fbpx

Historijske pouke: Od Kulina bana do još boljih dana

Da bismo spremno branili naš kulturni identitet, trebamo znati da Povelja Kulina bana nije rodni list bosanske državnosti, jer Bosna je kao društveno-politička zajednica nastala još ranije, nego da je to dosad najstariji poznati dokument koji svjedoči postojanju jedne države s vrlo jasno definiranim nadležnostima svakog organa vlasti. Oko bana se već tada nalazio izvršni i prinudni aparat vlasti na koji se on mogao osloniti u provođenju garancija datih u Povelji

 

Piše: Ajdin HUSEINSPAHIĆ

(…) Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ. Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli…

Bosna je centralna južnoslavenska zemlja čija je prošlost obilježena državno-pravnim, odnosno teritorijalno-političkim kontinuitetom i geopolitičkom stabilnošću. To je zemlja koja je kroz prošlost mijenjala svoje granice, ali, za razliku od Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Albanije, jezgro zemlje nikad nije pomjerala s prostora sarajevsko-zeničke kotline. Osnovni izvor prava u srednjovjekovnoj Bosni bile su javne isprave ili listine koje je u vidu povelja vladar izdavao pojedinim fizičkim i pravnim licima. Veći dio ovih povelja imao je karakter međunarodnih ugovora, a kojima su bosanski vladari davali ili garantirali trgovačke ili druge povlastice stranim državama i njihovim građanima. Takva je i Povelja Kulina bana. Sačuvano je oko 60 takvih povelja ili ugovora, od kojih se najveći broj odnosi na Dubrovnik i njegove građane, a manji dio na trgovačke odnose s Venecijom i napuljskim kraljem. Ostale javne isprave ili listine predstavljale su vlasteoske povelje kojima su vladari darivali, odnosno davali zemljišne posjede vlasteli ili potvrđivali darivanja svojih prethodnika,  od kojih je najveći dio sačuvan u arhivima Venecije.

Tekst kojim je započeto ovo izlaganje predstavlja transkript dijela Povelje koju je izdao “Culin magno bano Bosniae” davne 1189. godine, a koja pripada grupi najstarijih sačuvanih pravnih dokumenata slavenskih naroda pisan bosančicom, pismom koje je bilo svojstveno “dobrim Bošnjanima”, a koje susjedi svojataše nazivajući ga “arvaticom”, tj. hrvatskom varijantom ćirilice ili čistom srpskom ćirilicom srednjeg vijeka. Iako su ovo perfidni pokušaji već mnogo puta viđenog srpsko-hrvatskog atakovanja na povijest srednjovjekovne Bosne, valja naglasiti da je srednjovjekovna Bosna među svojim susjedima najstarija zemlja u kojoj se “hrvatska i srpska formula” nikako nisu dale primijeniti.

Pored toga, valja imati u vidu i činjenicu da su važan materijalni izvor prava srednjovjekovne Bosne i stećci, ti kameni spavači koji su nijemi svjedoci isključivo srednjovjekovne bosanske državnosti, na koju su nam također atakovali susjedi i, nažalost, uspjeli upisivanjem stećaka na UNESCO-ovoj Listi svjetske baštine kao spomenike kulture BiH, Srbije, CG i Hrvatske. Kojeg li paradoksa… Na listi se nalazi ukupno 30 nekropola, od kojih se 22 nalaze na teritoriju Bosne i Hercegovine, po 3 na području Srbije i Crne Gore i 2 na teritoriju Hrvatske. Pogledamo li pažljivije, vidjet ćemo da su i ta područja u susjednim nam državama bila dijelom srednjovjekovne Bosne, pa smo tako svoje bogatstvo podijelili s drugima, nedovoljno spremno dočekujući te atake na bošnjački identitet i državu Bosnu. Ono što moramo imati u vidu jeste činjenica da ataci na našu državu i našu kulturnu baštinu traju i dalje, te da im se sve više moramo suprotstavljati znanjem, mudrošću i odvažnošću.

Da bismo spremno branili naš kulturni identitet, trebamo znati da Povelja Kulina bana nije rodni list bosanske državnosti, jer Bosna je kao društveno-politička zajednica nastala još ranije, nego da je to dosad najstariji poznati dokument koji svjedoči postojanju jedne države s vrlo jasno definiranim nadležnostima svakog organa vlasti. Oko bana se već tada nalazio izvršni i prinudni aparat vlasti na koji se on mogao osloniti u provođenju garancija datih u Povelji. U vrijeme Kulina bana postoji i veliki sud, a što razaznajemo iz natpisa na kamenu u obliku stupa pronađenog na lokalitetu Podbriježja, nedaleko od Zenice. Na njemu se spominje veliki sudija Građeša, ali i sud koji znači pravnu sigurnost, slobodu i nezavisnost jedne države. Najzad, tu je i dvorska kancelarija koja obično predstavlja posljednju kariku u izgradnji feudalne državne organizacije. Tako su centralni organi vlasti srednjovjekovne Bosne bili Sabor i ban, a od 26/27. oktobra 1377, tj. krunidbe Tvrtka I za kralja Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja, dok su nosioci cjelokupne lokalne uprave bili feudalci.

Nikad nismo kidisali na susjedne teritorije i, kad bi u našoj historiji morali pronaći barem jedan takav čin, to bi mogao biti upravo čin Tvrtka I Kotromanića, koji je susjedne teritorije Srbije, Kotora i Dalmacije osvajao i priključivao Bosni bez činjena zločina, u trenucima kad su vlast nad tim dijelovima gubili ugarski kraljevi ili nakon izumiranja i posljednjeg nasljednika dinastije Nemanjića, cara (carića) Uroša.

Po mnogo čemu smo mi, “dobri Bošnjani”, živjeli u specifičnoj državi u odnosu na naše susjede u tom periodu. Prvo, za razliku od evropskih vladara tog doba, srednjovjekovni bosanski vladari na poziciju nisu dolazili principom primogeniture ili majorata nego pristankom vlastele, krupne vlastele, a koja je skoro cjelokupni period srednjovjekovne Bosne vladare držala pod kontrolom, utječući na donošenje njihovih odluka. To je vidljivo nakon smrti Tvrtka I, dok će najjasnije doći do izražaja u periodu krize i rastakanja bosanske državnosti sredinom XV stoljeća.

Drugo, obaveze vlastele prema vladaru u srednjovjekovnoj Bosni očito nisu postojale kao u tadašnjim evropskim feudalnim državama s jakom centralnom vlašću.

Treća posebnost bosanske varijante srednjovjekovnog kraljevstva ogleda se u činjenici da nikad nije usvojen princip primoge­niture u nasljeđivanju, nego se titula prenosila unutar porodice, ali uz mogućnost da pređe i na bočne ogranke.

Četvrto, u odnosu na okolne feudalne države, u Bosni nisu postojale, a niti su bile poznate razne tjelesne kazne u vidu batinanja, mučenja, sakaćenja u raznim oblicima od odsijecanja ruke do osljepljivanja, paljenja brade i sl., a što je u većini evropskih feudalnih država tog doba bilo primjenjivano u slučajevima krađe ili razbojništva.

Peto, u Bosni srednjeg vijeka nije postojala ni kazna lišenja slobode, pa čak ni kao zamjena za smrtnu kaznu, a koja se spominje samo za krivično djelo nevjere ili izdaje.

Šesto, pojedine grane privatnog prava kao što su bračno i nasljedno pravo su po svemu sudeći bile vrlo specifične samo za srednjovjekovnu Bosnu, a što dovoljno svjedoči o njenoj posebnosti. Tako je brak u Bosni imao necrkveni, odnosno laički karakter. Zaključivan je po staroslavenskim običajima, pošto su bosanski krstjani odbijali da prihvate crkveni brak, što su u svojim žalbama konstatirali i franjevci pišući zvaničnom Rimu da je osnovni problem njihovih nastojanja da bosanske krstjane pridobiju za katolicizam i nemogućnost obavezivanja na crkveni brak.

Sedmo, uloga Crkve bosanske bila je specifična u odnosu na istočnu i zapadnu crkvu tog doba, pošto Crkva bosanska nije prihvatala poziciju feudalca niti crkvene posjede.

Govoriti o Kulinu banu a ne spomenuti 8. april 1203. godine, datum kad je na Bilinom polju Kulin učinio akt abjuracije, gotovo je pa nemoguće. Naime, baš u periodu kad je Bosna postala općeugledna i prostrana zemlja, obuhvatajući krajeve od Drine do Grmeča, protežući se preko Soli i Usore te preko nekih župa na srednjem Vrbasu, odnosno Donjih Kraja oko Sane, papu Inočentija III je zetski knez Vukan, stariji sin velikog raškog župana Stefana Nemanje, izvijestio o herezi u Bosni za koju se vjerovatno i mnogo prije toga znalo. Papa se odmah obratio ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku tražeći od njega da intervenira kako bi bosanska hereza u korijenu bila sasječena.

Međutim, mudrom i hrabrom odlukom Kulin ban je otvorio vrata svoje zemlje za papinog izaslanika Ivana de Kazamarisa, kojeg je pozvao da izvidi stanje i da ga pouči hrišćanskoj vjeri. Taj mudri državnički potez nam mnogo toga kazuje. Međutim, već 1402. veliki vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić podređuje sistem sebi, a bosanskog kralja Ostoju vodi sa sobom prilikom posjeta drugim vladarima, a kako bi legitimizirao svoju autoritarnu i anarhističku samovlast, što će ga kasnije vrlo skupo koštati, pošto se za pomoć u odbrani od Sigismunda Luksemburškog za pomoć morao obratiti osmanskom sultanu Muratu II. Koliki značaj ima Povelja Kulina bana upućena Dubrovčanima 1189. godine, svjedoči državnički potez Murata II, koji je 1442. godine, skoro 20 godina prije zvaničnog Fatihovog osvajanja Bosne, izdao pismo, tj. Povelju kojom garantira Dubrovčanima slobodu trgovine na području Bosne.

Dok nijedan bosanski ban, odnosno kralj prethodno nije progonio heretike i pripadnike Crkve bosanske, kralj Stjepan Tomaš je 1450. godine, dodvoravajući se Rimu, povukao najpogubniji potez u srednjovjekovnoj Bosni, prognavši pripadnike Crkve bosanske. To mu nije priskrbilo pomoć zapadnih država u borbi protiv nadirućih Osmanlija.

Na koncu, Stjepan I Tomašević se za pomoć kontinuirano obraćao Rimu moleći za intervenciju i tvrdeći da je kao dijete kršten te da je učio latinsku knjigu i da se ne boji onoga čega se njegov otac bojao, tj. heretika. Međutim, 14. jula 1463. godine Venecija je pisala Firenci da je “pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo”.

Pošto historija nema značaja ukoliko iz nje ne izvlačimo pouke za sadašnjost i smjernice za kreiranje prosperitetnije budućnosti, nameće se pitanje: Koje pouke možemo izvući iz navedenog?

Prvo, moramo jačati vlastite institucije bez obzira na sve negativne utjecaje koji nam dolaze izvana i iznutra, jer su samo institucije spašavale srednjovjekovnu Bosnu, poput Crkve bosanske i uvažavanja bana ili kralja bez obzira na njegove ovlasti.

Drugo, nikad se ne smijemo uzdati u pomoć bilo koga izvana prije nego damo sve od sebe iznutra, poput Tvrtka I.

Treće, nikad ne smijemo povlačiti poteze, poput Stjepana Tomaša, a s ciljem dopadanja bilo kojem savezniku, a na vlastitu štetu.

Četvrto, nikad se ne smijemo oslanjati na samilost stranih političkih faktora, nego trebamo graditi partnerske odnose u kojima ćemo biti spremni da, zahvaljujući vlastitim snagama, opstanemo.

Peto, nikad ne smijemo dozvoliti da se javi neko poput Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji će sistem podrediti sebi, a institucije u potpunosti ignorirati ili ih smatrati dekorom.

Šesto, nikad se ne smijemo odreći bilo koje političke, kulturne, vjerske institucije niti smijemo dopustiti da se, uslijed razmimoilaženja u mišljenjima, cijepamo i gubimo na snazi kolektivnog identiteta, kao što se to desilo u odnosu kralja Tomaša i Crkve bosanske.

Sedmo, moramo biti svjesni da bi međunarodna zajednica 1995. godine jednako konstatirala kao i svojevremeno Venecija 1463. godine, kad je pisala Firenci da je devedesetih godina nestala BiH.

Osmo, mi moramo poput Kulina bana djelovati vrlo pismeno, mudro, diplomatski, oprezno, svjesni da su tu oko nas uvijek zetski knez Vukan, ugarsko-hrvatski kralja Emerik, Bela III, zahumski knez Miroslav, ali mi moramo biti baš kao Kulin ban, u savezništvu koje nam neće štetiti, koje će biti u interesu svakog pedlja naše zemlje i svakog čovjeka Bošnjanina koji u njoj obitava.

Na kraju: Dobri Bošnjani su autohtoni nacionalni idiom Bosne koji je bio toliko jak da je asimilirao počesto i susjede koji bi se nastanili u zahumskim ili bosanskim krajevima. Shodno tome, valja znati da smo u svojoj historiji duže bili jednonacionalna negoli  višenacionalna zemlja, jer nam tek od 19. stoljeća “multikonfesionalno” bošnjaštvo razbiše i srpsko-hrvatsku naciju u Bosni i Hercegovini konstituiraše. S tim valja živjeti, ali ovo nikad ne smijemo zaboraviti.

PROČITAJTE I...

Najznačajniji modul ili metoda u postizanju cilja ipak je obezglavljivanje bošnjačkog političkog subjekta. Oduzimanjem kapaciteta SDA kao kičmi bošnjačke političke scene oduzima se snaga ostalim akterima koji stoje na probosanskoj političkoj platformi. Razvidno je kako bi eliminacijom Bošnjaka (dakle, i političkim minimiziranjem SDA) kao političkog subjekta nestalo i Bosne i Hercegovine. Otud brine kada politički analitičar iz Sarajeva ne vidi ovu poveznicu jer, kako kaže, atak na Bošnjake nije isto kao i atak na državu

Za razliku od ostatka Bosne i Hercegovine, u Mostaru će lokalni izbori, prvi nakon onih iz 2008. godine, biti održani 20. decembra 2020. godine, tako da mostarska dijaspora ima nešto više vremena za pripreme za sudjelovanje na izborima. Svi Mostarci širom svijeta mogu se prijaviti za glasanje do 6. oktobra u ponoć

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!