fbpx

Historijska posrtanja Husnije K.: Ideologija umjesto činjenica

Kako može datum osnivanja grada unositi podjele? Koga uopće briga za osjećaje onih, makar oni bili “pravoslavci i katolici”, kojima smetaju historijske činjenice poput one da su Sarajevo osnovale Osmanlije? Kako je uopće moguće tražiti da se činjenice o tome ko je i kada osnovao Sarajevo prilagođavaju ili sakrivaju zbog nečijih osjećaja, a kamoli zbog nečijih predrasuda i šovinizma?

 

Reakcija Husnije Kamberovića na Stavov tekst Bošnjacima bi građanski diletanti mogli doći glave, u kojem je problematizirano Kamberovićevo stajalište u vezi s velikosrpskim divljanjem učenika u Srebrenici, dodatno je potvrdila tezu o intelektualnim diletantima u Bošnjaka koji uglavnom zbog ljevičarskih ideoloških oglava nisu u stanju niti percipirati, a kamoli iskreno promišljati društvena kretanja i probleme. Kamberović je nastupio kako se to, uostalom, i očekivalo, zauzimajući defanzivnu poziciju žrtve ugrožene kritikom.

Umjesto da promisli o svojim promašenim zaključcima, ili barem o samoj kritici, Kamberović je dodatno potvrdio dubinu svojih zabluda, opet pokušavajući da endemični velikosrbizam i antibošnjački šovinizam srpskog društva predstavi kao nekakav fenomen koji potiče ili iz neznanja ili revizionizma iz osamdesetih. Kamberovićevo intelektualno nepoštenje, ili krajnja ideološka miopija, ogleda se u tome što bio on kao doktor historijskih nauka jednostavno MORAO znati da latentni antibošnjački šovinizam u srpskom društvu nije posljedica nekakvog revizionizma iz osamdesetih, već nešto što je bilo prisutno i sedamdesetih, šezdesetih, pedesetih…

Štaviše, da je riječ o kulturološkom fenomenu koji je odlično dokumentiran sve do 1875. godine, ili čak i do takozvanog Prvog srpskog ustanka 1804. godine. Četnici su samo jedna od manifestacija tog fenomena koji je bio obilato zastupljen i u redovima “antifašista”, onih koji su se borili protiv tih istih četnika.

Uprkos tome, Husnija Kamberović uporno insistira da je pokazano četništvo srebreničkih školaraca posljedica narativa revizionističke historiografije o četnicima kao “antifašistima”, a ne kućnog odgoja ili vrijednosti društva kojem se pripada, a u kojem termini fašizam ili antifašizam ne igraju nikakvu ulogu, za razliku od termina “Turci” i “poturčenjaci”.

Kamberoviću, kao ljevičaru, bajka o revizionizmu osamdesetih treba kako bi na neki način amnestirao vrijednosti bivšeg sistema i kako bi ustvrdio da je, eto, četništvo počelo jačati tek kada je komunizam krenuo slabiti, a što je notorna neistina. Da ponovimo, četništvo je samo jedna od manifestacija velikosrpskog šovinizma, koji je itekako bio zastupljen u prošlom, navodno antifašističkom sistemu, a što se može odlično vidjeti, recimo, kroz tretman kakav su imale teme vezane za Bošnjake u literaturi, od enciklopedije JNA, preko školskih historijskih udžbenika, pa do zabavnih magazina.

Ali Kamberoviću, kao angažiranom “građanskom intelektualcu”, takve zablude odgovaraju jer legitimiziraju fantazije o narodima koje su zaveli “zli nacionalisti” i koji bi se sutra složili kao jedan samo da zavlada neka “istinski građanska stranka”.

Neukusno, nepristojno, nepošteno, ali ipak sasvim očekivano, Kamberović vlastite tragove neuspješnog pokušaja amnestije srpskog društva od velikosrbizma pokušava sakriti imputirajući da oni koji ga kritiziraju žele po “kratkom postupku” sabljom vaspitavati zavedenu srpsku omladinu. I ne samo to, Kamberović tvrdi i da je borba protiv izmišljenog narativa o “četnicima kao antifašistima” otežana “ambijentom podjela” kakvom doprinose oni koji se usude kritizirati njegov lik i djelo. Kakva žalosna i sramotna zamjena teza.

Ipak, svoju istinsku ideološku ostrašćenost Kamberović pokazuje na pitanju osnivanja grada Sarajeva. On i dalje zastupa tezu da nije moguće utvrditi datum osnivanja Sarajeva, a argumentacija za ovakvo suprotstavljanje historijskim činjenicama su mu tankoćutni osjećaji katolika i pravoslavaca koji žive u Sarajevu. Ovakav potpuni diletantizam, gdje jedan historičar pretpostavlja emocije određenih grupa historijskim činjenicama, zaista liči na profesionalno samoubistvo.

Kako može datum osnivanja grada unositi podjele? Koga uopće briga za osjećaje onih, makar oni bili “pravoslavci i katolici”, kojima smetaju historijske činjenice poput one da su Sarajevo osnovale Osmanlije? Kako je uopće moguće tražiti da se činjenice o tome ko je i kada osnovao Sarajevo prilagođavaju ili sakrivaju zbog nečijih osjećaja, a kamoli zbog nečijih predrasuda i šovinizma?

Kako je moguće da je Kamberoviću kao “zajednički” praznik prikladniji 6. april 1945. godine od 1. februara 1462. godine? Zašto onda ne 2. maj 1992. godine? Uostalom, u kakvo to zajedništvo Kamberović vjeruje i poziva? Ono gdje se sakriva istina i identitet zbog toga što se nekoj etničkoj ili ideološkoj manjini ne sviđaju? Hvala, ali, ne, hvala – taj ponižavajući jaram zbačen je još 1990. godine i neće ga niko ponovo vratiti, pogotovo ne intelektualno nepošteni diletant poput Kamberovića. /M. Drnišlić/

PROČITAJTE I...

Težina ratne krize i rizik koji je ta kriza u sebi nosila za opstojnost države Bosne i Hercegovine, za njene građane i narode, okolnost je koja objašnjava ali ne opravdava nedostatke i anomalije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sve dok se njegovi nedostaci i anomalije ne prevaziđu, održavat će se i komplicirati kriza na Balkanu, a politički sukobi u toj krizi nosit će velike rizike za mir i sigurnost

Mi danas ni svoju državnost ni svoju nezavisnost ne slavimo samo kao puke datume, ta dva događaja obuhvataju, prihvataju i grle sve ono što ova država jeste i što je čini Bosnom i Hercegovinom. Dan državnosti je, prema tome, prilika da se prisjetimo godišnjica značajnih događaja iz povijesti Bosne, godišnjica koje su nerijetko i same u prošlosti označavale neke nove početke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!