fbpx

HIT GODINE 1969. – “POBOŽNE PJESME BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH MUSLIMANA”

Prepustio sam Musi moj nastup. Mladi Bošnjak hrabro je počeo recitirati svojim divnim tenorskim glasom. U krčmi je nastala tišina. Riječi Ćazimove prosipala su se po tihoj i vonjem od duhana zadimljenoj mehani. Odgudio je dva soneta vrednija od dva tovara blaga. Snažan pljesak pozdravio je ovog grudobolnog mladića, pa mu je Antun Gustav Matoš pristupio i poljubio ga kao svog rođenog u čelo s riječima: ‘Musa, ti si pred ulaznim vratima vrta u kojem žive veliki talenti’”

Piše: Ibrahim KAJAN

POETSKI LUK PRVE “MUSLIMANSKE PANORAME” U SOCIJALIZMU

Godina od koje je veća polovica prošla nanijela je, osim Al Sajaba i kamene vaze, jedan posebni izdavački kuriozitet, koji će zasigurno bilježiti buduće povjesnice bošnjačkog pjesništva. Do mojih ruku pristigla su iz Sarajeva dva primjerka prve sustavnije panorame bosanskog pjesništva, islamom nadahnutog, pod naslovom Pobožne pjesme bosansko-hercegovačkih Muslimana. Priredio ju je, kako je i naznačeno u knjizi, Rešad Kadić, a objavilo Starješinstvo Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije u Sarajevu. Međutim, ovi primjerci pripadaju naknadno doštampanim tiražu od ravno 4.000 primjeraka, jer je prvo izdanje izašlo s proljeća jednostavno planulo! Ali, za mene je ovaj doštampani tiraž posebno važan. Važan mi je zbog male razlike od prvotiska, zbog jedne “ispravke”, jer smo u njega ušli i nas dvojica iz Zagreba, Enver Čolaković i ja. S mojom se pjesmom Hadždž ova prva “antologija” muslimanskog pjesništva u socijalističkoj Bosni i završava, kao najmlađim autorom.

Kako je došlo do te razlike između dvaju štampanja istog, prvog izdanja?

Početkom septembra slučaj je htio da sam ušao u onu malu aščinicu u sklopu čitaonice Medžlisa Islamske zajednice u Tomašićevoj 12, u vrijeme kad obično nema nikoga osim aščije Šabana. Međutim, tamo je sjedio – nagnut nad nekim papirima – Alija Nametak. Nisam ga prije tog dana nikada “uživo” susreo. Prepoznao sam ga, ali nesiguran, upitah je li to on. Tako smo popili prvu zajedničku kahvu u životu. (Drugu i posljednju popit ćemo u Sarajevu.) Rekao mi je da je poslom u Zagrebu, da je redaktor Pandža-Čauševića prijevoda Kurani-Kerima koji će uskoro izaći u ogromnom tiražu, u “Stvarnosti”. “Ali, dodade, radio sam s Rešadom Kadićem na izboru i priređivanju Pobožne poezije, jednog ozbiljnog panoramskog uvida u naše duhovno pjesništvo. Knjiga je rasprodana čim je izašla, pa smo je odlučili odmah doštampati. Možeš li mi večeras donijeti dvije-tri svoje pjesme?”

Imao sam u džepu novu pjesmu, izvadio sam je i pružio mu je. Pročitao ju je.

“S njom ćemo završiti knjigu…”

Krajem oktobra knjiga mi je bila u ruci. U njoj je uzdignut poetski luk od 400 godina. Zatvorio sam ga svojim stihovima, nepredviđeno!

SALIH O TINU, A TIN O “NAJRADOSNIJEM DANU MUSE ĆAZIMA ĆATIĆA”

Pred bifeom “Blato” u Masarykovoj susrećem Saliha. “E, baš dobro”, veli, “volio bih da nešto pročitaš, jedno moje sjećanje.”

U “Blatu”, na zidu nasuprot ulaza, velika kaširana “kafanska” fotografija veličine “metar s dva” Tina Ujevića i studenata, mladih pjesnika…, a uz njega, ovaj moj sugovornik, baš taj Salih Alić sa zidne fotografije. Fotografija prikazuje jedan od bezbrojnih trenutaka iz vremena kad su bili nerazdvojni intimusi, iz kojih će biti zapamćene Salihovom rukom zabilježene misli i anegdote vezane za svog intelektualnog mentora i vinskog prijatelja Tina.

Sjedamo ispod zidne slike, a Salih sporo vadi presavijene papire sa svojim tekstom. “Da pročitam ili da mi ispričaš?” – smijem se. U bifeu i nije neka naročita svjetlost. “Pa dobro, ne moraš sve čitati, ali ovaj dio gdje Tin priča o Musi Ćazimu Ćatiću… S Tinom sam imao dogovor da se oko 9 sati nađemo u Starom gradu, pred Lotrščakom…”, kaže Salih ne spominjući godinu – te da posjetimo prijatelja doktora Aleksa Milera. Ali Miler je već otišao iz kuće, pa smo se zaputili, po sitnoj kiši, prema stubama koje silaze na Mesničku ulicu. Tin je zastajkivao, osvrtao se, kao da nešto traži… – Požurivao sam ga zbog kiše, ali on ni habera! Elem, kaže mi: “Gledam ne bih li prepoznao kuću u kojoj sam stanovao s Musom Ćazimom Ćatićem. Kad smo već u gradu Zagorkinih vještica, neće biti naodmet da i ti vidiš tu kuću gdje smo nas dvojica živjela puno prije prvog svjetskog pokolja…”

Hajde, čitaj ovaj dio, upire mi kažiprstom gdje trebam početi: “Tin me proveo kroz nekoliko ulica tražeći kuću u kojoj je stanovao sa svojim prijateljem Ćazimom. Ali toj hižici nigdje ni slike ni prilike. Sve se to promijenilo. Ni traga starom Gornjem Gradu. Kuće su od onog doba rasle, rasle i narasle za kat-dva više. I vrag ga odnio, sada se, kao da je od onog doba do danas prošlo tisuću godina, ne mogu sjetiti tog kućerka!”

“Svratili smo u Lotrščak na ‘fileke’”, kaže Salih, a Tin mu nastavlja priču: “Prozori na toj kućici bili su toliko niski da se kroz njih svaka hulja mogla uvući. I jedne subote, pod konac jeseni, nagovorio me Musa Ćazim Ćatić da otiđemo u krčmu u Mesničku ulicu, gdje su se svaki dan predvečer gornjo i donjogradski lakrdijaši, hulje i vucibatine i burgijaši skupljali. Iako mi se nije išlo poradi nekih meni ‘nedoraslih znalaca’, prihvatio sam Musin poziv. Krčma je bila puna. Plinske svjetiljke jakosti mjesečevog svjetla na livadi prosipale su se po nama u dvoranisvo zelenkasti sjaj, pa smo izgledali kao strašila, kao mrtvaci ustali iz grobova da održe seansu dozivajući duhove živih. Među ostalima, bio je tu i poznati vinopija, grlati Rudo Štagljar, novinar i pokretač nekoliko ‘tulumaških’ oglasima izdržavanih novina. Taj čovjek po svojoj tjelesnoj prilici naličio je više na neko mitološko biće, nego na dvonošca. Urlao je da ga se čulo čak do Streljačke ulice. Ćazim je, kao neka sramežljiva djevojka, sjedio do mene i pobojavao se da iz ovog džumbusa ne ispadne batinom po glavi, kako se je često znalo dogoditi u toj jazbini kultur-strahoraća.

Kada su se duhovi ovih živih mrtvaca malo umirili, začuo se jedan glas; čovjeka koji je sjedio u pročelju sastavljenih stolova. Rekao je da je šala već napretek i da treba prijeći i na ozbiljan razgovor, da nam ta večer ne bi bez plamena znanja u čiru ugarka prošla. Ja sam se vrpoljio na sjedalici kao na užarenoj plohi pećnice, čekajući što će ovaj velikan stiha i proze reći. Bio je to Antun Gustav Matoš.” Nakon što je Tin skrenuo u ironičnu digresiju o Matošu, Salih ga “vraća“ na temu: “Što se dalje zbilo u krčmi u Mesničkoj?”

“Ono što se trebalo zbiti, zbilo se. Veliki meštar svih meštara slušao je ‘popijevke’ i pjesnika i nepjesnika. Grmjeli su pljesci, padale politre i litre, gudilo se, dok nismo došli na red Ćatić i ja. Ja sam otkazao sudjelovanje recitiranja. Prepustio sam Musi moj nastup. Mladi Bošnjak (Ćatić je studirao pravo za Zagrebačkom sveučilištu) hrabro je počeo recitirati svojim divnim tenorskim glasom. U krčmi je nastala tišina. Riječi Ćazimove prosipala su se po tihoj i vonjem od duhana zadimljenoj mehani. Odgudio je dva soneta vrednija od dva tovara blaga. Snažan pljesak pozdravio je ovog grudobolnog mladića, pa mu je Matoš pristupio i poljubio ga kao svog rođenog u čelo s riječima: ‘Musa, ti si pred ulaznim vratima vrta u kojem žive veliki talenti.’ Zatim su Musi pristupili i ostali štakori, a i neki iza susjednih stolova čestitajući Ćazimu. U taj čas pomislio sam: Ćazimov uspjeh je i moj uspjeh. Rekao mi je da mu je to najradosniji dan u životu.

Pilo se i pjevalo se sve dok neki kokot sa sjedala susjednog vrta nije upozorio na skoro svanuće… Dokotrljali smo se do stana. Gazdaricu nismo htjeli buditi, nego smo kroz poluotvoren prozor, kao tati, uvukli se s ulice i napiti kao američki Indijanci, ne svlačeći se, svaki u svoj krevet legli.”

“Svaka čast autoru!”, zahvalih se Salihu na povjerenju, a i zbog dragosti koju sam osjećao u sebi slijedeći vizije što su mi se rađale u svijesti čitajući Salihove retke zabilježenog posredovanja o dvojici velikih pjesnika, Tinu i Musi.

“Ako ti se sviđa, molim te, ponesi tekst Puliću, jer mi se ne da peti na treći kat u Haulikovoj, gdje su propeli uredništvo.”

ZABORAVLJENI HIFZI BJELEVAC

Pita me Nikola Pulić bi li mogao napisati pogovor “romanu” Muhamed Hifzije Bjelevca. To je trebao biti njegov posljednji nedovršeni urednički posao u Zajednici pisaca “Tin” (ali nije bio, strane u sukobu našle su kompromis?)… Napisati pogovor bilo bi mi prvi put, osjećao sam se nespreman.

Pitao me imam li na umu nekoga ko bi znao na tu temu napisati, ne treba dugo, bilo bi vrijedno da Bjelevca izvučemo iz zaborava. Ne znam, kažem. A onda mi sinu ideja da bi jedan prilog Alije Isakovića mogao nadomjestiti prigodnu riječ o zaboravljenom piscu za kojeg mnogi misle da je davno umro.

Sjedimo u kutu, ispod velikih ogledala kavane “Corzo”. Ovdje su obično pisci različitih generacija, posebno omiljeno mjesto starije generacije. Konobar nam je donio dva espresa. Kažem Nikoli: U oktobarskom Životu Alija Isaković objavio je jedan tekst između zapisa i intervjua s Hifzijom Bjelevcem. Ja ću pronaći taj broj, a ti napiši Aliji pismo, zamoli odobrenje da ga objaviš umjesto pogovora.

Tako je i bilo. Krajem godine Nikola je dobio Isakovićev odgovor, ja sam mu fotokopirao u knjižnici tekst Alijin Zaboravljeni Hifzi Bjelevac i knjiga je otišla u slovoslagarnicu. Tog trenutka Hifzija je bio u 84. godini života. Posljednja knjiga, stihovi Carica Azher, objavljena mu je 1944, prije 26 godina. Muhamed mu, u drugom izdanju, treba biti prva knjiga u “novoj državi”, nakon 28 godina otkako se pojavila. Dovoljno godina za zaborav. Dakako, uz podatak da te više niko nigdje ne spominje, ni historičari književnosti, ni popisi lektire, ni prigodni obljetnički tekstovi. Hifziju, do ovogodišnjeg zapisa Alije Isakovića, nije niko spomenuo.

Razmišljam što se to desilo, pa da ga “iz čista mira”, takoreći čekajući minut do smrti, posjeti u aprilu ove, 1969. godine Alija Isaković? Njegov članak Zaboravljeni Hifzi Bjelevac pročitao sam deset puta, i stalno isto pitanje: Zašto se ovako postupalo s najplodnijim bošnjačkim romanopiscem između dvaju ratova? I s njim i sa svim drugim?

“Preko trideset godina nije štampan. Zašto ga bosanskohercegovački izdavači zaobilaze – ne znam. To može biti stvar slabog poznavanja ili loših namjera, ovo pogotovo kad je u pitanju biblioteka koja se zove Kulturno naslijeđe BiH.”

Ko je i površno poznavao Aliju Isakovića, jasno mu je da je jako dobro znao odgovor na to pitanje koje – javno – (kao) sam sebi postavlja. Niko više nije bio dijete!

 

Sljedeći članak

OPASNA RIJEČ

PROČITAJTE I...

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa

Kad sam upoznao Sulejmana Mašovića, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!