Histerija otkriva čiji su konci ozbiljno zamršeni

Kada se uporede reakcije Zapada na prethodne turske akcije – “Eufratski štit” i “Maslinovu granu”– može se uočiti porast histerije. Turski “saveznici” bili su protiv svake od njih, i. e. protiv osiguravanja turske južne granice, odnosno južne granice NATO-a, ali žestina protesta i antiturske propagande svaki se put pojačavala

Piše: Bojan BUDIMAC

Da je Trump nevaspitan, znali smo i prije nego što je njegovo pismo Erdoğanu, pisano uoči početka antiterorističke akcije “Izvor mira”, nekim čudnim tajmingom procurilo u javnost baš uoči dolaska američkog potpredsjednika Mikea Pencea i državnog sekretara Mikea Pompea u Ankaru. No, to pismo, čija glavna poruka izgleda kao oštra “naredba” da se Turska ne upušta u operaciju na sjeveroistoku Sirije, samo potcrtava uspjeh ili pobjedu turske diplomatije, koju su spomenuti američki zvaničnici vrlo namrgođeni poslije petočasovnog sastanka 17. oktobra s Erdoğanom i turskim kolegama predstavili kao svoju. Da, naravno, riječ je o dogovoru o stodvadesetsatnoj pauzi turske akcije.

Papir – saopćenje – od trinaest paragrafa sve do devetog paragrafa jeste mlaćenje odavno ispražnjene slame koje samo ukazuje na ozbiljne probleme kroz koje NATO alijansa prolazi. Recimo, spominjanje principa “jedan za sve, svi za jednog” (treći paragraf) u dokumentu, kojim SAD osigurava spašavanje svojih taktičkih terorističkih “saveznika”, tzv. Radničke partije Kurdistana, odnosno PKK-a, kupujući vrijeme da ovi pokupe prnje i povuku se s teritorije na kojoj su imali namjeru obrazovati kvazidržavu, zvuči prilično neumjesno. Da je princip važio sve vrijeme, ono što se eufemistički naziva “sigurnosni problemi Turske” bilo bi odavno shvaćeno ozbiljno, a ne kao rezultat naknadne pameti, tek nakon što se Turska upusti u unilateralnu akciju.

Koncesija u vidu davanja prednosti Penceu i Pompeu da predstave dogovor javnosti u Američkoj ambasadi u Ankari doprinijela je mućenju vode. Pence je uporno karakterizirao ono što je jasno u papiru nazvano pauzom kao “obustavu vatre” ili čak kao “primirje”, kao da je riječ o dvije što se tiče legaliteta izjednačene strane.

Vrhovni gangsteri PKK-a nisu sretni zbog postignutog dogovora. Cemîl Bayik, predsjednik tzv. Unije kurdistanskih zajednica (KCK), “krovne” organizacije terorističkih podružnica PKK-a, skiči: “Ne povlačite se!” Naravno, tim vrhovnim gangsterima bori se do posljednje kapi tuđe krvi.

Digresija: uvijek su me “zabavljali” kvaziargumenti zapadne štampe da je ta teroristička banda “strašna pješadijska sila” koja je imala ključnu ulogu u porazu ISIL-a u kombinaciji s drugim kvaziargumentom da su pritom položili jedanaest hiljada života. Naime, taj gubitak pokazuje dvije stvari. Prva je da su to “borci” tipa “muha bez glave”, odnosno nesposobni, jer uz sve ono američko bjesomučno bombardiranje iz zraka, njihov zadatak jeste da ušetaju u potpuno razorena naselja. Druga, mnogo važnija stvar jeste da te brojke pokazuju da je vrhovnoj komandi PKK-a stalo do života njihovih vojnika koliko do lanjskog snijega. To ima svoju logiku s obzirom na to da Bayık i kompanija gledaju na prolivenu krv djece, kojoj isperu mozak, kao na investiciju.

Poliranje PKK-a i dalje ide nesmanjenom žestinom u zapadnim medijima. Promocija “generala” tzv. Sirijskih demokratskih snaga (SDF), tzv. Mazluma Kobanea, pravo ime Ferhat Abdi Şahin, a druga poznata izmišljena imena su mu Mazloum Abdi i Şahin Cilo, čovjeka koji je odavno na turskim potjernicama zbog vrlo konkretnih terorističkih napada na tlu Turske, dobit će novi impetus ako se ostvari njegovo obraćanje američkom kongresu. Teško je smisliti analogiju kojom bi se takav događaj ilustrirao, ali to mnogo govori o ratu američkog kongresa protiv… Trumpa, o američkom “ratu protiv terorizma” da ne govorimo.

Sjajna stvar naknadna je pamet. Političarima se ona obično dešava kada siđu s funkcije. Prošle je srijede Sigmar Gabriel, bivši vicekancelar i ministar inostranih poslova Njemačke, imao takvo jedno “prosvjetljenje” pred televizijskim kamerama, kada je podsjetio ostale učesnike programa da ne treba miješati Kurde i PKK, te da je PKK u Njemačkoj zabranjen od 1993. godine, “ne zbog toga šta radi u Turskoj nego zbog toga šta radi u Njemačkoj. Zabranjen je zbog reketiranja, trgovine drogom i oružjem”, rekao je Gabriel. Podsjetio je i na to da je početkom sirijskog građanskog rata Erdoğan, tada premijer, predlagao no fly zonu, “zato što će Asad bombardirati vlastiti narod. Prvi koji su rekli: ‘za ime Boga, nećemo to činiti’ bili su Evropa i Njemačka. Zašto? ‘Ne želimo još jedan Afganistan, mi nemamo ništa s tim.’ Poslije vrlo kratkog vremena Asad je bombardirao svoj narod i to nas se itekako ticalo jer je nekoliko miliona izbjeglica došlo u Evropu.”

Baš lijepo od Herr Gabriela. Klip s tim dijelom emisije postao je vrlo popularan u Turskoj. No, naknadna pamet u ovom slučaju neminovno dovodi i do podsjećanja o tome kako se Njemačka ponašala za njegovog vakta i kako se ponaša sada glede PKK-a (vrlo tolerantno), a glede Turske (daleko od prijateljski).

Ako se izuzme izraelska, nenadmašna je histerija koja dolazi iz Francuske, gdje je ministrica inostranih poslova Amelie de Montchalin lupetala (nema drugog izraza za to) o suspenziji Turske u NATO-u. Valjda ju je neko u međuvremenu obavijestio da NATO nije sportski klub gdje se izbacivanje dešava odlukom većine članova. No, možda bi bilo još važnije obavijestiti ne samo nju nego i sve koji se već godinama poigravaju s tom idejom (naročito u američkoj štampi) da bi izlazak Turske iz alijanse označio njen kraj.

Američki republikanski senator Lindsey Graham pokazao je (opet) da ima kičmu kišne gliste. Ovaj najžešći kritičar američkog povlačenja iz Sirije i “izdaje Kurda” (za koje je tri godine ranije upravo on ustanovio da je to zapravo PKK), koji je prijetio najžešćim mogućim sankcijama, poslije razgovora s Trumpom tokom prošlog vikenda promijenio je (opet) mišljenje (?). “Vidim sada put naprijed. (…) To je historijska sigurnost za Tursku, historijska sigurnost za Kurde. Plan da se ISIL izbaci zauvijek i šansa da se zadrže naftna polja u rukama naših saveznika, ne naših neprijatelja, bio bi pakleni ishod (u pozitivnom smislu, moja primjedba) i ja mislim da je to sada moguće”, izjavio je poslije sastanka s Trumpom.

“Naftna polja u rukama naših saveznika”?

Osmi paragraf tursko-američkog dogovora potvrđuje predanost obje zemlje teritorijalnom integritetu Sirije i rješavanju konflikta u njoj u skladu s Rezolucijom Vijeća sigurnosti 2254, koja počinje: “Ponovno potvrđujući svoju snažnu predanost suverenitetu, neovisnosti, jedinstvu i teritorijalnom integritetu Sirijske arapske republike…”. A Trump (on je prvi spomenuo naftu) i Graham govore o zadržavanju naftnih polja u “rukama naših saveznika”, i to onih koji bi malo da stvaraju PKK-istan. E sad, ti “saveznici” uskoro će (proces je već počeo) od terorista, kako ih je Asadov režim okarakterizirao neposredno prije turske operacije, postati Asadovi saveznici. Da li će PKK možda predstavljati most savezništva između Asada i SAD?

Interesantna je ta miopija zapadnih medija i analitičara – kada su na sirijskom tlu rame uz rame s PKK teroristima koji bi da razbiju Siriju (i Tursku) američki ili francuski vojnici, to nije ugrožavanje sirijskog teritorijalnog integriteta, kada Turska sa Sirijskom narodnom armijom uđe u Siriju, radi povratka Sirijaca koje je režim i/ili PKK otjerao iz vlastite zemlje, onda jeste. Uspješne priče Afrina i Jarablusa, gdje je 350.000 Sirijaca dobrovoljno repatrirano, nisu našle mjesta u zapadnim medijima.

U situaciji koja je fluidna poput ove teško je napraviti preciznu “fotografiju” trenutnog stanja. Čak i da se napravi, vjerovatno će zastarjeti za nekoliko sati. Kada ovaj broj Stava bude u štampi, oči svih koje zanima situacija u Siriji bit će uprte u Soči (Rusija), gdje će Putin i Erdoğan završiti sastanak koji mnogi smatraju ključnim u vezi s operacijom “Izvor mira”. Istovremeno će isteći 120 sati pauze, pa je sasvim moguće da slika bude bitno promijenjena.

Činjenica je ta da je akcija “Izvor mira” na još jednom mjestu, u dužini od preko sto kilometara, između Tel Abida i Ras al-Ajna, prekinula koridor terora i najvjerovatnije zadala smrtni udarac snovima o PKK-istanu. Kada se uporede reakcije Zapada na prethodne turske akcije – “Eufratski štit” i “Maslinovu granu”– može se uočiti porast histerije. Turski “saveznici” bili su protiv svake od njih, i. e. protiv osiguravanja turske južne granice, odnosno južne granice NATO-a, ali žestina protesta i antiturske propagande svaki se put pojačavala. Nečiji su konci ozbiljno zamršeni. Čiji? Dovoljno je posmatrati nivo histerije i znati odgovor.

 

PROČITAJTE I...

Kada se apstrahiraju frustracije Turskom generalno i turskom antiterorističkom akcijom posebno, najveći dio Macronovog intervjua upravo je o toj potrebi autonomnosti evropske “odbrane”. Jeste malo to kontradiktorno s također izrečenim stavom da, po njegovom mišljenju, Evropa ima kapacitet da se brani. “Evropske zemlje imaju jake armije, naročito Francuska. Mi smo posvećeni sigurnosti vlastite teritorije kao i mnogim vanjskim operacijama.” Poput (neo)kolonijalnog komadanja Malija pod plaštom borbe protiv terorizma, radi zaštite ekonomskih i geostrateških interesa

Vlada južne austrijske savezne države Koruške, iz koje je Handke porijeklom, izvijestila je kako je naredila da se “odmah sagledaju” sve činjenice u vezi s podacima objavljenim u medijima “o navodnom jugoslavenskom pasošu” tog autora.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!