Hapšenja državljana BiH u Srbiji: MUP hapsi, sud oslobađa

Osmanovićevo hapšenje nije izoliran slučaj, Srbija je to radila u još nekoliko navrata, a više puta raspisivala je potjernice zbog kojih su državljani Bosne i Hercegovine hapšeni u inostranstvu. Srbija to radi na osnovu vlastitih zakona kojima je sebi dala za pravo da procesuira sve ratne zločine na području bivše Jugoslavije, što nije u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima

 

Piše: Jakub SALKIĆ

Osmana Osmanovića nedavno je na graničnom prijelazu Sremska Rača uhapsila srbijanska policija po krivičnoj prijavi zbog sumnje da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika u logoru u Gornjem Rahiću.

Osmanovićevo hapšenje još je jedan u nizu pokušaja procesuiranja zasnovanih na dokumentu “Pregled naredbodavaca i izvršilaca zločina u logorima i zatvorima za Srbe u bivšoj BiH u periodu 1992.-1996. godine”, koji je 6. augusta 2001. godine objavio Dokumentacioni centar Republike Srpske za istraživanje ratnih zločina.

Na tom se spisku nalaze imena 941 osobe, među kojima je pod rednim brojem 682 i Osmanović, za kojeg se navodi sljedeće: “Osman Osmanović, zvani Osmo, od oca Šemse i majke Hajke Jukić, rođen 14. marta 1960. godine u Brčkom, prije rata radio kao inspektor za suzbijanje kriminaliteta, član Kriznog štaba u Gornjem Rahiću. Nehumano postupanje sa uhapšenim – ratnim vojnim zarobljenicima u logoru Gornjem Rahiću kod Brčkog, mučenje žena i djece civila, oduzimanje novca, maraka, dragocjenosti, tuča kundacima, vrijeđanje, ponižavanje, psihološka tortura, odvođenje na kopanje rovova gdje su dva Srbina poginula, ležanje na golom betonu, tjeranje na sahrane mrtvih.”

Ambasada Bosne i Hercegovine u Beogradu, kako nam je kazao Miroslav Kojić, savjetnik u Ambasadi, u kontaktu je s Osmanovićem, ali i s istražnim sudijom i tužiocem. Osmanovića je nedavno u zatvoru u Beogradu posjetila i ambasadorica Bosne i Hercegovine u Srbiji Aida Smajić.

“On je dobro, kaže da se prema njemu dobro odnose u zatvoru. Istina, potresen je zbog svega što ga zadesilo, ali ko ne bi bio na njegovom mjestu. Zadovoljan je tretmanom koji mu se pruža. On je izabrao svog advokata Đorđa Dozeta. Prema važećim zakonima, ima pravo tražiti izručenje Bosni i Hercegovini. Ministarstvo pravde BiH upoznato je s njegovim slučajem, a kako će Ministarstvo regovati i hoće li zahtijevati izručenje, to je sada na njima”, kaže Kojić.

Inače, procedure su takve da državljanin Bosne i Hercegovine koji bude uhapšen u nekoj stranoj zemlji ima pravo tražiti da iz zatvora obavi telefonski poziv, te može kontaktirati našu ambasadu u zemlji u kojoj je uhapšen. Osoblje ambasade dužno je pružiti mu svaku vrstu pomoći, posjetiti ga u zatvoru, kontaktirati porodicu, prosljeđivati dokumente nadležnim službama u Bosni i Hercegovini na zahtjev zatvorenika itd.

Osmanovićevo hapšenje nije izoliran slučaj, Srbija je to radila u još nekoliko navrata, a više puta raspisivala je potjernice zbog kojih su državljani Bosne i Hercegovine hapšeni u inostranstvu. Srbija to radi na osnovu vlastitih zakona kojima je sebi dala za pravo da procesuira sve ratne zločine na području bivše Jugoslavije, što nije u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

U Srbiji su hapšeni Ilija Jurišić i Samir Hondo, kojima je završen sudski postupak, zatim Husein Mujanović, čiji je sudski postupak u toku, dok su Jovan Divjak, Ejup Ganić i Naser Orić po Interpolovim potjernicama iz Srbije uhapšeni u inostranstvu. Na Interpolovim potjernicama bili su također Selim Bešlagić i Meša Bajrić.

U svim do sada završenim postupcima srbijansko pravosuđe se obrukalo, ali, nažalost, dok su čekali pravdu, ljudi su u zatvoru izgubili godine života, a neki i zdravlje.

Samira Hondu oslobodio je pravosnažno Apelacioni sud u Beogradu optužbi za zlostavljanje srpskih civila u logoru Čelebić 1992. godine kod Konjica, gdje je Hondo bio čuvar. Tom presudom odbijena je žalba tužilaštva za ratne zločine i potvrđena prvostepena presuda Vijeća za ratne zločine Višeg suda u Beogradu. On je osam mjeseci bio u pritvoru u Beogradu, a poslije je pušten da se brani sa slobode.

Tuzlak Ilija Jurišić uhapšen je u Beogradu 2007. godine pod optužbom da je počinio ratni zločin prilikom sukoba pripadnika odbrane grada i vojske JNA, koja ga je napuštala, a sve se dogodilo 15. maja 1992. godine na Brčanskoj Malti. Do konačne oslobađajuće presude sudski proces trajao je 10 godina, od čega je Ilija Jurišić tri i po godine proveo u pritvoru. Rješenjem Apelacionog suda u Beogradu oslobođen je svake odgovornosti i zbog toga je u saradnji sa svojim advokatom Đorđem Dozetom podnio tužbu protiv Republike Srbije.

“U pritvoru sam proveo tri i po godine, i to je najteži period mog života. Ne mogu kazati da me je neko u pritvoru fizički maltretirao, ali uvijek se našao neko ko je bio na ratištu i za koga sam ja bio neprijatelj koji je ubijao Srbe. U pritvor sam ušao dobrog zdravlja, a iz pritvora sam izašao kao težak bolesnik koji svako malo završi na bolničkom liječenju, o čemu svjedoči priložena medicinska dokumentacija. Ne postoji novac koji može platiti nepravdu koja je učinjena meni i porodici, želim da štetu koju potražujem plati onaj koji me je doveo u ovu situaciju, a znao je da nisam kriv za bilo koje krivično djelo”, kazao je Jurišić sudskom vijeću prilikom saslušanja povodom njegove tužbe protiv Republike Srbije.

Husein Mujanović, bivši pripadnik ARBiH, kojeg je Tužilaštvo u Beogradu optužilo za ratni zločin protiv civilnog stanovništva 1992. godine u Sarajevu, već se skoro godinu i po nalazi u pritvoru u toj zemlji. Mujanović je uhapšen na granici kod Priboja po potjernici Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i odmah mu je određen pritvor, uz sumnju da je počinio ratni zločin u Hrasnici. On je u maju negirao krivicu za navodne zločine i kazao da nema veze s optužbama koje mu se stavljaju na teret. Suđenje mu je počelo u junu, a uskoro bi trebala biti objavljena i javna presuda. U vrijeme kada je uhapšen, tvrdi njegova porodica, nije imao nikakvu podršku ni pomoć institucija Bosne i Hercegovine i Ambasade BiH u Beogradu.

General Jovan Divjak uhapšen je 2011. godine na aerodromu u Beču po potjernici iz Srbije, zbog sumnje da je učestvovao u napadu na pripadnike Jugoslavenske narodne armije (JNA) u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici. Nakon nekoliko dana, pušten je da se brani sa slobode uz kauciju, ali nije mogao napustiti Austriju do konačne odluke Suda. U vrijeme dok je bio u Austriji imao je svu potrebnu pomoć Ambasade, koja je platila kauciju, a bio je smješten u rezidenciji ambasadora. Austrijski sud odbio je srbijanski zahtjev za ekstradiciju, utvrdivši da Divjak nije odgovoran za djela koja su mu stavljena na teret.

Bivši član Predsjedništva RBiH Ejup Ganić uhapšen je u Londonu po Interpolovoj potjernici iz Srbije zbog sumnji da je počinio ratne zločine. Na teret mu se stavljalo da je 1992. godine naredio napad na vojni konvoj u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, dok se JNA povlačila iz grada. Srbija tvrdi da je tom priliko ubijeno više od 40 vojnika. Sudija je u obrazloženju oslobađajuće presude Ganiću naveo da sudu nisu predočeni nikakvi novi dokazi i da je zahtjev za izručenjem bio pokušaj zloupotrebe britanske sudske procedure.

“Oni su nekako uspjeli da zloupotrijebe ovdašnji sistem i držali su me ovdje pet mjeseci i dizali prašinu kao da ima nešto sporno. A nema ništa”, izjavio je Ganić nakon odluke suda u Londonu da odbije srbijanski zahtjev za izručenje te da oslobodi Ganića.

Na Interpolovoj potjernici, na zahtjev Srbije, bili su ratni načelnik Tuzle Selim Bešlagić i Meša Bajrić, koji su skinuti s potjernice nakon što su dostavili mišljenje Tužilaštva BiH da u predmetu “Tuzlanska kolona” nije bilo ratnih zločina.

Nasera Orića uhapsila je švicarska granična policija u Ženevi po potjernici Republike Srbije. Interpol Beograd raspisao je međunarodne potjernice za bošnjačkim komandantima u Srebrenici Naserom Orićem i Hakijom Meholjićem u februaru 2014. godine zbog sumnje da su počinili krivično djelo ratnog zločina nad srpskim stanovništvom u Srebrenici 1992. godine.

Naser Orić, koji je pred Sudom u Hagu pravosnažno oslobođen odgovornosti za zločine nad Srbima, a prije raspisivanja potjernice izjavio da će ga “Srbija i RS proganjati dok je živ”. Nakon nekog vremena, švicarske vlasti odbile su zahtjev Srbije za izručenjem i oslobodile Orića.

Kao što se može vidjeti iz dosadašnjih slučajeva, Srbija nije uspjela dokazati navode o ratnim zločinima jer su sve optužnice na klimavim nogama, tačnije na dokumentu o kojem dovoljno govori to da su u njemu imena poput Hanke Paldum, Josipa Pejakovića, Davorina Popovića…

Tužno je što nevini ljudi izgube godine života dokazujući da nisu krivi za nešto što se vjerovatno nije ni dogodilo. Još je tužnije što im takvi procesi unište zdravlje. No, Srbiji očito nije bitno jesu li optužbe utemeljene ili nisu, njima je važno da se procesuira što više ljudi kako bi mogli reći da je bilo nekakvih zločina, iako su svi optuženi oslobođeni odgovornosti.

U posljednje vrijeme i hapšenja u Bosni i Hercegovini često se dovode u vezu s dokumentom po kojem hapsi MUP Srbije. Između ostalog, to se odnosi na hapšenja pripadnika HVO-a u Orašju prije nekoliko godina.

Analizirajući postupke za ratne zločine koji se vode ili su vođeni pred Sudom BiH, može se utvrditi da je među njima više od trideset postupaka protiv ljudi koji se nalaze na listi Dokumentacionog centra Republike Srpske za istraživanje ratnih zločina, te da je očigledno na djelu pokušaj izjednačavanja odgovornosti za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini.

 

PROČITAJTE I...

Ishitreni zaključci da se sve poslije “malo džapanja” vratilo na staro i da bi obje strane mogle da tvrde neki dobitak – Trump je bar nakratko skinuo poglede s procesa opoziva koji mu visi nad glavom i usput ispao “deeskalator” tenzija, a Iranci ujedinjenje / homogenizaciju naroda – bili su površni i brzo se pokazali pogrešnim. Vruće ratne situacije po pravilu donose neželjene posljedice. Neželjena posljedica ovih limitiranih (ratnih) operacija bilo je obaranje civilnog putničkog aviona “Boeing 737-800” ukrajinske kompanije na letu PS752 Teheran – Kijev od protivzračne odbrane Iranske revolucionarne garde

Nismo Mahmutćehajić i ja jedini ljudi u Stocu koji mogu voditi borbu. Kandidat je najmanji problem, problem je u činjenici da je OIK Stolac odlučan da radi krađu u korist HDZ-a, a da će ih u tome maksimalno štititi i pomagati 4 ili 5 članova CIK-a BiH. I nisu u pitanju samo članovi CIK-a nego i šefica pravne službe, gospođa Jasmina Hadžiabdić, koja je, pored toga što je pravomoćno presuđivana za kriminal, odnedavno ispunila i uvjete za penziju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!