fbpx

HASAN ČENGIĆ ZA STAV: SDA JE PONIJELA ZASTAVU DEMOKRATIJE

Radeći na formuliranju stavova buduće političke stranke, među ostalima, Alija Izetbegović istovremeno je sarađivao s prof. dr. Atifom Purivatrom, bivšim visokopozicioniranim pripadnikom Državne bezbjednosti i istraživačem djelovanja JMO i dr. Mehmeda Spahe na jednoj strani, i s dr. Halidom Čauševićem, doktorom prava i sinom čuvenog reisul-uleme Džemaludina ef. Čauševića na drugoj. Obojica su bili veoma “tvrdi” pregovarači, iskusni, obrazovani i nadasve jasni u vlastitim stavovima, različitih životnih puteva i opredjeljenja. Za Aliju su obojica bili pripadnici muslimanskog naroda i nosioci njegovih potreba i težnji. Alija mi je govorio da su mu oba bili veoma korisni, iako je kasnije dr. Čaušević bio kritičan u nekim javnim istupima u odnosu na Aliju. Tako je uvijek bilo s Bosnom, “tvrdo i u kost”

 

Piše: Hasan ČENGIĆ

Svake godine 25. maja u bivšoj državi proslavljan je Dan mladosti, službeni praznik na kome je proslavljan rođendan, dan rođenja vođe revolucije, doživotnog predsjednika države i “najvećeg sina naroda i narodnosti naše domovine”. Proslavljalo se nošenjem “štafete mladosti” kroz gradove i sela cijele zemlje, koju su “građani, radni ljudi, seljaci i radnička klasa, avangarda, samoupravljači” pozdravljali okupljeni u špalire, pljeskali i klicali: “Druže Tito, mi ti se kunemo…”, slaveći jednog čovjeka, jednu partiju i samo jedno mišljenje. Cijeli program obilježavanja trajao je dva mjeseca i završavao grandioznim i glamuroznim “sletom i mitingom mladosti” u glavnom gradu te države, sa slavljenikom u centralnoj loži.

Svako glasno izrečeno mišljenje koje bi bilo ikoliko kritično prema tom događaju, makar u uskom društvu ili nekom uglu kafane, moglo se pretvoriti u godine zatvora za onoga koji bi bio glasan i za one koji su to šutke slušali, a nisu prijavili “nadležnim organima”.

SDA je osnovana sa željom da se u Bosni i Hercegovini pokrene proces demokratizacije koji je u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji… bio već značajno odmakao. SDA je svojim osnivanjem ponijela zastavu demokratije u Bosni i Hercegovini. Ona je prva velika demokratska stranka formirana u Bosni i Hercegovini, prije SDS-a, HDZ-a i SDP-a, te jedina domaća bosanskohercegovačka stranka. Naime, SDP je ime koje je pred prve demokratske izbore dato dotadašnjem Savezu komunista Bosne i Hercegovine, a koji kao Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) svoje korijene vuče iz Moskve. Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine (SDS) je čedo Srpske akademije nauka i umetnosti – SANU iz Beograda, čiji je idejni začetnik bio Dobrica Ćosić, spiritus movens velikosrpskog pokreta u Socijalističkoj Jugoslaviji, dok je Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ) bila ekspozitura HDZ Hrvatske nastala u Zagrebu.

Inicijativa, ideje, stavovi, principi, politika i kadrovi SDA, sve je bilo apsolutno domaće – bosanskohercegovačko. Ovo ne treba posmatrati s vrijednosnog stanovišta, već s povijesnog, to su činjenice ove stranke.

Stranka demokratske akcije – SDA – nastala je u Bosni i Hercegovini, registrirana u Bosni i Hercegovini, prihvaćena u Bosni i Hercegovini i kao takva prenijeta i proširena u ostale republike bivše Jugoslavije. Dok su druge političke partije kao nebosanske presađivane u Bosnu i Hercegovinu, dotle je samo SDA kao rezultat bosanskog duha prenijeta u sve dijelove tadašnje države i svijeta.

Zanimljivo je da je prvi ogranak SDA u svijetu formiran na inicijativu gospođe Bisere Turković, ne u Bosni i Hercegovini, nego u Melbourneu, Australiji, u martu 1990. godine, tri mjeseca prije Konvencije stranke u Sarajevu i nekoliko dana prije najave njezina osnivanja u Sarajevu.

U vrijeme najave osnivanja SDA (kraj marta 1990. godine) bio je na snazi Zakon o zabrani političkog djelovanja izvan Saveza komunista, dakle jedina legalna partija u tadašnjoj Jugoslaviji bila je Savez komunista (SKJ). Faktički, svi učesnici te konferencije za štampu mogli su istog časa biti uhapšeni i osuđeni na višegodišnju robiju.

Prvi konkretni razgovori o formiranju stranke, ne partije – da bi se napravila jasna razlika između nove političke organizacije i “komunističke partije”, odnosno “partije”, kako je SK bio nazivan u narodu – počeli su u rano proljeće 1990. godine. U tom času niko nije mogao ni slutiti o “padu Berlinskog zida”, o skoroj budućnosti Jugoslavije… Uostalom, ona je već jedanput doživjela promjenu državnog uređenja s Kraljevine SHS / Jugoslavije u FNR/SFR Jugoslaviju. Hoće li biti neka nova metamorfoza ili urušavanje, odnosno kolaps, ko je tada sa sigurnošću mogao predvidjeti?

Iz perspektive rane 1989. godine očito je trebalo tražiti koncept stranke koja može ući u političku arenu Jugoslavije s realističnim stavovima: jednopartijski komunistički režim treba biti zamijenjen demokratskim višepartijskim uređenjem: s jednakim pravima svih naroda i narodnosti u državi, s ljudskim pravima, uključujući politička, vjerska, kulturna, ekonomska… kako su garantirana Poveljom UN-a itd. Poseban je naglasak bio na poziciji Bosne i Hercegovine u i prema Jugoslaviji i položaju Muslimana (identitetska prava i pozicija).

Naravno, temeljno pitanje bilo je: Kome se stranka obraća, ko je njezina baza, koga predstavlja, ko je podržava, ne deklarativno, već istinski?

Bilo je jasno da naša stranka ne može rješavati pitanje Jugoslavije, rušiti je ili održavati na životu, ali još više da je svako rješenje Jugoslavije sudbonosno za budućnost Bosne i Hercegovine i Muslimana, što je bio epicentar našeg političkog okupljanja i budućeg djelovanja. Zato je i u najavi formiranja stranke i u Programskoj deklaraciji Jugoslavija bila prostor našeg političkog i ukupnog djelovanja, a Bosna i Hercegovina baza i osnovni cilj tog djelovanja. U tom času naša pozicija – pozicija SDA – bila je racionalnija u odnosu na Jugoslaviju, dok su Slovenija i Hrvatska skoro plebiscitarno bile protiv nje, Srbija, Crna Gora, Srbi komunisti i “jugoslavenski patrioti” za nju, iz različitih razloga. Mi smo je posmatrali politički racionalno, ali sa zebnjom u odnosu na Bosnu i Muslimane.

Kako je ovaj krug ljudi koji je radio oko formiranja stranke smatrao da je osnovni cilj političkih promjena u zemlji uspostava demokratije, to znači stvarne političke volje naroda, smatrano je da će se glavna politička borba voditi u Skupštini, tj. Parlamentu Jugoslavije i da će odlučujuća biti politička snaga igrača u Parlamentu. Ako je tačna ova logična pretpostavka, onda je jasno da će borba biti između centrista (Srbija, Crna Gora, Srbi, Jugoslaveni) s jedne i federalista s druge strane (Slovenije, Hrvatske, Hrvata i ostalih, tj. Muslimana i drugih). Iz tog razloga smatrali smo da bismo u tu utakmicu trebali unijeti što više političke snage, tj. imati stranku koja bi objedinila sve one koji imaju “muslimansko kulturno i povijesno” iskustvo, tj. Muslimane, Albance, Turke i druge.

Na tom političkom uvjerenju i konceptu nastala je formula da stranka prije svega okuplja one koji pripadaju “muslimanskom kulturno-povijesnom krugu”, što je zastupao i Alija Izetbegović. Međutim, Adil Zulfikarpašić je od početka imao drugačiji stav. Već u mojim prvim razgovorima s njim u Zürichu u ljeto 1989. godine, kad sam mu iznio ideju o zajedničkoj stranci s Albancima, on je bio odlučno protiv toga, rekavši: “Šiptari neće s vama (Muslimanima). To je pokušao Spaho pa nije uspio.” Nisam mu tada odgovorio, ali sam vjerovao da smo mi upravu. Vrijeme je pokazalo, vrlo brzo, da sam bio ukrivu, a Adil upravu. Albanci su išli svojim putem.

U daljim razgovorima između nas i Adil-bega, a kasnije između njega i Alije o principima stranke i Programske deklaracije, Adil je bio veoma jasan i odlučan u svojim osnovnim političkim stavovima koje je decenijama iznosio u emigraciji, a dijelom su bili sadržani u Demokratskoj inicijativi iz Londona, čiji je on bio jedan od vodećih potpisnika, kao ugledni evropski liberal.

On je zagovarao zamjenu/uklanjanje komunističkog režima demokratskom strukturom države, zagovarao afirmaciju našeg naroda s vraćanjem njegova povijesnog imena Bošnjaci, zagovarao je koncentraciju na Bosnu i Hercegovinu i vjerovao u dogovor o budućnosti sa srpskim demokratima u Beogradu. S druge strane, pokazalo se da je njegov dugogodišnji boravak u inostranstvu načinio da o stvarnim odnosima u muslimanskom narodu, o njegovom stanju i pogledima, te o nizu životnih pitanja nije imao realnu sliku. To je dijelom utjecalo na njegove odluke da se u finišu kampanje za izbore 1990. godine odvoji od SDA, iako je bio njezin potpredsjednik, i nastupi samostalno, računajući da će imati značajnu podršku glasača. Rezultati izbora potpuno su ga demantirali.

Svakako, pitanje naziva našeg naroda, Muslimani ili Bošnjaci, bilo je veoma značajno od ljeta 1989. do ljeta 1993. Velika većina onih koji su bili uključeni u diskusije o formiranju stranke zagovarali su naziv Muslimani, a Zulfikarpašić i mali broj ljudi oko njega nepopustljivo su zagovarali Bošnjaci. Alija Izetbegović je od početka razgovora s Adilom smatrao da je pravo ime naroda Bošnjaci, ali da bi njegova promjena pred izbore i pred popis stanovništva mogla izazvati zabunu i veliku pomutnju u narodu, odnosno rezultirati podjelom u kojoj bismo izgubili statističku brojnost. Bio je upravu, s imenom Muslimani dobili smo izbore i izvanrednu poziciju na popisu stanovništva Jugoslavije 1991. godine.

Muslimani su bili treći najbrojniji narod u Jugoslaviji, a SDA je bila najjača politička stranka u Bosni i Hercegovini i faktor političkog života u Jugoslaviji sve do njezinog gašenja. Istovremeno je, upravo Alija, u odsustvu Adila, na Bošnjačkom kongresu 1993. godine u Sarajevu podržao vraćanje historijskog imena Bošnjaci našem narodu.

U definiranju koncepta stranke i njezinih dokumenata učestvovao je jedan broj ljudi, prije svega onih koji su osuđeni u čuvenom “Sarajevskom procesu”, a kasnije i jedan broj uglednih građana i intelektualaca. Od proljeća 1989. do maja 1990. Alija Izetbegović je modelirao proces i formulirao “izbrušene” stavove u dokumente: Programsku deklaraciju i Statut stranke. Bio je to zahtjevan i mukotrpan rad. Sve je bilo i dalje poluilegalno, s rizikom za učesnike. U tom procesu Alija Izetbegović bio je izuzetan slušalac, pažljivo tražeći “upotrebljive” ideje i rješenja i uporno nastojeći da razumije “najdublja osjećanja” muslimanskog naroda.

Radeći na formuliranju stavova buduće političke stranke, među ostalima, istovremeno je sarađivao s prof. dr. Atifom Purivatrom, bivšim visokopozicioniranim pripadnikom Državne bezbjednosti i istraživačem djelovanja JMO i dr. Mehmeda Spahe na jednoj strani, i s dr. Halidom Čauševićem, doktorom prava i sinom čuvenog reisul-uleme Džemaludina ef. Čauševića na drugoj. Obojica su bili veoma “tvrdi” pregovarači, iskusni, obrazovani i nadasve jasni u vlastitim stavovima, različitih životnih puteva i opredjeljenja.

Za Aliju su obojica bili pripadnici muslimanskog naroda i nosioci njegovih potreba i težnji. Alija mi je govorio da su mu oba bili veoma korisni, iako je kasnije dr. Čaušević bio kritičan u nekim javnim istupima u odnosu na Aliju. Tako je uvijek bilo s Bosnom, “tvrdo i u kost”. Trebalo je izbrusiti stavove političke stranke koja će imati svoje ogranke u svih pet republika bivše države i na Kosovu, te osvojiti preko osamdeset posto glasova Muslimana u Bosni i Hercegovini nakon polustoljetne vlasti komunizma.

PROČITAJTE I...

Prije ozbiljnijeg početka bavljenjem ovim pitanjem značajno je ukazati na elemente koji predstavljaju klipove u točkovima bošnjačkim političkim predstavnicima. Prvi je svakako vezan za nepostojanje Republike Hrvatske u ovim projekcijama, čime je i pozicija Bosne i Hercegovine, posebno Bošnjaka, značajno opterećena. Ta činjenica uveliko signalizira da, i pored negiranja mnogih, inicijativa stoji u suglasju s velikosrpskim aspiracijama ili, kako se kolokvijalno kaže, asocira na uspostavu krnje Jugoslavije

Rusija već odavno nije velika sila na polju biomedicine. To im ipak nije zasmetalo da tvrde da su prvi proizveli vakcinu protiv virusa korona. Vladimir Putin naredio je da proizvodnja vakcine započne s ciljem masovnog vakcinisanja njegovih građana u oktobru, a prvo će biti vakcinisani zdravstveni radnici. “Znam da djeluje prilično učinkovito, da stvara stabilan imunitet”, izjavio je ruski predsjednik. Zapravo, nema pojma niti zna bilo šta o tome. Još se ništa ne zna o imunogenim učincima vakcine, trajanju imuniteta i, što je najvažnije, je li ona uopće sigurna

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!