Hoće l’

Brzo je shvatio šta je mahala i kako se u mahali opstaje i, premda još uvijek dijete, odličan je glumac i improvizator. Sa svima je dobar, svima gromko i nasmiješeno uzvikuje pozdrav koji to nije, te mu, kao stari, prekaljeni mahalac, predviđam uspješnu, možda čak i blistavu šanersku karijeru

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Probdio sam dugu, tegobnu, besanu noć (nenadani i podmukli napadi insomnije prate me godinama), zaspao iza sabaha, a probudio se oko podneva. Dan je lijep, sunčan, prozračan, a zrak prepun vlage uslijed višednevnih kiša. Ipak, ne smeta mi to. Na ulici, na biciklu, u svojoj usamljenosti raspričan sam sa sobom, jer druge djece u komšiluku osim njega nema, uporno, gore-dolje, vozika se desetogodišnji dječak kojeg zovem “Hoće l’”. Tako se, umjesto pozdrava, obraća svima, pa ga tako i zovem, a pravo ime mu ne znam.

“Hoće l’” je bistro, pametno dijete. Brzo je shvatio šta je mahala i kako se u mahali opstaje i, premda još uvijek dijete, odličan je glumac i improvizator. Sa svima je dobar, svima gromko i nasmiješeno uzvikuje pozdrav koji to nije, te mu, kao stari, prekaljeni mahalac, predviđam uspješnu, možda čak i blistavu šanersku karijeru.

Sjedim na terasi, u prijatnoj hladovini, pijem kahvu ili ona mene, svejedno; nakon što se navozikao i napričao sam sa sobom, rumenih, znojem oblivenih obraza, “Hoće l’” ode kući, a na terasi se neprimjetno, kao iz zemlje iznikao, baš onako diluvijalno, pojavi komšija M.

Pozdravi, spusti se na stolicu i kratko me pogleda.

– Izgledaš svježe – reče.

– Tek sam se probudio.

– Sinoć nisi spavao?

– Ne.

– To ti je od rata.

– Znam.

– Kako ide sa ženama?

– Odlično.

– Imaš li kakvu?

– Nemam.

– I, šta je tu odlično?

– Sa ženama je dobro, a bez njih odlično. Odmaram se od opetovanih cico-maco budalaština.

– Dobro, ti nabolje znaš.

– Nego – rekoh – često sanjam ono što sam već sanjao, ali sve do u detalj isto. Čudno.

– Hajde, pričaj, slušam, ti znaš da se ja pomalo razumijem u te stvari!

– Sinoć, zapravo jutros, sanjam kako sam u Ameriku doputovao. Avion se spušta, zaustavlja, a nekakav glas viknu: “Montana”, pa zaključim da sam u Americi, u državi Montana. Izlazim iz aviona, vidim u nekom sam malom gradu, mrak je, nigdje nikog, sve čisto, uredno, ulična rasvjeta snažno obasjava široku ulicu kojom hodam, a s obiju strana drvoredi i velike kuće u bijelo ofarbane, svaka sa širokim trijemom i brižljivo pokošenim travnjakom. A mene ni briga nije što sam u Americi, u državi Montana i u gradu kojem ne znam ime. Tražim ja kakav granap cigare da kupim. Nigdje ne bi granapa i, šta ću, vratim se u avion.

Spustim se na sjedište do prozora, čekam, a ne znam ni šta čekam, nikog osim mene u avionu nema. Okrenem se prema prozoru, a s druge strane stakla stoji vojnik. Na njemu maskirna uniforma, ista kakvu sam i ja nosio u ratu, na ramenu obješena puška, automatska. Gledam ga, lice mu vedro, dobroćudno, pomalo se i smješka i kroz smiješak ljubazno me pita:

– Oprosti što te uznemiravam, ali kad si već tu, hoćeš li da te upucam malo?

– Hajde, de, halal ti bilo!

– E, onda, neću – reče i naglo se namrgodi.

– A je li to rat izbio negdje – pitam.

– Zašto misliš da je izbio rat?

– Zato što nosiš maskirnu uniformu i pušku!

– Zar mora izbiti rat da bih nosio uniformu i pušku?

– Ne mora, ali… Nego, reci mi, vidim da si Bosanac, odakle dolaziš i otkud ti ovdje u Montani?

– Ja sam došao sa zvijezde i tamo nigdje nikog nema!

– Sa planine Zvijezde?!

– Sa zvijezde sam došao i tamo nigdje nikog nema!

– Dobro, jesi li došao sa planine Zvijezde ili sa zvijezde odnekud s nebesa?

– Ti si ili blesav ili praviš budalu od mene – odbrusi ljutito i ode.

Eto, to je sve. Tad sam se probudio.

– Veliš, već si sanjao takav san – pita M.

– Da.

– Pa, to je bar jednostavno! Taj vojnik si ti, još uvijek se boriš, ne predaješ se, a zvijezda na kojoj nikog nema je ovaj grad koji te je izopćio! Ovdje za tebe ništa nema! Eto, to je to!

Šutimo. M. mi nudi motanu cigaretu. Ne želim, znam kakav smrad puši. I dok M. odbija dimove i srče hladnjikavu kahvu, vidim, desetogodišnji dječak, budući uspješni šaner, ponovo je na ulici. Ovog puta s loptom. Šutira loptu o zid, fingira utakmicu i izgovara imena naših fudbalera: Džeko – goool; Pjanić – sjajan gol iz slobodnog udarca; Ibišević – goool, kakva majstorija Ibiševića…

M. se nakašlja, zagušen smradom lošeg duhana, dječak se prenu, prekide “utakmicu”, pogleda prema terasi, mahnu rukom, nasmiješi se, usuka stomak, napuni pluća zrakom i koliko ga grlo nosi uzviknu: “Hoće l’?”

 

 

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!