fbpx

HNS i “islamski terorizam“: DRAGANE, DAJ VODE

Teško je probavljiva činjenica da potporu francuskom predsjedniku pruža osoba koja je kao direktor jedne mostarske firme tražila ”na revers” Bošnjake zatočene u logorima koje je 1993. godine osnovala hercegovačka fašistička paradržavica. Još je ljigavija činjenica da potporu Macronu pruža osoba koja je, uz piće i meze, dočekala i izljubila pravosnažno presuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, friškog diplomca zagrebačkog Katoličko-bogoslovnog fakulteta, čije su, da parafraziramo Čovića, “ekstremno katoličko djelovanje osjetili Bošnjaci Srednje Bosne”. Posebno oni u Ahmićima

 

 

Piše: Nedim Hasić

Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine oglasio se ovih dana povodom terorističkih napada u Francuskoj. Iskazavši podršku Emmanuelu Macronu, predsjedniku Francuske, HNS, marketinška agencija Dragana Čovića i HDZ-a BiH, nije propustio priliku da u svoje saopćenje umetne uvredljivi i prije svega netačni termin “islamski terorizam”.

“Kao krovna politička institucija Hrvata u BiH, HNS BiH pruža punu potporu predsjedniku Francuske Emmanuelu Macronu u borbi protiv islamskog terorizma. Hrvati Bosne i Hercegovine osjetili su posljedice ekstremnog islamističkog djelovanja tokom rata u BiH 1992.-1995, a naročito kroz teroristički napad autobombom u Mostaru 1997., ubistva hrvatskih policajaca u Srednjoj Bosni te ubistvo članova katoličke porodice Anđelić na Badnjak 2002.”, poručili su iz HNS-a. Proračunata i smišljena provokacija brzo je izazvala pažnju i žestoku reakciju, prije svega iz Stranke demokratske akcije, a onda iz Islamske zajednice BiH.

Teško je probavljiva činjenica da potporu francuskom predsjedniku pruža osoba koja je kao direktor jedne mostarske firme tražila “na revers” Bošnjake zatočene u logorima koje je 1993. godine osnovala hercegovačka fašistička paradržavica. Još je ljigavija činjenica da potporu Macronu pruža osoba koja je, uz piće i meze, dočekala i izljubila pravosnažno presuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, friškog diplomca zagrebačkog Katoličko-bogoslovnog fakulteta, čije su, da parafraziramo Čovića, „ekstremno katoličko djelovanje osjetili Bošnjaci Srednje Bosne“. Posebno oni u Ahmićima. Kordić je osuđen pred Haškim tribunalom na 25 godina zatvora zbog zločina nad bošnjačkim civilima u selu Ahmići, kada je ubijeno 116 osoba, među kojima 32 žene i 11 djece. U njegovoj rodnoj Busovači dočekali su ga Dragan Čović, Borjana Krišto i Marinko Čavara.

Takav stepen ljigavštine, to da nakon teferiča s ratnim zločincem, idejnim vođom koljača iz Ahmića, mrtvo hladno govori o budućnosti Bosne i Hercegovine, potrebi za uvažavanjem triju naroda, ili da je baš on taj koji čuva njezine evropske vrijednosti i perspektivu, tipičan je samo i isključivo za Dragana Čovića. Čak i na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. I tako se sve češće ponašaju i sve češće, što javno, što privatno, istupaju svi kadrovi koje je iznjedrio ispod skuta stožerne stranke i njegovog HNS-a.

Potpisujući sramno, odvratno pismo potpore Macronu, Čović namjerno zaboravlja i prešućuje nekoliko činjenica – to da je Ahmed Zuhair zvani Handala u Mostar došao i iz Mostara, nakon što je, navodno, postavio bombu u Splitskoj ulici, otišao sa službenim dokumentima koje mu je izdala Republika Hrvatska i koje je dobio na svojoj zagrebačkoj adresi.

Čović namjerno zaboravlja da su njegovi pobočnici ti koji održavaju mise i komemoracije terorističkoj skupini „Feniks“, koja je harala planinama oko Bugojna početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. Čoviću nikada nije palo na pamet da osudi Kordića, Praljka i njima slične. Nije uradio ono što je uradila država Bosna i Hercegovina, koja je poremećenog psihopatu Muamera Topalovića uhapsila i osudila na dugotrajni zatvor zbog ubistva nesretne porodice Anđelić u Kostajnici kod Konjica. Topalović je psihički poremećena ličnost, da je tako govori činjenica da je, prije masakra u Kostajnici, uhapšen u Srbiji jer se preko granice zaputio da „ubije Slobodana Miloševića“.

Poremećen poput Danijela Bezuka, teroriste sa zagrebačkog Markovog trga, kojeg ni Čović ni HNS, ma koliko se upinjali, ne mogu povezati s „islamskim terorizmom“.

No, da bi znali gdje su, zapravo, korijeni terorizma s kojim se Bosna i Hercegovina suočava već više od pola stoljeća, trebamo se vratiti u prošlost, u godine tik nakon kraja Drugog svjetskog rata, kada se Evropa upoznaje s prvom organiziranom terorističkom skupinom na njenom tlu – radikalnokatoličkom, hrvatskom, ustaškom emigracijom.

Bio je 11. septembar. Grupa terorista ukrcala se u avion na aerodromu La Guardia u New Yorku, i nekoliko trenutaka nakon polijetanja preuzela kontrolu nad njim. U isto vrijeme, snažna eksplozija potresla je jednu od zgrada u New Yorku, uzrokujući smrt policajca i teške ozljede dvojice njegovih kolega. Taj se događaj nije zbio 2001. godine, kada su pali njujorški Twin Towers. Riječ je o terorističkom napadu 11. septembra 1976. godine, a protagonisti su mu bili članovi ustaške mreže, prve globalne terorističke organizacije koja je djelovala nekoliko desetljeća prije no što je Al Qaida uopće i osnovana. Bila je to ustaška teroristička mreža, mreža sljedbenika fašističkog režima Ante Pavelića, koji je za četiri godine vladavine Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom, od 1941. do 1945. godine, ubio skoro milion ljudi. Za razliku od ostalih fašističkih diktatora, Poglavnik je nekažnjen pobjegao, zajedno s većinom svojih ministara i četom odabranih ljudi. Pobjegao je zahvaljujući pomoći zapadnih obavještajnih službi, koje su vjerovale da bi im Pavelić i njegovi ljudi mogli biti koristan instrument u borbi protiv komunizma.

Pavelić se nastanio u Argentini, gdje mu je tamošnja peronistička vlast pomogla da se domogne blaga opljačkanog tokom kratkotrajne takozvane Nezavisne Države Hrvatske, te da uz sebe okupi hiljade svojih sljedbenika. U Buenos Airesu Poglavnik je stvorio jedinu nacističku vladu u emigraciji koja je postojala na svijetu nakon Drugog svjetskog rata.

Podsjetimo, Njemačka i Italija napadaju Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine. Četiri dana kasnije visoki ustaški dužnosnik Slavko Kvaternik, bivši general jugoslavenske vojske, na radiju objavljuje osnivanje Nezavisne Države Hrvatske. Ante Pavelić vraća se iz Italije u Zagreb sa stotinama drugih pristaša, a 16. aprila Pavelić se proglasio vođom novog hrvatskog režima nazvavši se Poglavnikom. Kvaternika je imenovao svojim zamjenikom, a ostale istaknute ustaške ličnosti ministrima. NDH obuhvata Bosnu i Hercegovinu i dijelove Srbije. Ustaše su odbacile ideju da su Hrvati Slaveni i tvrdili su da potječu od Gota i da su Arijevci. Bili su agresivni rimokatolici, ali islam su prihvatili kao drugu vjeru hrvatskog nacionalnog identiteta. Željeli su rasno čistu Hrvatsku, i zato započeli sa istrebljenjem, koje će za četiri godine odnijeti stotine hiljada života.

Pavelić zabranjuje ćirilicu i počinje s progonom Jevreja, u čemu nema odobrenje Vatikana, iako je zbog toga išao u Rim kod pape Pija II. U julu je Pavelić otišao u Njemačku posjetiti Hitlera, koji je preporučio protjerivanje svih Jevreja iz Hrvatske. Sljedećih mjesec dana započeli su radovi na gradnji prvih hrvatskih koncentracijskih logora po njemačkom modelu. Najozloglašeniji logor bio je Jasenovac, otvoren 1941. godine na području koje je okupirala njemačka vojska. Velika većina tamo poslanih bili su Srbi, a uslovi kakvi su vladali u njemu su bili takvi da su bili sretni oni koji su umirali brzom smrću.

Nakon bijega iz Hrvatske, kada je preko Austrije i Italije stigao u Argentinu, Pavelić je reorganizirao ustaše do tada raštrkane po cijelom svijetu. Pored argentinske zajednice, značajan je broj prognanika u SAD-u, u nekoliko zapadnoevropskih zemalja i Australiji. To je bila osnova za organiziranje terorističke mreže. Novcem koji je Pavelić slao iz Buenos Airesa za regrutiranje ustaša nastavljena je borba protiv vlasti Josipa Broza Tita. Tom je terorističkom ofanzivom isprva komandovao Vjekoslav Luburić, bivši šef Pavelićeve lične garde. Luburić je uživao takvu mračnu slavu da su ga u ratnim godinama njemački nacisti opisivali kao “bolesnog” i kao “čudovište”, te tražili da ga se skloni iz Jasenovca zbog njegovog fanatizma i okrutnosti. Koliko god to nevjerojatno bilo, postojao je neko ko je po sadizmu nadmašio naciste iz Auschwitza ili Birkenaua. Luburiću je Pavelić naredio da se nastani u Španiji kako bi iz te zemlje vodio akcije protiv Titove vlasti.

Luburić se nastanio u blizini Valencije, na spratu zgrade u kojoj je imao štampariju koja mu je poslužila kao paravan za regrutaciju i propagandne aktivnosti u korist ustaške stvari. Odatle je nastavljena žestoka kampanja koja je započela još 1947. i nastavila se, bez pauze, sve do nezavisnosti Hrvatske 1991. Pod zaštitom visokih španskih dužnosnika, koji su tolerirali njegovo djelovanje, Luburić je u Jugoslaviju ubacivao terorističke odrede koji su postavljali bombe u policijske stanice, na željezničke stanice, u prepuno kino u Beogradu, ili postavljali zasjede Titovoj vojsci i miliciji.

U Buenos Airesu, Pavelić je vukao konce te terorističke mreže uvezujući svoje podružnice u ostatku svijeta kako bi blisko surađivali. U Evropi su ustaše imale na desetine skloništa za oružje i ljude koji su i dalje bili odani Paveliću. U Australiji su formirali tajne kampove za obuku novih regruta, kao i u Sjedinjenim Američkim Državama i Argentini.

Početkom pedesetih godina sovjetska tajna služba stiže u Jugoslaviju kako bi obučavala i podržavala Titovu političku policiju, UDB-u (Unutrašnja Državna Bezbednost). Ova je strategija uspjela i pomoću nje zaustavljena je ofanziva unutar Jugoslavije koju su naredili Pavelić i Luburić. Ali sovjetska pomoć nije bila učinkovita niti je mogla prekinuti kampanju napada na jugoslavenske funkcionere u inozemstvu. Nastavljeni su napadi na jugoslavenske ambasade, firme i avione. Ni smrt Pavelića u decembru 1959. i Luburića u aprilu 1969. nisu zaustavile rad ustaške mreže.

Ustaše će svoj rekorde postavljati desetinama terorističkih napada: obaranjem ili otmicom najmanje četiri aviona, postavljanjem bombi i ubijanjem jugoslavenskih migranata koji su ih odbijali finansijski pomagati i, naravno, ubijajući na desetine jugoslavenskih funkcionera unutar i izvan Hrvatske. Do 1970. godine ustaše su predstavljali ozbiljan problem za sigurnosne službe zemalja u kojima su djelovali. Prva teroristička akcija, poznata pod nazivom Operacija Gvardijan, koju su organizirali ustaše, desila se u junu 1947. godine, kada je grupa terorista iz austrijskog Villacha krenula ka planini Papuk. Do jula naredne godine pohapšeno je svih 85 terorista. Među njima i trojica visokih ustaških oficira iz Drugog svjetskog rata.

Svakako najpoznatija teroristička akcija koju su organizirali radikalni hrvatski teroristi bila je akcija „Raduša“ ili „Feniks“, kako je puno poznatija, po kodnom imenu ustaške emigrantske skupine koja ju je organizirala. Grupa od 19 terorista, dobro obučavanih i uz znanje nekih inozemnih službi, ubacila se krajem juna 1972. godine u Jugoslaviju kod Dravograda: tu su presreli kamion firme “Radenska” i odvezli se do okoline Bugojna kako bi podigli ustanak hrvatskog naroda. Od ukupno 19 terorista, 15 je likvidirano, a od četvorice uhvaćenih, trojica su osuđena na smrt i strijeljana. Preživio je samo jedan – Ludvig Pavlović, jer je tada imao 19 godina, a, po zakonu, smrtna kazna nije se mogla izreći mlađem od 21 godine. Pušten je na slobodu nešto prije izdržane kazne od 20 godina zatvora i nije poživio dugo nakon puštanja. Ubijen je pod nejasnim okolnostima u zapadnoj Hercegovini 1992. godine.

Hrvatski su teroristi napali jugoslavenske ambasade i konzulate u Bad Goldbergu, Münchenu, Frankfurtu, Berlinu, njemačkom Goteborgu, a slične operacije izveli su u New Yorku, Melbourneu, u švedskim gradovima Göteborgu i Stockholmu. Pet terorista predvođenih ustašom Andelkom Brajkovićem uhapšeno je nakon atentata na ambasadora Vladimira Rolovića 7. januara 1971. Sljedeće je godine druga ćelija otela avion švedske kompanije „SAS“ i izbavila Brajkovićevu skupinu nakon preusmjeravanja leta za Španiju. Otmičari su uspjeli pobjeći zahvaljujući dogovoru sa španskim vlastima. Oni su bili ti koji su 26. januara 1972. godine postavili bombu na letu 367 JAT-a, koji je krenuo iz Hermsdorfa u Njemačkoj. Preživjela je samo stjuardesa Vesna Vulović, koja je ušla u knjige rekorda jer je preživjela pad sa 10.000 metara.

Hrvatski su teroristi 29. decembra 1975. godine aktivirali bombu na aerodromu La Guardia, uzrokujući smrt jedanaest ljudi i ranjavanje njih još šezdeset. Njihova teroristička učinkovitost natjerala je njujoršku policiju da im pripiše postavljanje bombe pod Kip slobode 3. jula 1980. Zarobljavanje aviona kompanije TWA 11. septembra 1976. godine osmislili su ustaša Zvonko Bušić i njegova supruga Amerikanka Julienne Eden Schultz, koji su mjesecima ranije postali dio terorističke hrvatske ćelije iz američkog grada Clevelanda. Preuzeli su kontrolu nad avionom tvrdeći da nose bombu. Prije no što su se predali, preusmjerili su avion za Evropu. Taj 11. septembar bio je samo detalj ustaške terorističke kampanje.

Mnogi članovi ustaških ćelija došli su iz emigracije boriti se u ratu za nezavisnost Hrvatske, a neki od njih imali su vodeću ulogu u krijumčarenju oružja za svoje pristaše, poput onih koji su slali kontigente oružja iz Španije, ili pošiljki od nekoliko tona oružja iz Argentine. U vrijeme kada je djelovala ustaška teroristička mreža, Osama Bin Laden nije bio ni rođen, a globalni terorizam nije ni postojao. Ustaše su vodile vladu u egzilu u Buenos Airesu i sa sjedištem u Valenciji, bile prethodnici Al Qaide i drugih sličnih organizacija koje danas predstavljaju izazov za sigurnost i koje danas osuđuje Čovićev marionetski HNS.

HRONOLOGIJA TERORISTIČKIH NAPADA: 

 

  1. novembar 1962: Bomba u predstavništvu Privredne komore u Münchenu.
  2. maj 1963: Deveterica hrvatskih terorista iz Australije upadaju u Jugoslaviju. Uhapšeni u junu.
  3. juni 1965: Ranjen jugoslavenski konzul u Njemačkoj.
  4. august 1966: Ubijen jugoslavenski vicekonzul u Münchenu.
  5. decembar 1966: Bomba u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu.
  6. decembar 1966: Upad trojice terorista u Jugoslaviju.
  7. septembar 1967: Ubijen svjedok ubistva vicekonzula u Münchenu.
  8. februar 1967: U eksploziji bombe u rezidenciji ambasadora u Parizu ubijena jedna osoba.
  9. mart 1967: Bomba u konzulatu u Grazu.
  10. maj 1968: Bomba na željezničkoj stanici u Beogradu, šestero ranjenih.

Juni 1968: Ranjen šef vojne misije u Njemačkoj.

  1. juli 1968: Bomba u beogradskom kinu. Ubijena jedna osoba, ranjeno 77 ljudi. Bombu postavio Miljenko Hrkač iz Lištice.
  2. juli 1968: Bomba u ambasadi u Oslu.
  3. septembar 1968: Bomba na željezničkoj stanici u Beogradu, 13 ranjenih. Bombu postavio Miljenko Hrkač iz Lištice.
  4. juni 1968: Bomba u konzulatu u Sydneyu.
  5. juni 1969: Atentat na šefa vojne misije u Berlinu.
  6. novembar 1969: Bomba u ambasadi u Canberri.
  7. maj 1970: Bomba u ambasadi u Briselu.
  8. august 1970: Molotovljev koktel bačen na ambasadu u Briselu.
  9. oktobar 1970: Bomba u konzulatu u Melbourneu.
  10. februar 1971: Napad na konzulat u Geteborgu.
  11. april 1971: Miro Barešić i Anđelko Brajković ubili Vladimira Rolovića, ambasadora u Švedskoj.
  12. oktobar 1971: Bomba u Zagrebu.
  13. januar 1972: Misleći da je u avionu premijer Džemal Bijedić, hrvatski teroristi postavljaju bombu. U eksploziji aviona koji je letio iz Stockholma ka Beogradu ubijeno 26 ljudi.
  1. januar 1972: Bomba u vozu Beč – Beograd
  2. mart 1972: Bomba u uredu Jugoslovenske turističke zajednice u Švedskoj.
  1. juni 1972: Grupa od 19 hrvatskih terorista upada na područje oko Bugojna. Ubili 13 ljudi, preživjela svega četverica ustaša.
  2. septembar 1972: Ubijen komandir milicije u Karlobagu.
  3. septembar 1972: Trojica terorista otela avion kompanije „SAS“ iznad švedskog Malmea i preusmjerili ga ka Madridu, tražeći puštanje zatočenika. Dinko Šakić ih odvodi u Paragvaj.
  4. septembar 1972: Bomba u uredu Turističke zajednice u Australiji.
  5. decembar 1972: Bomba pred pravoslavnom crkvom u Australiji, jedno mrtvo.

Januar 1973: Otkriven paravojni kamp u Australiji.

  1. august 1974: Jedno mrtvo u eksploziji bombe na stanici u Beogradu.
  2. oktobar 1974: Dvojica terorista ubijena na Velebitu.
  3. novembar 1974: Eksplozija pisma bombe u Zagrebu.
  4. mart 1975: Atentat na konzulat u Lyonu.
  5. septembar 1975: Bomba u poslovnici Kreditne banke u Zagrebu.
  6. i 24. decembar 1975: Bomba u predstavništvu JAT-a u Njemačkoj.
  7. februar 1976: Ubijen vicekonzul u Frankfurtu Edvin Zdovc.
  8. juni 1976: Umjesto jugoslavenskog, greškom ubijen urugvajski ambasador u Paragvaju.
  9. decembar 1976: Bomba u poslovnici JAT-a u Melbourneu.
  10. juni 1977: Bomba u vozu u Ljubljani, jedno mrtvo.
  11. novembar 1977: Bomba u konzulatu u Lyonu.

PROČITAJTE I...

Knezović je upao u sevdah i ekstazu proslavljajući izborne rezultate u Novom Travniku, gdje je Konakovićev NiP guranjem svoga kandidata za načelnika općine podijelio bošnjačko glasačko tijelo i donio pobjedu kandidatu HDZ-a. “Sjajno je gledati kako Hrvati vraćaju Središnju Bosnu, kolijevku hrvatstva... Dite vraćamo materi i uskoro mu dajemo ime”, klikće Knezović i u vjersko-nacionalnom zanosu poentira: “Zvat će se Republika Herceg-Bosna i svi ćete biti pozvani na krštenje!”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Damir 07.11.2020.

    Hrvatski teroristi podmetnuli bombu i oteli avion.
    Grupa hrvatskih terorista u kojoj su bili Zvonko i njegova žena, Džulijen, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić su oteli putnički avion (Boing 727, let 355) američke TVA (Trans World Airlines) 10. septembra 1976. na liniji Njujork – Čikago. Vođa ove terorističke grupe, Zvonko Bušić, je uručio zatvoreno pismo kapetanu Carey-y, u kome ga je informisao da je avion otet, da teroristi imaju pet želatinskih bombi, da je montirana bomba preko puta Komodor hotela na 42. ulici u Njujorku – zajedno sa instrukcijama koje američke vlasti treba da slede. Teroristi su zahtevali da avion leti prema Londonu u Engleskoj

    Tokom pokušaja da se deaktivira podmetnuta bomba, četiri sata nakon predaje terorista, poginuo je američki policajac (Brian Murray) a tri druga policajca su bila ranjena.[9][10]

    Hrvatski narodni odpor je idealizovao Bušića i njegovu terorističku grupu. Marin Sopta, bivši vođa Odpora za Severnu Ameriku, je rekao: „Bušići su naši heroji. Oni su učinili više za Hrvatsku nego bilo ko drugi“. Sopta je redovno posećivao Bušića dok je ovaj bio u zatvoru u Pensilvaniji.[16]
    Bušić je pomilovan jula 2008. i predat imigracionim američkim vlastima da bi ga oni deportovali u Republiku Hrvatsku. Tom deportacijom mu je doživotno zabranjen povratak u SAD.[17]
    ”Wikipedia.org ”

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!