Hladni rat koji bi se mogao dobro zagrijati pod karipskim suncem

Ne mora se biti socijalista i/ili ljevičar da bi se u ovakvoj situaciji podržalo Madura. Zapravo, i nije riječ o njemu. Radi se o principu. “Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Turska, Iran, Južna Afrika i velika većina zemalja u svijetu priznaje legitimitet predsjednika Madura. Intenziviranje trenutnog sukoba ili vojna avantura imali bi posljedice daleko izvan granica Venecuele...”

Piše: Bojan BUDIMAC

 

“Jednom sam upitao jednu ženu u Caracasu da li je ona Chávezov sljedbenik, odgovorila je: ‘Ne. On je sljedbenik mojih ideja’”, piše Charlie Hardy, autor knjige Kauboj u Caracasu: Memoari Sjeveroamerikanca o demokratskoj revoluciji u Venecueli.

Ova najkraća moguća epizoda nosi svu srž dvadeset godina stare demokratske revolucije u Venecueli. Revolucije koja je od početka, baš zbog svoje demokratske prirode – naime, nije se revolucionarno obračunala sa svojim ideološkim i političkim protivnicima – u stalnoj opasnosti od kontrarevolucije. Na izborima XY puta poražena privilegirana klasa nikada nije odustala od nasilnog preuzimanja vlasti. Možda (veliko pitanje) bi i odustala da nema sponzora direktno zainteresiranog za (neo)kolonizaciju čitave Latinske Amerike – Sjedinjenih Američkih Država.

Uz sve američko histerično vrištanje o socijalizmu Bolivarske revolucije, u Venecueli (i šire) kapitalizam, zapravo, nije bio ni načet. John Pilger, australijski novinar i dokumentarista, u filmu Rat protiv demokratije (War on Democracy) iz 2007. godine kaže: “Ironija je da, za razliku od Kube, kapitalizmu nikad nije bilo bolje u Venecueli”, referirajući na ad nausem ponavljanu glupost da je Chávez “novi Castro”, i nastavlja: “Ono što je ta klasa izgubila jeste politička moć nad ogromnom naftnom ekonomijom.” No, možda je najbolje taj paradoks objasnio jedan komentator na društvenim mrežama prije tri godine: “Ne vole svi Venecuelci Chávezove ideje, zato što im je poremetio budžet toliko da ne mogu da si priušte drugi bazen u vili u Luksemburgu, gdje namjeravaju sakriti ono što im je od budžeta ostalo.”

Međutim, i ta neradikalna preraspodjela ogromnog bogatstva zemlje, koja je iz siromaštva izvukla milione, “nedopustiv je grijeh” u očima imperijalnog Washingtona i njegovih vazala.

Preskočit ću “detalje” o tome kako su SAD kontrolirale Venecuelu praktično od kraja 19. stoljeća, ali jedan od ključnih momenata bio je 1908. godine, kada je američka mornarica pomogla potpredsjedniku Venecuele Juanu Vincenteu Gomezu da pučem dođe na vlast. Gomez je direktno ili indirektno kontrolirao Venecuelu za američke interese sve do 1935. godine. Njegova brutalnost opisuje se kao srednjovjekovna, a korupcija kao gargantuanska. Za njegovog vakta “Standard Oil” (sada “Exxon Mobile”) i “Royal Dutch Shell” dobili su lukrativne koncesije.

TRI NEUSPJEŠNA ATENTATA NA MANDURU

Bezočna eksploatacija nafte, kao uostalom i u drugim dijelovima svijeta, znači američku podršku najbrutalnijim monstrumima. Porediv s Gomezom bio je diktator Marcos Pérez Jiménez na vlasti od 1948. do 1958. godine, također darežljiv prema transnacionalnim korporacijama u istoj mjeri koliko je bio surov prema vlastitoj populaciji.

Poslije uvođenja demokratije 1958. godine, Venecuela je imala (za razliku od susjeda) miran period (relativnog) prosperiteta jer se nije našao lider spreman da postavi pitanje nefer preraspodjele bogatstva, odnosno da ugrozi američke interese. Chávezov dolazak na vlast poslije slobodnih i fer izbora 1998. godine mijenja tu “harmoniju” između (neo)kolonijalnog eksploatatora i “kolonije”. Naravno, imperija i imperijalni agenti (gubitnici političke moći) stupaju u akciju.

Koliko je bilo atentata na Cháveza, ne zna se tačno (na sadašnjeg predsjednika Venecuele Nicolasa Madura zna se za tri). Godine 2002. puč protiv Cháveza ugušen je popularnim revoltom poslije 47 sati. Jedna od ključnih osoba s američke strane u tom pokušaju bio je Elliot Abrams, diplomat u vrijeme Ronalda Reagana i osuđeni kriminalac u vezi sa skandalom Iran – Contra (pomilovan od Busha starijeg). Sada, u Trumpovoj administraciji, Abrams obnaša funkciju izaslanika za Venecuelu i ključni je igrač (opet) u “institucionalnom” tekućem puču protiv legalno izabranog i legitimnog predsjednika Madura.

Na sajtu Stratfora, tzv. “privatne CIA”, pod naslovom Formira se još jedna obojena revolucija u Latinskoj Americi ispričana je 5. oktobra 2007. godine u formi analize “idealizirana” priča o tome kako je Centar za primenjene nenasilne akcije i strategije (CANVAS) u Beogradu od oktobra 2005. godine obučavao studente iz Venecuele “vještinama” promjene režima. CANVAS je derivat Otpora, grupe srbijanskih studenata “revolucionara” koje su po Budimpešti i Sofiji “nenasilnim” metodama obučavali (i finansirali) derivati CIA. “Nenasilni metodi” kompilacija su poznatih metoda građanske neposlušnosti i protesta, koje je Gene Sharp, osnivač “Albert Einstein Institution”, patentirao kao svoje. Poslije uspjeha prevrata kojim je Milošević skinut s vlasti u Srbiji, Srđa Popović, jedan od lidera prevrata, osniva CANVAS. To je, u suštini, organizacija plaćenika koji pomažu promjene režima na koje ih napujdaju State Department i/ili CIA. U Stratforovoj “analizi” CANVAS-u se daju krediti za promjene režima u Gruziji, Ukrajini, Kirgistanu, dok se u neuspjehe ubrajaju Bjelorusija, Uzbekistan i Azerbejdžan (a mnogo kasnije, 2013. godine, spisku neuspjeha treba dodati i Tursku).

Ukratko, SAD nisu štedjele ni para ni truda da promjene popularnu vlast u Venecueli. Demonizacija Cháveza, a poslije i kasnije Madura, stvorila je u zapadnim medijima u (zapadnom) svijetu ogledalsku sliku Venecuele. Obama je počeo ekonomsko gnječenje te zemlje i proglasio ju je “nacionalnom prijetnjom”, što je vjerovatno i Orwella natjeralo da se vrti u grobu.

Od 22. januara ove godine Orwell ima rašta da se vrti brzinom ventilatora. Izvjesni Juan Guaidó, predsjednik nelegitimnog parlamenta Venecuele, samoproglasio se predsjednikom republike. SAD i njeni vazali promptno su priznali “novu vlast”. Mali hoćebiti Napoleon grmi iz Jelisejske palače o legitimnosti i autoritarijanizmu, dok svake subote bije i drakonski kažnjava žute prsluke. EU majmuniše s nekim ultimatumima Maduru, a sve je to predstavljeno kao “restauracija demokratije”. To nadilazi Orwella za nekoliko koplja. Pritom je činjenica da Velika Britanija stavlja šapu na venecuelanske depozite zlata samo “detalj” u grupnom silovanju Venecuele.

AMERIČKA LABORATORIJA ZA PROMJENE REŽIMA

Međutim, ko je uopće Juan Guaidó i zašto je parlament nelegitiman? Obrnutim redom. Parlament je izabran decembra 2015. godine. Ti izbori i neuspjeli ustavni referendum jedini su porazi demokratske revolucije. Opozicija drži 122 od 167 mjesta. Poslije tih izbora Ujedinjena socijalistička partija Venecuele države Amazon uložila je žalbu zbog kupovine glasova. Sud je presudio da se izbori za ta tri sjedišta u parlamentu moraju ponoviti. Predsjednik parlamenta Juan Guaidó oglušio se na odluku suda i time doveo parlament u stanje nepoštivanja suda, što je opet dovelo do toga da su sve odluke parlamenta ništavne dokle god predsjednik parlamenta ne odobri ponavljanje izbora.

Osmog januara to nelegitimno tijelo (nepotrebno je reći ilegalno) usvojilo je tzv. Tranzicioni zakon, koji je otvorio vrata Guaidóu da se samoproglasi predsjednikom države. Kako se vrlo brzo saznalo, to je urađeno poslije konsultacija s američkim potpredsjednikom Mikeom Penceom.

U izvanrednom tekstu Pravljenje Juana Guaidóa: Kako je američka laboratorija za promjene režima kreirala vođu puča u Venecueli na portalu Greyzoneproject Dan Cohen i Max Blumethal bacaju svjetlo na opskurni karakter ovog nasilnika (ponosnog na opoziciono nasilje 2014. i 2017. godine) i funkcionera srednjeg ranga ekstremno desničarske partije s upitnom podrškom unutar same opozicije (cinično nazvane Popularna volja). Samo ilustracije radi, 81% stanovnika Venecuele prije 22. januara nije znalo ko je pretendent na predsjedničko mjesto. No, Bijela kuća i State Department ga znaju vrlo dobro i odavno ga spremaju za svoju marionetu.

Nicolas Maduro najavio je u subotu 2. februara vanredne parlamentarne izbore. Predvidljivo, opozicija ih odbija. Bilo bi čudo da ih aspirant na predsjedničko mjesto, koji je u svojoj izbornoj jedinici namakao jedva 26% glasova, prihvati. Naročito ako mu leđa drži svjetski siledžija.

Ne mora se biti socijalista i/ili ljevičar da bi se u ovakvoj situaciji podržalo Madura. Zapravo, i nije riječ o njemu. Radi se o principu. “Ako Trump sutra tvitne da priznaje Kılıçdaroğlua (lidera Republikanske narodne partije – CHP-a, op. a.) kao predsjednika Turske, šta onda?”, zapitao je lider Partije nacionalističkog pokreta (MHP) Devlet Bahçeli, dodavši da je to neprihvatljivo. Erdoğan je u telefonskom razgovoru s Madurom izrazio podršku, baš kao što je 15. jula 2016. godine Maduro to učinio Erdoğanu.

“Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Turska, Iran, Južna Afrika i velika većina zemalja u svijetu priznaje legitimitet predsjednika Madura. Peking, Moskva i Ankara sada su indirektno meta antidemokratskog dizajna venecuelanske opozicije. Intenziviranje trenutnog sukoba ili vojna avantura imali bi posljedice daleko izvan granica Venecuele… Ovaj hladni rat mogao bi se dobro zagrijati pod karipskim suncem”, piše francuski novinar Romain Migus za portal Telesur.

Uz sve razlike, turska i venecuelanska demokratska (r)evolucija imaju mnogo sličnosti (sličnosti koje kvaziljevičarima padaju na slijepu mrlju zbog urođenog orijentalizma). Tone mastila potrošene su na poređenje Cháveza i Erdoğana. A najveća sličnost jeste u činjenici da bi riječi žene iz Caracasa s početka ovog teksta moglo izgovoriti mnogo žena u Ankari, Istanbulu, Kayseriju, Konyi…

PROČITAJTE I...

Trumpova odluka da pozove islamiste da posjete Camp David bila je veoma neobična, i to samo tri dana prije osamnaeste godišnjice napada 11. septembra, ali Trump je u tome vidio dobru priliku za neke glasove na narednim izborima, unatoč činjenici da sukob s Afganistanom nikada nije bio na njegovom dnevnom redu niti je ikad posjetio svoje trupe u toj zemlji.

Izetbegovića napadaju kao čovjeka koji je bio na čelu države kada je ona stekla nezavisnost s namjerom da se preko njega osporava i osakati sama država, kao čovjeka koji je upravljao procesima kada su Bošnjaci vratili svoje ime i kada su započeli s finalnim zaokruživanjem vlastitog identiteta, i to s razlogom da se ospori sam identitet Bošnjaka u širokom rasponu od jezika i književnosti pa do samobitnosti i postojanja kao autentični evropski narod. Napadaju ga kao čovjeka koji je bio na čelu odbrane od agresije i na čelu Armije RBiH s namjerom da se ospori pravedna borba bošnjačkog naroda, i na kraju kao čovjeka koji je bio na čelu SDA ne bi li se osporila ta stranka u današnje vrijeme. Ako nije moguće ostvariti ove ciljeve, tada se pristupa također jednoj vrlo perfidnoj strategiji – izjednačavanju dviju vrlo agresivnih nacionalnih politika s onom bošnjačkom.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!