fbpx

Hladni rat Amerike i Kine sve je intenzivniji i može rezultirati krajem civilizacije

U savremenom političkom diskursu, među teoretičarima međunarodnih odnosa, u medijima i političkim centrima i think tankovima, sve više preovladava teza da bi na globalnom planu moglo doći do novog hladnog rata, pa čak i do oružanog sukoba, između Sjedinjenih Američkih Država i Kine, u slučaju da se neometani ekonomski rast Kine nastavi. SAD bi, u želji da očuva svjetsku dominaciju, mogla učiniti sve što joj bude stajalo na raspolaganju da uspori rast Kine i oslabi njen utjecaj, posebno u regiji Jugoistočne i Srednje Azije, te da spriječi Kinu na putu “svjetske dominacije”

 

Piše: Osman SOFTIĆ

Neminovan povratak Kine na čelo svjetske ekonomije, smatra Kishore Mahbubani, neće moći zaustaviti ni najnovija pandemija virusa korona. Kina će i dalje nastaviti rasti i jačati u ekonomskom pogledu, vjeruje ovaj poznati singapurski diplomata i bivši sekretar departmana za vanjske poslove ove dinamične i uspješne azijske zemlje kojom dominiraju Kinezi.

Mahbubani, u kulturološkom pogledu Hindus, porijeklom iz Indije, čiji su preci emigrirali na Malajski poluotok iz pokrajine Sind, koja je nakon pada engleske kolonijalne vlasti podijeljena između Indije i Pakistana, poznat je kao jedan od najvećih mainstream kritičara uvriježenog konvencionalnog mišljenja koje preovladava na Zapadu, a koje postulira da će se zapadna dominacija svjetskom historijom neometano nastaviti istom trajektorijom kao što je to bio slučaj tokom protekla dva stoljeća.

Mahbubani podsjeća da su dvije najveće svjetske ekonomije svijeta, Kina i Indija, tokom protekla dva milenija punih 1.800 godina dominirale svjetskom poviješću i globalnom ekonomijom, a da je 200 godina zapadne dominacije ustvari odstupanje od uobičajenih povijesnih normi. Danas se stvari polahko vraćaju na prirodnu poziciju, a u skladu s normama koje su vladale u periodu prije zapadne dominacije univerzumom. Ovaj povijesni presedan, ili izuzetak, polahko prirodno nestaje, tako da je u skladu s tim nemoguće silom spriječiti rast Kine, uvjerava nas Mahbubani u studiji Da li je Kina pobijedila? Kineski izazov američkoj supremaciji, popularnom štivu nedavno objavljenom u New Yorku.

Mahbubani tvrdi da je kineski narod iz svoje povijesti naučio tešku lekciju da Kinezi prosperiraju kao narod u cjelini kada je njihova politička vlast centralizirana i snažna. Dok je u periodima kineske povijesti, kada je Kina bila fragmentirana, podijeljena i slaba, a njena centralna vlast neefikasna, njen narod doživljavao poniženje, patnju, siromaštvo i nedaće. U kolektivnoj kineskoj svijesti uvriježeno je čvrsto uvjerenje da je period od prvog opijumskog rata 1842. do proglašenja Narodne Republike Kine 1949. godine bilo stoljeće poniženja. Upravo ova psihološka kolektivna svijest omogućila je aktuelnom predsjedniku Kine Xiju Jinpingu da osigura podršku za strategiju kojom je uspješno centralizirao svoju vlast i ojačao poziciju šefa komunističke partije, čime je, praktično, ustoličen u doživotnog predsjednika.

U savremenom političkom diskursu, među teoretičarima međunarodnih odnosa, u medijima i političkim centrima i think tankovima, sve više preovladava teza da bi na globalnom planu moglo doći do novog hladnog rata, pa čak i do oružanog sukoba, između Sjedinjenih Američkih Država i Kine, u slučaju da se neometani ekonomski rast Kine nastavi. SAD bi, u želji da očuva svjetsku dominaciju, mogla učiniti sve što joj bude stajalo na raspolaganju da uspori rast Kine i oslabi njen utjecaj, posebno u regiji Jugoistočne i Srednje Azije i spriječi Kinu na putu “svjetske dominacije”, smatraju vodeći teoretičari međunarodnih odnosa, posebno oni na pozicijama strukturnog i ofanzivnog realizma, poput Johna Mearsheimera, koji postaje sve popularniji, nakon više od dvije decenije globalne dominacije politike liberalne hegemonije, kojoj je pogodovao unipolarni svijet, ili “unipolarni moment”, kako je američku poziciju u svijetu prvi put nazvao politički komentator Charles Krauthammer u časopisu National Interest.

Upravo u cilju očuvanja statusa SAD-a kao jedine supersile i nastavka njene globalne dominacije, politika američke administracije proglasila je još u vrijeme predsjednika Obame promjenu svoje globalne grand strategije, usmjeravajući fokus američke vojne, diplomatske i propagandne (mehke) moći (soft power) ka Aziji. Ova strategija službeno je nazvana zaokret ka Aziji (pivot to Asia). Stoga je raniji fokus američke vojne sile, čiji je dobar dio, pored Evrope i Istočne Azije, kao triju glavnih neuralgičnih tački globalnog američkog prisustva s kojih dominira globusom, bio skoncentriran na Bliskom istoku, pomjeren dalje ka istoku Azije.

Kada je u pitanju Bliski istok, pored niza drugih endogenih faktora i aspiracija političkih elita i populacije ove regije, američki imperativ sučeljavanja s Kinom predstavlja ključni faktor koji je omogućio drugim, uglavnom regionalnim silama, poglavito Iranu, Saudijskoj Arabiji, Turskoj i Izraelu, pa i samoj Rusiji, iako je njen položaj u pogledu moći i utjecaja ipak značajniji, ali nije na nivou supersile, da se u odsustvu američkog interesa koji je dugoročno fokusiran na konfrontaciju s Kinom počnu nadmetati za primat i vodstvo na Bliskom istoku. Smanjeni američki interes za Bliski istok, zbog uvjerenja da na Bliskom istoku Washington više nema vitalnih interesa koje bi bio spreman braniti ratom, protekle decenije proizveo je ozbiljan vakuum moći. To je, neminovno, dovelo do političke nestabilnosti.

Ovo je potvrdio i ambasador Martin Indyk, jedan od najiskusnijih američkih diplomata i vanjskopolitički strateg koji je decenijama učestvovao u kreiranju američke politike prema Bliskom istoku, posebno u vrijeme Clintonove administracije. Indyk je u januaru 2020, u Wall Street Journalu, u tekstu pod naslovom Bliski istok se više ne isplati jer u toj regiji više nema vitalnih američkih interesa. Ovaj iskusni i utjecajni vanjskopolitički planer u Washingtonu, iako su njegovi politički pogledi centristički i orijentirani ka politici tradicionalne i umjerene američke perspektive bliske demokratskim administracijama, jasno je ukazao da Amerika na Bliskom istoku nema vitalnih interesa. Prema Indyku, Amerika bi se morala odreći svojih nekadašnjih grandioznih ambicija prema ovoj, kako je rekao, haotičnoj regiji. Američka politika, prema načelima grand strategije, stoga više ne želi pobijediti, sukobljavati se ili mijenjati režime, već se zadovoljava dugoročnim rezultatima, a to je da na Bliskom istoku ne prevlada niti jedna regionalna sila ili grupa srodnih sila (u nekoj vrsti alijanse) i uspostavi regionalnu hegemoniju ili dominaciju. Takav scenarij, koji je u današnjoj konstelaciji odnosa nemoguć, katastrofalno bi se odrazio na ukupnu američku poziciju globalne dominantne supersile. Za uspješnu globalnu dominaciju za Amerikance je dovoljno zadržati status quo koji će garantirati da se u trima ključnim regijama, Evropi, Perzijskom zaljevu i Istočnoj Aziji, ne pojavi potencijalna sila s hegemonističkim aspiracijama u datoj regiji.

Radi se o strategiji koja informira američku globalnu politiku još od kad je Monroovom doktrinom SAD uspostavila regionalnu hegemoniju u zapadnoj hemisferi. Porazivši imperijalnu Njemačku, nacističku Njemačku, imperijalni Japan, a kasnije u hladnom ratu i Sovjetski Savez, Amerika je svaki put bila riješena da mora poraziti zemlje s regionalnim hegemonističkim aspiracijama. Danas je Kina jedina zemlja koja ima karakteristike i kapacitet da ugrozi američku dominaciju u Aziji. U tom kontekstu treba posmatrati i novu američku strategiju u Srednjoj Aziji, koja ima za cilj slabljenje integrativnih strategija i projekata Kine, Rusije i Irana. Također, na bazi slične racionalizacije utemeljen je i strateški savez Amerike i Indije uz učešće Japana i Australije, koji predstavljaju okosnicu nove američke strategije u regiji Indo-Pacifika (ranije se uvijek govorilo o azijsko-pacifičkoj saradnji, koja ima za cilj okruženje i suzbijanje Kine). Obnavljanje i revitalizacija američkih bilateralnih odnosa i sporazuma sa zemljama Jugoistočne Azije koje karakterizira izraženi nacionalni i historijski ponos, ali i strah od Kine, kao što je Vijetnam, imaju za cilj mobilizaciju manjih zemalja u susjedstvu Kine koje se s Kinom spore oko prava na suverenitet nad otočjem (Spratly Islands) u Južnom kineskom moru. Neke od ovih zemalja otvoreno podržavaju kineske aspiracije, a neke ne žele ulaziti u sukob s Kinom iz niza interesa kojim pogoduje održavanje dobrih diplomatskih odnosa s džinom u susjedstvu.

Stoga, ako analiziramo poteze Trumpove, ali i Obamine administracije, primijetit ćemo da je Washington svu svoju vojnu, ekonomsku, diplomatsku i propagandnu energiju i potencijale upotrijebio da spriječi širenje turskog utjecaja u arapskom svijetu. U tom pravcu kolaborirao je i s kurdskim terorističkim snagama, koje je, za divno čudo, i sama američka administracija proglasila teroristima. Zbog djelimičnog uspjeha te strategije, jer je cilj bio Turskoj slomiti krila u arapskom svijetu kako njen model demokratije u kolaboraciji sa stanovitim umjerenim islamskim demokratizmom ne bi bio prihvaćen širom arapskog svijeta, neki analitičari raniju tursku vanjskopolitičku strategiju ocjenjuju kao neuspjeh pokušaja tzv. turske hegemonije na Bliskom istoku.

U skladu s tim, američka administracija nije upotrijebila sva raspoloživa sredstva i vojni arsenal kako bi spriječila da na sjeveru Levanta prevlada dominacija snaga koje su se zalagale za očuvanje statusa quo. Iako neprijateljski raspoložena prema Iranu i Rusiji, koju vidi kao slabijeg rivala, ali i Vladi u Damasku, koju je pokušala svrgnuti putem strategije pružanja potpore ekstremističkim snagama, o čemu svjedoče dokumentirani materijali o operaciji Timber Sycamore, američka administracija svjesna je da prisustvo utjecaja Irana u Levantu, bez obzira koliko iranski režim bio mrzak Washingtonu, ipak na određen način sprečava širenje turskog utjecaja, iz više razloga o kojim ne možemo ovdje elaborirati. Birajući između potencijalne turske hegemonije na Bliskom istoku, ili iranske, Amerikanci su se odlučili da spriječe mogućnost uspostave i jedne i druge regionalne dominacije. Kao polica osiguranja takve politike svakako je ustupak Moskvi, koju Amerika vidi kao garanciju sprečavanja regionalne dominacije Turske ili Irana. Na to ukazuje i balansirajuća uloga Rusije i posebno izvanredni odnosi Rusije i Izraela. Treći potencijalni hegemon arapskog svijeta, čiji su moć i utjecaj protekle decenije strahovito opali, Kraljevina Saudijska Arabija, shvatio je da su vremena direktne američke vojne intervencije u odbrani njenih geopolitičkih pozicija ipak stvar prošlosti, da se Bliski istok promijenio, kao i američka pozicija u njemu.

Za to se pobrinula administracija Georgea W. Busha, koja je, svjesno ili nesvjesno, neopravdanom agresijom zasnovanom na lažnim optužbama ojačala poziciju većinskih šiita u Iraku. Upravo je američka politika omogućila geopolitičke okolnosti koje su pogodovale širenju iranskog utjecaja, koji danas Washington proglašava “najvećim faktorom nestabilnosti” u Perzijskom zaljevu i Bliskom istoku u širem smislu. To je potaknulo odluku da se Saudijska Arabija tokom protekle decenija izdašno angažira u pomaganju radikalnih džihadističkih sunitskih grupa, uključujući i ISIL, koje su mobilizirane crpeći legitimitet na bazi, stvarne ili fiktivne, nepravde režima u Bagdadu prema manjinskim sunitima u Iraku, kako bi osnažila svoju geopolitičku poziciju, ali i islamski legitimitet i kreirala branu protiv prodora iranskog utjecaja u arapskom svijetu. Na tragu tog diskursa, širenjem narativa o strahu od iranskog šiitskog polumjeseca, strateški i ciljano proizveden je ozbiljan sektaški animozitet između manjinskog šiitskog i većinskog sunitskog faktora, kako bi se preduprijedila potencijalna emancipacija, progres i politička nezavisnost muslimanskih zemalja na Bliskom istoku.

Najutjecajniji teoretičari ofanzivnog realizma u međunarodnim odnosima, među kojim danas prednjači John Mearsheimer, vjeruju da po prirodi moći i na bazi razvoja odnosa među svjetskim silama, kako je to bilo pravilo tokom ukupne ljudske povijesti, Amerika Kini neće dozvoliti da nastavi svoj ekonomski uspon, jer će se prirodno javiti kineske aspiracije da iz svoje regije potisne američku vojnu dominaciju onog momenta kad dovoljno ojača, na što dominantna supersila neće pristati. Stoga, Mearsheimer je postavio tezu da Kina ne može u miru nastaviti svoj ekonomski uspon bez sukoba s Amerikom. Na ovu temu Mearsheimer je održao seriju predavanja širom svijeta u najznačajnijim akademskim krugovima i centrima strateškog planiranja. Njegove ideje naišle su na ogromno interesiranje u Rusiji, Kini, Turskoj i Australiji.

Vodeći australijski strateg za geopolitiku i strateške studije Hugh White u augustu prošle godine idejno se sukobio s Mearsheimerom na tribini Centra za nezavisne studije u Canberri, tvrdeći da bi bilo dobro da Amerika i Kina nađu kompromis i dogovore se oko zajedničke saradnje, te da bi bilo najbolje da podijele utjecaj i moć u Aziji kako ne bi došlo do vojne konfrontacije s kobnim, čak nuklearnim posljedicama. Profesor White je uvjeren da, ako bi došlo do sukoba između SAD-a i Kine, SAD u tom sukobu ne može pobijediti. Stoga ovaj dugogodišnji arhitekt australijske strategije zagovara oprez, predloživši do danas nezamislivu ideju, barem za mainstream australijskog geopolitičara, da bi Australija, štiteći svoj nacionalni interes u tom potencijalnom sukobu, morala ostati po strani, dakle neutralna.

Nakon što se virus korone planetarno proširio i nakon što je proglašena pandemija koju su čak i najbogatije zemlje, one s najsofisticiranijim zdravstvenim sistemima, dočekale nespremno, a budući da se COVID-19 prvi put pojavio u Kini, sve je više nezadovoljstva Kinom i oštrih kritika zapadnih zemalja u pravcu Kine. Kina se optužuje za prikrivanje informacija o virusu, a vodeće zapadne zemlje, Njemačka, SAD, Australija i druge, zahtijevaju od Kine novčanu kompenzaciju za ekonomske štete koje je već uzrokovala pandemija, a koje su neprocjenjive. Radi se o iznosima koji se mjere trilionima dolara. Premijer Italije Giuseppe Conte, inače ranije naklonjen Kini, otišao je i korak dalje, proglasivši kinesko ponašanje širenje virusa “ratnim zločinom”, naravno, ako se dokaže odgovornost Pekinga za širenje virusa. S druge strane, zapadne zemlje Kinu optužuju da namjerno iskorištava pandemiju koristeći je u propagandne svrhe, reklamirajući efikasne i uspješne mjere koje je poduzela u cilju njenog suzbijanja u Wuhanu i Kini općenito, kako bi se, navodno, što bolje pozicionirala u svijetu kao budući globalni lider. Kineske mjere u suzbijanju pandemije pohvalili su i neki od vodećih političkih lidera u svijetu, među kojim i turski predsjednik Erdoǧan, kao i lideri Irana i Pakistana.

Neki analitičari vjeruju da bi Kina u geopolitičkom preslagivanju koje će neminovno nastati nakon pandemije čak mogla biti u prednosti u odnosu na SAD i Zapad u širem smislu. Drugi, pak, vjeruju da Ameriku ne treba prerano potcjenjivati s obzirom na njenu tehnološku nadmoć i politički legitimitet u odnosu na Kinu. Visoki predstavnik Evropske unije za vanjske poslove Josep Borrell kineske je napore ocijenio kao utrku za utjecaj spinovanjem tzv. politike darežljivosti (politics of generosity). U Africi, gdje Kina ima veliki utjecaj, sve se više šire priče o navodnom kineskom rasizmu prema Afrikancima koji žive u Kini.

Zapadni narativ također ističe primjere uspješnijih mjera u suzbijanju COVID-19 u demokratskim zemljama, Južnoj Koreji i Tajvanu, zapadnim štićenicima. Dok međusobne optužbe Amerike i Kine ne prestaju, jedno je sasvim sigurno: Ako potonu, Amerika i Kina potonut će zajedno. Zbog toga hladni rat koji je potaknula pandemija virusa korona što prije mora zamijeniti diplomacija mira i saradnje. Ako novi hladni rat preraste u rat oružjem, bit će to kraj ljudske civilizacije koju poznajemo.

 

PROČITAJTE I...

Ako se austrijski Zeleni, kako sami kažu, zalažu prvenstveno za ljudska prava, kako onda shvatiti pokušaj da se ljudima iz Bosne i Hercegovine, a naročito Bošnjacima, dovodi u pitanje pravo na nacionalnost i porijeklo te da se etiketiraju kao pripadnici tvorevine koje već nema već decenijama?

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!