HEROJSKI PODVIG KOMANDIRA OĆE

U aprilu 1992. godine uključio se u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine. U toku rata nagrađivan je od komande 505. brigade 5. korpusa Armije RBiH. Poginuo je 13. jula 1994. godine na ćorkovačkom ratištu prilikom zaustavljanja napada agresora na položaje 505. brigade. Posthumno mu je dodijeljeno najveće ratno priznanje: značka “Zlatni ljiljan”

 

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

 

Čovjekov život debela je knjiga ispunjena brojnim detaljima od kojih mnogi postanu razlogom njegove društvene ili povijesne prepoznatljivosti. Detalji iz rata posebno su zanimljivi, jer po njima se izdvoje najbolji borci, pamte junaštva i viteški podvizi, a nerijetko i različite humoreskne vojničke scene. I svi ti, ponekad i manje bitni fragmenti iz ratnog puta znaju odigrati važnu ulogu u očuvanju sjećanja na brojne gazije i šehide i njihove smjele poteze, da im se ima zahvaliti za preživljavanje historijskog pamćenja na značajne segmente proteklog rata. Jer, svaki bosanski vojnik ima svoju ratnu priču. Većina priča koje se ističu po nekom posebnom detalju kod mnogih su poprimile kolosalne razmjere i u poratnim su godinama usmeno prenošene. Međutim, postoje i one priče i oni fragmenti koji su uslijed smrti njihovih aktera brzinom narodnog zaborava potisnuti na marginu historijskog sjećanja. Svojom herojskom pričom u proteklom ratu izdvojio se i Osman Veladžić, poznatiji po nadimku Oćo. Njegov posljednji mitraljeski rafal bio je ključnim razlogom sprečavanja neprijateljskog prodora, ali, na veliku žalost Osmanove porodice i prijatelja, te svih bosanskih patriota, i uzrokom prolijevanja njegove krvi i polaganja života za odbranu naroda, vjere i domovine.

Osman Veladžić (sin Mumina i Saćime) rođen je 18. novembra 1966. godine u mjestu Bag, općina Bužim. Osnovnu školu završio je u Bužimu, a srednju u Bosanskoj Krupi. Po završetku srednje škole, kao metalostrugar se zaposlio u velikokladušku firmu “Inžinjering”. U aprilu 1992. godine uključio se u redove Armije RBiH. U toku rata nagrađivan je od komande 505. brigade 5. korpusa Armije RBiH. Poginuo je 13. jula 1994. godine na ćorkovačkom ratištu prilikom zaustavljanja napada agresora na položaje 505. brigade. Posthumno mu je dodijeljeno najveće ratno priznanje, značka “Zlatni ljiljan”. Sa suprugom Sadijom imao je dvije kćerke: Sanelu i Amelu.

ČOVJEK OD AKCIJE

Osman Veladžić Oćo u vrijeme demokratskih promjena i buđenja nacionalnog pokreta bio je veliki društveni aktivista. “Osman je bio jedan od prvih aktivista SDA u našem naselju. Iz Velike Kladuše je 1990. donosio pristupnice koje su ljudi potpisivali. Po započinjanju rata prestao je raditi i tad se uključio u organizaciju Teritorijalne odbrane u Elkasovoj Rijeci. Bio je u tom prvom nukleusu koji su još činili Mujo ef. Ćehić, imam u džematu Jusufovići, potom Husein Huska Veladžić i još neki mještani iz Elkasove Rijeke. Ubrzo se uključuje u brigadu, odmah po formiranju prvih jedinica iz Elkasove Rijeke, Lubarde i Varoške Rijeke. U početku je Osman bio obični vojnik. Nakon nekog vremena, imenovan je za moralistu u četi. Sav period rata, sve do pogibije, on je bio na ćorkovačkom ratištu. Oćo je bio stariji od mene. Davao je hatme, držao do vjere, svaki namaz je klanjao i od djetinjstva redovno postio. Volio je ići u džamiju i bio je društvena osoba. On je bio tip čovjeka koji je sa svakim mogao fino. Cijenio je svakoga, a i njega su drugi cijenili. Bio je čovjek od akcije i sudjelovao je u svim akcijama koje su se vodile u naselju i komšiluku. Do sada nisam sreo ni jednog čovjeka koji ga je poznavao ili sarađivao s njim a da je nešto ružno kazao za njega, a razgovarao sam s većinom boraca iz njegove čete i svi su mi kazali samo najfinije o njemu”, kaže Osmanov brat Abid Veladžić.

Oćina supruga Sadija potvrđuje da je njen rahmetli muž bio izrazito društveno aktivna osoba. Kako kaže, u vrijeme osnivanja SDA Osman je vazda išao po skupovima i mitinzima, dijelio članske karte i slično i sve to u vrijeme kad je takav rad još bio poprilično rizičan. “Sve do rata Osman je radio u Velikoj Kladuši. Stanovao je dolje i vikendom je dolazio kući. On je posve držao do vjere. Pričao mi je da je svaku noć išao u gradsku džamiju u Veliku Kladušu na akšam i jaciju. Recimo, dođe iz Velike Kladuše i ja mu krenem postavljati da jede, a on mi kaže: ‘Nemoj mi, Sado, tražiti jesti, ja danas postim.’ A meni srce hoće pući od dragosti. Kasnije kad bi krenuo na liniju, ja mu pripremim hrane da sebi ponese. I dok je bio na liniji, uvijek je postio. Taj dan kad je poginuo javili su nam oko 19 sati. Ja sam bila trudna s kćerkom Amelom, koja se rodila 45 dana poslije očeve pogibije, u vrijeme najveće porodične žalosti. Posljednji put kad je bio kod kuće kazao mi je da mora odraditi još jednu smjenu na liniji i da će nakon toga biti prebačen u komandu na Svetinju. I šta ti je sudbina, poginuo je prije te prekomande.”

Hamza Veladžić poznavao je Osmana od momenta kad je došao u 3. bataljon, u kojem je proveo gotovo godinu. “Po dolasku na liniju rahmetli Osman mi je odmah zapao za oko. Bio je poprilično tih kao osoba. Ubrzo sam uvidio da prakticira vjeru i da ima poseban karakter i dostojanstvo. I danas mi je pred očima prizor kako po najvećem snijegu uzima abdest pred ulazom u komandu čete te kako skrušeno klanja u sjedećem položaju na svom krevetu. Također, ono što sam brzo uočio jeste da, kad bi on pričao, drugi bi zašutjeli iz poštovanja prema njemu i onome što će kazati. Sjećam se da je Oćo bio dobar kuhar. Običavao je da nam kuha kahvu. Kako je samo znao pripremiti ‘pečurke’, ma to bude toliko ukusno da prste poližeš. A volio je Oćo i pričati i pripovijedati, ali i u tome je imao mjeru. Vodio je računa o tome šta će i kako će reći, oprezno birajući riječi. Sjećam se da nam je u više navrata pričao o raznim porocima koji su se u predratnim godinama duboko ukorijenili kod velikokladuškog stanovništva. On bi nama samo nagovijestio kakve su se ružne stvari znale dešavati, međutim, nikad ne bi pričao o detaljima, poimenice o osobama, već bi rekao onoliko koliko je dovoljno da mi koji slušamo shvatimo opseg nemorala kojem je svjedočio među radnicima koji su radili u privrednim postrojenjima. Kao da nije imao snage da sve ono ružno što je gledao svojim očima prevali preko jezika. Kada bi o tome pričao, uvijek bi potcrtavao da je sve ono što se tih ratnih godina dešavalo u Velikoj Kladuši tek logična posljedica udaljavanja stanovništva od vjere i tradicije.”

MITRALJESKI RAFAL I ODBRANA LINIJA

U trenutku pogibije Osman Oćo Veladžić bio je pomoćnik komandira za moral u trećoj četi trećeg bataljona 505. brigade 5. korpusa ARBiH. O njemu kao saborcu, ali i rođaku govori i komandant 505. brigade Sead Jusić: “Osman je bio posebna priča. Bio je čestit čovjek i veliki junak. On je sa svojim likom i karakterom sve to vrijeme bio istinski moralista ostalim saborcima. Radeći na provođenju ideje pravljenja i utvrđivanja sigurnosnog pojasa na toj našoj najvažnijoj tački odbrane, na ćorkovačkom platou, u vrijeme iznenadnog neprijateljskog napada i hrabre odbrane najpribranijih boraca, Osman je položio svoj život. Poginuo je s još trojicom naših boraca. Tad su četnici krenuli u napad pokušavajući na iznenađenje i prepad probiti našu liniju. To je bilo u julu 1994. godine. U to vrijeme sam bio u Golubovićima kad mi je javljeno da se desio napad na Ćorkovači. Kad sam došao gore, komandant Nanić već je bio tu. Uglavnom, ti su napadi zaustavljeni, a cijena je nažalost bila ta da smo izgubili Osmana Veladžića i još trojicu boraca.”

U borbi u kojoj je Osman poginuo smrtno su stradala još dva borca: Mensur Duranović i Asim Aličić. Nešto kasnije, od tenkovske granate poginuo je i vojni policajac Izet Bečić. To se desilo na dan kad su došli radni vodovi da utvrđuju liniju. S obzirom na to da na tom dijelu linije nije bilo borbenih dejstava, došla je naredba da se ćorkovački plato mora dobro ojačati. I on je kasnije bio najbolje utvrđeno mjesto u zoni odgovornosti Petog korpusa. “Stigla je naredba da se ide isjeći dio šume ispred rovova i tranšeja. Tu su bila tri nivoa tranšeja. I dok je trajala ta sječa, začula se pucnjava. Hašim Livaković uzviknuo nam je da se dižemo jer su napali četnici. Odmah smo krenuli. Kad sam ja uspio doći do tog prvog rova, Oćo je već bio mrtav. Tu sam s Bajrom Abdićem nastavio pucati u pravcu četnika, koji su bili došli svega 20-30 metara ispred nas. I odbranili smo se mi. Onda sam od saboraca čuo koju je ulogu u svemu tome odigrao rahmetli Osman. Kad su ovi što su sjekli počeli bježati nazad, Asim Aličić se nije vratio. On je tu pogođen i s motornom pilom odvučen na neprijateljsku stranu. Kasnije se ispostavilo da je taj radni vod spasio liniju, jer, da njih nije bilo ispred, četnici bi vrlo vjerovatno neprimjetno došli do naših rovova i tranšeja jer su se naši borci taj dan bili poprilično opustili. Duže vrijeme taj dio linije bio je izrazito miran i niko nije mogao ni pretpostaviti da bi uz takvu stranu četnici frontalno napali. Kasnije se ispostavilo da su u napadu sudjelovale dvije neprijateljske čete čiji je napad bio popraćen i tenkom, koji je dejstvovao po našim položajima. Na samom početku napada, za razliku od mnogih vojnika, Oćo je bio toliko priseban. On je u djeliću sekunde shvatio koliko je situacija ozbiljna. Izletio je iz rova i od jednog saborca koji nije do kraja bio svjestan ozbiljnosti situacije zgrabio pedesettrojku i odmah počeo da ‘rafala’ prema neprijateljskim vojnicima. I pucao je on tako dugo, sve dok ga jedan metak nije pogodio u glavu. Taj njegov herojski čin, to hrabro i nedvosmisleno istrčavanje pred neprijatelja i taj njegov ‘rambovski’ gard zasigurno je bio jedan od ključnih poteza u odbrani linije i prisiljavanje neprijatelja na povlačenje”, priča Hamza Veladžić.

U trenutku Osmanove pogibije rame uz rame s njim bio je saborac Bajro Abdić. “Osman je poginuo na Ćorkovači, u vrijeme iznenadnog neprijateljskog napada. Sve se brzo izdešavalo. Mi smo trebali neke linije malo naprijed pomjeriti. I desilo se to da su nam se četnici bili neopaženo privukli jako blizu, na svega 30-ak metara. Rahmetli Asim Aličić sjekao je kestene koji su trebali poslužiti da se zapriječi prolaz. I on je oborio dva kestenova stabla. Kad je krenuo sjeći treće stablo, samo ga je ‘nažagao’. U tom momentu se ogradila pucnjava i Aličić je upao u neprijateljske ruke. On je pokušao pobjeći, ali su ga uhvatili. Ja sam bio blizu, vidio sam kad su ga ranili i odvukli u neki jarak. U međuvremenu mi je pritrčao Oćo i pitao za Aličića. Samo je ponavljao: ‘Gdje je otišao?’ Kad sam mu kazao, on je po svaku cijenu htio ići dolje u taj jarak po Aličića. Nekoliko puta je on bio preskočio preko tranšeje i krenuo da ide. Jedva sam ga uvjerio da ne ide. I nije prošlo ni par minuta, oni su nas napali. Oćo je zgrabio mitraljez pedesettrojku i muški uzvratio paljbu. Ja sam pucao iz svoje puške. S nama je bio i Hašim Livaković. I Oćo je pucao sve dok ga nije pogodio metak, tačno u glavu. Pao je na mene, pa se onda prevrnuo u tranšeju i na licu mjesta je bio mrtav. Nakon što je on poginuo, dotrčao je Hamza Veladžić. I pucaj, udri, udri, udri, i četnici se povukoše. Oćo je baš herojski poginuo, na samom kraju tog napada. Odigrao je bitnu ulogu u toj kratkoj, ali žestokoj borbi i, da njega nije bilo, veliko je pitanje kako bi se sve to završilo”, prisjetio se Bajro Abdić.

PRIBRANOST U KRITIČNOM TRENUTKU

Hašim Livaković bio je komandir prvog voda u trećoj četi čiji je komandir bio Huko Šahinović, a moralista rahmetli Oćo Veladžić. Kako kaže, Oćo je poginuo u brzoj i silovitoj neprijateljskoj akciji: “Četnici su nas iznenadili usred bijela dana. Oćo je bio pored mene u trenutku pogibije. Tu je još bio Bajro Abdić. Nas trojica smo bili u metar rastojanja. U vrijeme napada mi smo s puškarnice uzvraćali paljbu. I u toj pucnjavi njega je pogodio metak u glavu. Taj napad neprijateljske jedinice su izvršile frontalno na nas, onako uza stranu, gdje smo mi bili u povoljnijem položaju, ali prilično iznenađeni. Mi smo bili na Ćorkovači, a napad je išao iz pravca Gerdijanske Kose. Oni su se bili podvukli pod naše položaje i gotovo bili došli do naših rovova i tranšeja. Tih dana je bilo mirno na tom dijelu ratišta, a velike borbe su se vodile na ratištu prema ‘autonomiji’, u rejonu Hašića, Brkića Koplja i Dautovića Glavice, tako da niko nije očekivao da će tad napasti i iz tog pravca, koji je za neprijateljske jedinice bio totalno nepovoljan, a mi smo se baš bili opustili. Kad je zapucalo, u momentu smo poskakali. Ja odmah nisam mogao doći do svoje puške, koja je bila obješena malo dalje od tranšeje. Oćo i Bajro su uzvraćali paljbu. I nakon nekog vremena, u unakrsnoj razmjeni vatre, njega je pogodio metak. Međutim, mi smo uspjeli zaustaviti taj napad, i Osman je u svemu tome odigrao vrlo važnu ulogu jer je bio vrlo pribran i među prvima istrčao na tranšeju i počeo uzvraćati vatru. Oću pamtim kao veoma finog insana, koji je bio sto posto okrenut vjeri.”

Supruga Sadija s ponosom naglašava da je njen Osman bio vrlo poseban čovjek. “Allah najbolje zna da je preživio rat kako bi se sve dalje odvijalo, ali za tih šest godina, koliko smo bili u braku, ja nemam riječi da opišem taj sklad između nas i između njega i ostalih ukućana. Živjeli smo tad na Bagu, njegovom rodnom mjestu. Svojim kćerkama kažem: ‘Da Bog dragi da da samo treći dio sebi nađete k’o što sam ja našla njega, bile biste presretne.’ Jer jedna od ključnih stvari za lijep i skladan život jeste izbor bračnog druga. U tih šest godina braka među nama nije bilo truna ljubomore. Imali smo maksimalno povjerenje jedno u drugo. Allaha mi dragog, para mu nije bilo, hoćeš po vjeri, hoćeš po karakteru, hoćeš po bilo čemu drugom. Insan za poželjeti. K’o da ga je Allah odabrao za šehida, a nama za ponos i sjećanje. Kćerkama vazda ponavljam: ‘Dok god se vi dovom budete sjećale njega, i on će vas, i obrnuto. I pazite dobro, nemojte osramotiti prvo sebe, pa onda ni njega, ni mene. Vodite računa s kim se družite, jer sve od društva počinje.’ Cijeli život gledala sam da živim pošteno, prije svega zbog sebe, ali i zbog njega i naše djece. Život će proći i meni je haman prošao, ali dobro će preživjeti, a Osman je bio doista nešto dobro što se desilo u našoj porodici. Toliko sam sretna da se nešto piše jer kakvo vrijeme dolazi, za koju godinu se, Bog zna najbolje, neće ni smjeti reći prava istina”, kaže nam Sadija.

Starija Osmanova kćerka Sanela, koja živi u austrijskom gradu Salzburgu, sjeća se nekih detalja iz perioda dok je otac bio živ: “Kao djetetu od šest godina u pamćenju mi se najviše urezao dan očeve dženaze. Sjećam se da su svi plakali oko mene, ali ja nikako nisam mogla. Cijeli dan sam trčala iza kuće i kvasila oči vodom da izgledam kao oni. Sad, godinama kasnije, čovjek ima potrebu da sve to isplače. Otac me nije zvao po imenu, nego ‘moja Nelo’. Kada bismo bili u kući, sjedila bih mu u krilu, a vani nije mogao bez mene, vazda bi me vodio za ruku. Volio je da hoda bos po dvorištu i ja sam se trudila da ga oponašam, ali nije mi baš išlo. Kada bi dolazio s linije, iako umoran, uvijek me nosio u sobu i uspavljivao me. Još dobro pamtim njegov lik. Svojim kćerkama Hani i Lini često pričam o didu Oći i one dosta toga znaju o njemu. Kad god bi im nane Sado došla u posjetu, Hana i Lina bi iskoristile priliku da im bar jednu noć prije spavanja ispriča priču o njihovom didu. Voljela bih da je živ i da su ga upoznale kao čovjeka o kojem svi drugi lijepi pričaju, ali mi ga nikad nećemo zaboraviti i uvijek će ‘živjeti’ u našim pričama i dovama.”

Mlađa Osmanova kćerka Amela student je Fakulteta za zdravstvene studije u Bihaću i živi s majkom Sadijom. Kaže da bi joj žao bilo otići vani jer je u Bosni sve podsjeća na oca, a i zbog toga što osjeća veliki dug prema majci, koja je u proteklih 25 godina brinula o njima i na sve načine pokušavala da im nadomjesti nedostatak oca: “Voljela bih ostati u Bosni nakon što završim fakultet. Bojim se da bih odlaskom vani s vremenom sve zaboravila, a to nikako ne želim. Svjesna sam da će na moju budućnost utjecati puno toga, mogućnost zaposlenja prije svega. Kad je otac poginuo, nisam se bila ni rodila i zato se uvijek radujem kada čujem neki novi detalj o njemu. I neizmjerno sam zahvalna na svakom novom saznanju o mom rahmetli ocu Osmanu.”

 

 

PROČITAJTE I...

U jednoj poruci navodi se da su “škole u Bosni prebačene opet ‘Hizmetu’, ali da je učiteljima rečeno da njihove plaće nisu ‘prebačene’”, te da su na taj način oduzete mnoge plaće učiteljima. “Učitelje su stavili na mjesto budala, ja im haramim”, stoji u istoj poruci. U jednoj drugoj piše da je pokušaj državnog udara najviše koristio školama na Balkanu. “Na Balkanu su govorili da će poslije uplatiti pa su ljudi strpljivo čekali, poslije se desio državni udar i onda su rekli da ne mogu isplatiti”, objavljeno je u jednoj od poruka

U junu 1944. godine, na sastanku s Churchillom u Napulju, Tito je bio je prinuđen na izvjesno priznanje legitimiteta izbjegličke vlade u Londonu, što je indirektno otvorilo vrata infiltraciji velikosrpskog interesa u narodnooslobodilački pokret. Uslijedili su ustupci velikosrpski orijentiranoj izbjegličkoj vladi, među kojima je bila jedna od najvrednijih i najvećih žrtava ukidanje ZAVNOS-a i podjela Sandžaka između Srbije i Crne Gore

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!