znajući da sam uživo i šta zapravo radim, stupiše pravo pred mene. Snašao sam se i nije bilo upadljivo. Poslije sam obavezno zaključavao ulazna vrata dok ne završim. Nekoliko dana bihuzurila me je i jedna ptica. S obzirom na to da sam sjedio tik do prozora, pričao i uglavnom gledao u kameru, krajičkom oka uhvatio sam neobičan prizor. Naime, jedna omanja ptica uporno se pokušavala probiti kroz prozorsko staklo. Doslovno bi se zabila kljunom i glavom u staklo, kratko se gubila negdje ispod prozora i onda ponovo pokušavala isto. Trajalo je to možda i cijelu heftu.

Kad podvučem crtu, nameće mi se nekoliko zaključaka. Najprije, moram priznati da sam i sam znatno proširio svoje znanje o Kur’anu, što je posve očekivano. Iskreno, prvi sam put temeljitije istražio i prostudirao mnogo ajeta pored kojih sam dosta puta “prošao” bez posebnog zadržavanja. Tako je i s pojedinim surama. Recimo, jasnije razlikujem i razaznajem mekanske i medinske sure i mnogo drugačije i, ako smijem reći, bolje razumijevam prvu kur’ansku naredbu “čitaj”. I namaz, i post, i zekat, i hadž naređeni su i propisani znatno kasnije, godinama nakon što je naređeno čitanje i učenje. Razlog je jasan: samo učen i načitan čovjek istinski može razumjeti svrhu i smisao obreda.

Shvatio sam, dalje, da je naše poznavanje Kur’ana, općenito, na vrlo niskom nivou. Da, znao sam to i ranije jer sam se već bio u prilici uvjeravati s ljudima da se sura u Kur’anu zaista zove Krava ili da u Kur’anu zaista ne piše da, ako ti crna mačka pređe preko puta, možeš očekivati nevolju – i sve to s ljudima koji klanjaju namaz. Ipak, uvijek je neugodno spoznati da nas i najosnovnije informacije o surama i ajetima tako zateknu i iznenade.

S druge strane, ugodno je saznati da ljudi vape za Kur’anom, žele slušati o njemu i, pored svih drugih sadržaja u ponudi, provedu pa i cijeli sahat slušajući komentar džuza. Nije im bilo lijeno javiti se, zatražiti dodatna pojašnjenja ili ponuditi čak i svoj način razumijevanja nekih ajeta.

Konačno, ako bi se desilo (a desilo se nekoliko puta) da nisam bio u prilici ići uživo, uslijedilo bi raspitivanje o razlozima i tražila bi se informacija o naknadnom terminu.

Nisam imao tremu tumačeći mukabelu. Imao sam redovne pratitelje koji su se javljali porukama i zajedno sa mnom kreirali ovu aktivnost. Komentari svakog džuza sačuvani su i zadržani na stranici Medžlisa i još se gledaju. Postoje prijedlozi da se s online praksom nastavi i danas, kada se situacija znatno relaksirala. Nisam baš najsigurniji da će tako i biti, ali je iza mene itekako vrijedno iskustvo.

Možda i najveću satisfakciju dao mi je moj džematlija Nazif iz Amerike, koji mi napisa da nikada nije više naučio o islamu i samom Kur’anu kao ovog ramazana, a vjerno je pratio i moja predavanja, ali i predavanja drugih imama.

 

PROČITAJTE I...

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa

Kad sam upoznao Sulejmana Mašovića, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!