Hitlerovi muslimanski komandosi

U Drugom svjetskom ratu postojala je jedinica o kojoj se danas gotovo uopće i ne govori i o kojoj se malo zna – “Kommando Schacht”. Jedinica koju je početkom 1943. godine organizirao kapetan Gerhard Schacht. Činili su je muslimanski vojnici čiji je zadatak bio infiltrirati se iza neprijateljskih linija i izazivati haos. Onako kako su ratovali “Nemilosrdni gadovi” iz filma Quentina Tarantina. Stvarnost je bila okrutnija prema Schachtovim Arapima jer su, iako su se iskazali u mnogim bitkama, okončali živote braneći okolicu Berlina od savezničke vojske koja je nadirala ka Hitlerovom bunkeru

 

Jedan od načina na koji je Adolf Hitler mobilizirao svoje sljedbenike želeći podjarmiti Evropu jeste njegova ideologija rase, ideologija nastala u njegovom bolesnom umu o nadmoći tzv. arijeveca nad ostalim narodima svijeta. Idealizirani su snažno građeni, visoki muškarci, koji su se isticali plavom kosom i očima. Međutim, dok se Rajh konačno rušio u proljeće 1945. godine, u uniformama propale i uskoro poražene vojske našli su se vojnici koji nisu imali nikakve veze s Hitlerovim rasnim teorijama. Suočeni s nezaustavljivim napretkom savezničke vojske kroz Francusku, Nijemci su koristili jedinice s pripadnicima različitih nacionalnosti, primjerice, Špance ili Ukrajince, kako bi očajnički pokušali izbjeći uništenje Njemačke.

Među njima, međutim, postojala je jedinica o kojoj se danas gotovo uopće i ne govori i o kojoj se malo zna – “Kommando Schacht”. Jedinica koju je početkom 1943. godine organizirao kapetan Gerhard Schacht. Činili su je muslimanski vojnici čiji je zadatak bio infiltrirati se iza neprijateljskih linija i izazivati haos. Onako kako su ratovali “Nemilosrdni gadovi” iz filma Quentina Tarantina. Stvarnost je bila okrutnija prema Schachtovim Arapima jer su, iako su se iskazali u mnogim bitkama, okončali živote braneći okolicu Berlina od savezničke vojske koja je nadirala ka Hitlerovom bunkeru.

SUSRET U BERLINU

Kako je muslimanska jedinica okončala živote u Berlinu ratujući u njemačkim uniformama? Da bi se to razjasnilo, historičari su se morali vratiti dvadesetak godina unatrag, u zemlju hiljadama kilometara udaljenu od glavnog grada Trećeg rajha. Korijeni Schachtove jedinice posađeni su nakon završetka Prvog svjetskog rata, u godinama koje su na Bliskom istoku bile i više nego burne. Bile su to godine u kojima su se arapske zemlje poput Palestine borile na strani Engleza kako bi protjerale Nijemce i Turke sa svog tla i onda završile izdane i kolonizirane od istih tih saveznika kojima su pomagali.

So na tu ranu dodala je francuska represija u njihovim afričkim kolonijama i, naravno, sistematski progon muslimana koji je činio SSSR u Kazahstanu ili Turkmenistanu. Zbog tih zločina nije bilo neobično što je još početkom tridesetih godina na Bliskom istoku došlo do niza pobuna koje su naposljetku rezultirale zahtjevima za nezavisnost arapskih zemalja. Kada je počeo Drugi svjetski rat, u Palestinu su počele stizati brojne jevrejske porodice, što Arapi nisu, blago rečeno, dočekali s odobravanjem i sve su više rasle simpatije ka Hitleru. Sve je kulminiralo nakon što je jerusalemski veliki muftija Muhammad Amin al-Husayni, najviši vjerski i pravosudni autoritet Palestine, bio prisiljen na progonstvo nakon što su ga Britanci proglasili krivim za poticanje brojnih pobuna protiv engleske vlasti.

Očajnički nastojeći pronaći saveznike, muftija se okrenuo Italiji i Njemačkoj s idejom da iskoristi svoj ogromni utjecaj u arapskom svijetu kako bi mobilizirao muslimane protiv evropskih kolonijalnih carstava. “Mussolini i Hitler će sarađivati ​​s nama kako bi protjerali sadašnje kolonijaliste. Moramo ustati i podržati ih”, kazao je. S tom idejom muftija se 1941. godine susreo s italijanskim diktatorom. Nažalost, nije ga uspio uvjeriti da bi mu njegov utjecaj mogao pomoći u borbama na sjeveru Afrike i na Bliskom istoku. Razočaran, odlučio je zatim otići u Njemačku kako bi se sastao s Adolfom Hitlerom, s kojim je u novembru iste godine održao dugačak razgovor. Nacisti su nanjušili kako bi mogli imati koristi od muftije. Prezirali su arapski nacionalizam i s naklonošću gledali na način na koji je Britanija širila i održavala svoje kolonije, ali prihvatili su muftijine ideje zato što je on bio u stanju mobilizirati muslimanske mase Bliskog istoka i Sjeverne Afrike u borbi protiv Saveznika.

Zaključci nakon razgovora zabilježeni su u Memorandumu u Berlinu 28. novembra 1941. godine. U dokumentu je, između ostalog, navedeno da je Hitler odgovorio na muftijine zahtjeve navodeći da je “Njemačka bila za borbu bez kompromisa protiv Jevreja” i da je “Palestina bila uključena u tu borbu”. Führer je ponovio da je iznimno predan u pomoći Arapima kako bi oslobodili svoju regiju. Na kraju, i iako to nije izričito navedeno, postigli su sporazum o tome da muftija pomogne u razbuđivanju duha muslimana i potakne pobune putem nekoliko njemačkih radiostanica koje su emitirale poruke protiv evropskog kolonijalizma. Naposljetku, dogovoreno je i stvaranje jedinice arapskih dobrovoljaca u njemačkoj vojsci. Bila je više politička nego praktična odluka čiji je cilj jednostavno bilo osvajanje simpatija lokalnog stanovništva.

SLOBODNA ARAPSKA LEGIJA

Tridesetak iračkih dobrovoljaca priključilo se Wehrmachtu neposredno prije razgovora Hitlera i muftije. Nijemci su tada odlučili oformiti jedinicu kojoj su pridružili arapske vojnike. Zvala se “Sonderverband 288”, a cilj im je bio djelovati prema Indiji. Instruktori su bili članovi “Sondertab F”, skupine koju su činili prekaljeni veterani iz Sirije i lokalni dužnosnici koji su djelovali kao vodiči i tumači. Namjera je bila sve te ljude pretvoriti u komandose sposobne za prodor iza neprijateljskih linija. Međutim, invazija saveznika na Libiju natjerala je naciste da ih premjeste u Benghazi u novembru 1941. godine kako bi se izbjeglo uništenje Erwina Rommela i njegovog “Afrika Korps”.

Ubrzo nakon toga, nastalo je ono što je želio muftija. Slobodna arapska legija (na njemačkom DAL, odnosno “Deutsche Arabische Lehr Abteilung”) stvorena je reorganizacijom “Sonderverband 288”, iako je ta jedinica zvanično još postojala. U međuvremenu, Berlin je također počeo raditi na stvaranju “Sonderverbanda 287”, također formiranog od arapskih pripadnika i čija je misija bila stići do naftnih polja Kavkaza. Njezini članovi (dobar dio njih bili su i Nijemci) znali su umjetnost preživljavanja u pustinji. U bitkama su obje jedinice bile i više nego izvanredne. “Sonderverband 288”, naprimjer, borio se u dvije bitke kod Alameina, a bratska jedinica 287 poslana je na ruski front kako bi osiguravala povlačenje njemačkih jedinica nakon propasti Staljingradskog fronta. Međutim, jedinica je raspuštena u martu 1943. zbog velikog broja žrtava.

Iako je Legija bila raspuštena, ratovanje Arapa u Hitlerovoj vojsci nije okončano. Dobrovoljci otpušteni iz DAL-a preraspoređeni su u niz drugih jedinica u kojima su također služili muslimani. Jedna od njih bila je skupina komandosa čiji je cilj bio izvršavati diverzantske zadatke po uzoru na učinkovite britanske jedinice. Jedinicu je stvorio kapetan Schacht, a nazvana je “Kommando Schacht”. “Kako bi pripremili Arape da postanu padobranci i održavaju vezu preko radiouređaja, naredili su kapetanu padobranaca Schachtu da regrutira oko 100 dobrovoljaca u drugim jedinicama”, stoji u radovima rijetkih autora koji su istraživali historiju jedinice.

Zamisao njemačke vrhovne komande bila je da te ljude pošalje na obuku u školu padobranaca u Wittstocku. Nakon što bi ih istrenirali, slali bi ih iza neprijateljskih linija, zajedno s njemačkim diverzantima. Schachtu su pomagali njemački podoficiri iz Legije stranaca koji su ljude pripremali za borbu. U svom dnevniku Schacht se sjeća formiranja jedinice svega nekoliko mjeseci prije savezničkog iskrcavanja u Normandiji.

“Arapski komandosi bili su vrlo živopisna slika krajem 1942. i početkom 1943. godine. Među njima je bilo Marokanaca, Alžiraca, Libijaca, Touarega, Egipćana, Sirijaca, Iračana, beduina… Preduvjet za ulazak u moju jedinicu bilo je najmanje dvije godine službe u redovnoj vojsci i zato su bili u ‘Kommando Schachtu’ s bivšim pripadnicima francuskih kolonijalnih trupa, saharske vojske, arapske vojske Bliskog istoka koju su podučavali Englezi, kao i bivših pripadnika francuske Legije stranaca. Čak smo imali i bivšeg podoficira turske vojske te članove iz najpoznatijih tuniskih porodica.”

Jedan od rijetkih radova o ovoj jedinici objavio je španski autor Caballero Jurado, koji tvrdi kako je misterija okruživala sve vezano za ovu muslimansku jedinicu. Čak i priča o kapetanu Schachtu balansira između istine i legende. O njemu se zna malo. Rođen je 1916, ušao u vojsku 1936, a godinu dana kasnije zatražio premještaj u Luftwaffe. Tamo je započeo svoju karijeru komandirajući Prvim padobranskom pukom, poznatim po iskakanju iz jedrilica tokom osvajanja Belgije. Od tada je brzo napredovao u vojnim redovima i bio imenovan na nekoliko različitih funkcija, uključujući i Drugu padobransku diviziju.

U Italiji je sa svojim ljudima bezuspješno pokušao osujetiti državni udar protiv Musolinijevog režima. Od tada se za njega ne zna ništa, sve do 3. novembra 1944, kada je reorganizirana nova padobranska jedinica. U Schachtovom izvještaju o tome stoji: “U novembru 1944. dobili smo zapovijed za stvaranje padobranskog puka za posebne misije. Moramo odmah raditi. Do kraja novembra oko 100 Arapa napustilo je druge službene položaje kako bi se priključili mojoj pukovniji. Pod zapovjedništvom bivših oficira iz vremena tuniske kampanje, brzo smo osnovali pukovniju. Ti su se ljudi izvrsno borili u martu i aprilu 1945. godine na Odri. Dugujem im to što su mi dva puta spasili život. Njihovi gubici bili su vrlo visoki.”

Nova pukovnija, koja je imala korijene u “Komando Schacht”, sudjelovala je u posljednjim velikim bitkama Drugog svjetskog rata. Prema Juradovim riječima, njeni su se pripadnici našli u borbama u blizini Berlina i na Odri. U svim su bitkama pokazali koliko vrijede, a posljednjih dana rata jedinica je već bila preimenovana u 25. padobranski puk. Međutim, španski historičar Jurado naglašava da se, iz nekog čudnog razloga, u kasnijim radovima i istraživanjima zaboravilo na njihovo sudjelovanje na fronti. Jedan od rijetkih autora koji je pisao o arapskim komandosima bio je J. L. Ready, koji u jednom od svojih djela navodi da je “Hitler formirao novu armiju (…) u čijoj je rezervi bila jedna arapska jedinica”.

Arapskim komandosima naređeno je da se padobranima iskrcaju na Odri u februaru 1945. godine, dva mjeseca prije nego što je Hitler počinio samoubistvo, kako bi pojačali odbranu grada Breslaua. Tako su postali vojnici koji su obavili posljednju njemačku zrakoplovnu operaciju Drugog svjetskog rata. “Dva bataljona blisko sarađuju s 23. divizijom SS-a, najfanatičnijim vojnicima Trećeg rajha. Dana 17. marta pukovnija je smanjena na 200 muškaraca, pa je uklonjena s fronte radi reorganizacije”, dodaje španski historičar. U aprilu je jedinica vraćena na front pojačana novim regrutima u okviru 9. padobranske divizije. Borili su se na obalama Odre i pretrpjeli teške gubitke. Schacht je bio tako teško ranjen da je bio prisiljen odustati od komandiranja jedinicom. Ostaci pukovnije ostali su sjeverno od Berlina i imali su značajne gubitke. Pritisnuti savezničkim snagama, na kraju su se predali. Arapski dobrovoljci borili su se s Nijemcima sve do konačnog pada njemačke prijestolnice.

PROČITAJTE I...

“Vama je srce kazalo da se dobrovoljno pridružite vojsci u odbrani grada tokom čije je opsade, najduže u modernoj historiji čovječanstva, poginulo više od stotinu maloljetnih boraca. Ove činjenice samo su dio svjedočanstva koje govori o vašem doprinosu odbrani i slobodi naše zemlje i našeg grada, ali ni izdaleka ne mogu osvijetliti vašu stvarnu ulogu i značaj za odbranu naše dobre zemlje”, poručio je Nedžad Ajnadžić, načelnik Općine Centar i general Armije RBiH

Svaki put kad bi pucnjava na trenutak stala, ja bih dozivao neprijateljske vojnike da im dam do znanja da ih se ne bojimo, ali i zbog toga jer mi je bilo dosta lakše kad se malo izgalamim. A Enes je bio hladan k’o led, vrlo bi rijetko progovarao. Samo bi nam govorio da čuvamo municiju. Imao sam osjećaj da bi on tako mogao danima, da bez riječi radi ono što mu je povjereno. Nikada ga nisam vidio da se koleba. Ako krene naprijed, onda ide do kraja, a kad negdje i zastane da s tog mjesta brani naše položaje, onda se ne pomiče”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!