HAJKA NA MAKA DIZDARA, HAJKA DO SMRTI

Hajka na Maka započela je godine 1968, izlaskom Starih bosanskih tekstova, Noginim i Vešovićevim odurnim “kritikama” u Licima. Sada je objavom Života, br. 11-12, dobila urnebesni zamah bjesnila mladih jurišnika. Predvodnici su joj sekretar Udruženja pisaca BiH Rajko Nogo i Novica Petković, profesor s Filozofskog fakulteta. Hajka je potkopavala ne samo književni ugled Maka Dizdara i “ostalih oponenata” nego je u pohodu na osvajanje institucija kulture u Sarajevu, putujući po Srbiji i Crnoj Gori, na svakoj svojoj tribini marljivo rušila lažima da u Životu ne može niko objavljivati iz spomenutih republika, karikirajući ga kao “velikog hrvatskog pjesnika”, a Nikolu Martića “kao katoličkog”

Piše: Ibrahim KAJAN

 

Zašto je časopis Život dvobrojem 11-12 za novembar i decembar 1970. postao ne samo razlogom oštrih napada nego, iz današnje perspektive, i historijski bitan prilog suočavanju i otporu otvorenoj srpskoj jezičkoj kolonizaciji bosanskohercegovačkog prostora? Jedna značajna skupina tekstova koje je polučila anketa urednika Života predstavljat će – u kontekstu tog vremena – (i) svojevrsnu suprotivu jezičkoj kolonizaciji bosanskohercegovačkog prostora.

Briljantni esej Maka Dizdara, prije svega po spoju znanstvene akribije i jednostavnog, nerijetko i vrlo duhovitog narativa, Marginalije o jeziku i oko njega s kratkim osvrtom na historiju bosanskog jezika prezentirao je sljedeće “stanje stvari” svake ozbiljnije analize: utvrđuje distinktivnu varijantu bosanske grafijske redakcije (bosančicu), prezentira neporecivu višestoljetnu kontinuiranu povijesnost u imenu (bosanski jezik), te ga najposlije prostorno situira na povijesne bosanske zemlje kao jedinstven jezik “zapisan” u lapidarnoj i administrativnoj praksi od ranog srednjeg vijeka do zalaza austrougarskog vladanja.

Na taj prostor i jezičko naslijeđe, “mehaničkim djelovanjem izvana” medijskim i političkim instrukcijama, jezik u Bosni i Hercegovini posebno se destruira Novosadskim dogovorom Srba i Hrvata, te objavom njihove “zajedničke i jedinstvene pravopisne norme srpsko-hrvatskog jezika / hrvatsko-srpskog, budući da je i jezik srpskog i hrvatskog naroda jedinstven i zajednički (1956.)”.

Takav zajednički jezik u kojem u najminimalnijem postotku sudjeluje i bosanska leksika, a u Pravopisnoj komisiji – zainteresiranih (Bošnjaka) nema. Butum Bosnu i Hercegovinu zastupaju srpski dvojac – ijekavski “književnik Marko Marković” i ekavski “ dr. Jovan Vuković, profesor iz Sarajeva”.

U “plemenitih” 10 zaključaka, “sve bolji od boljeg”, od onoga “u svemu ravnopravnih izgovora, ekavskog i ijekavskog”, do “spriječavanja štetnih pojava samovoljnog ‘prevođenja’ tekstova i (nužnosti) poštivanja originala autorskog teksta” – rijetko je u BiH išta od toga vrijedilo, nego je vrijedilo ono što je “naučno servirala” Katedra srpsko-hrvatskog jezika Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kojoj je na čelu profesor najčišćeg ekavskog jezika, a uz njega još 70 posto zaposlenih govornika “istočne varijante srpsko-hrvatskog jezika”.

Lektori, koje je odgojila ta katedra, neumorno prevode doslovno sve i svima – na “istočnu jezičnu varijantu”. Mak bilježi: Čak ni grah nije mogao ostati pošteđen ni u Oslobođenju, niti na Radiju Sarajevo. Nije mogla ni kuharica, morala je biti kuvarica, ni buha – i ona je buva. Mak spominje da je u nekoj “pjesmici napisano kako je ptica prnula sa grane, umjesto prhnula, a čemu su se od srca i zlurado smijala sva naša djeca”. Da nije lektora koje je poučio dr. Jovan Vuković, “ne bi nijednom živom novinaru naumpalo da naslov tv drame Kruh Čede Price prekraja u Hljeb u dva sarajevska dnevnika, Oslobođenju i Večernjim novinama”.

Tim izvanrednim tekstom Mak dokazuje da se “bosanski jezik” na gramatičkoj i leksičkoj razini realizira na način jezika, a ne ni istočne ni zapadne varijante! Bosanski jezik izmicao je u “praksi” toj zamci, ali njegova pisana realizacija silom je zauzdana omčom i ultimatumom Zaključaka Pravopisa sprsko-hrvatskog jezika – da se autori i svi koji pišu (!) moraju opredijeliti za “istočnu ili zapadnu jezičku varijantu”, što se prevodilo u nacionalne markacije hrvatskog ili srpskog jezika.

Studija Veselka Koromana i zapažanja Nikole Marića, ilustrirana s bezbroj primjera (i) na sudbinama svojih vlastitih tekstova, pokazuju doslovno dušmanski tretman prema svakoj, i “najnevinijoj” riječi “zapadne varijante”, mada je i njoj kao i “istočnoj” – “garantovana svetim pravopisnim zaključcima” ravnopravnost u govornoj i pisanoj upotrebi i javnoj distribuciji. Naravno da to nije bilo tako.

HAJKA NA MAKA DIZDARA. OSTAVKA U UPRAVI UDRUŽENJA PISACA BiH

Hajka na Maka započela je godine 1968, izlaskom Starih bosanskih tekstova, Noginim i Vešovićevim odurnim “kritikama” u Licima. Sada je objavom Života, br. 11-12, dobila urnebesni zamah bjesnila mladih jurišnika. Predvodnici su joj sekretar Udruženja pisaca BiH Rajko Nogo i Novica Petković, profesor s Filozofskog fakulteta. Hajka je potkopavala ne samo književni ugled Maka Dizdara i “ostalih oponenata” nego je u pohodu na osvajanje institucija kulture u Sarajevu, putujući po Srbiji i Crnoj Gori, na svakoj svojoj tribini marljivo rušila lažima da u Životu ne može niko objavljivati iz spomenutih republika, karikirajući ga kao “velikog hrvatskog pjesnika”, a Nikolu Martića “kao katoličkog”. O Maku su širili i klevete o njegovoj “domobranskoj, pa možda i ustaškoj” ulozi u vrijeme Narodnooslobodilačke borbe.

Mak o tome progovara u ostavci na upravnu poziciju u Udruženja pisaca BiH na devet tipkanih stranica. Mak podsjeća da se s Nogom sukobio još dok je bio predsjednik Udruženja. Oslobođenje (16. januara 1971. godine) u objavljenim fragmentima ostavke citira Makove navode o Noginoj samovolji, o “odrezanom” paušalu za sekretarske poslove povišenim 200%, njegovim putovanjima i prijatelja mu Petkovića uz dvostruke dnevnice Udruženja i pozivatelja, o njihovim dugim boravcima u inostranstvu, skandaloznoj prodaji biblioteke Udruženja pisaca, samovoljne promjene Statuta, brisanjem s vrha “stambene liste” dugogodišnjih podstanara Nedžada Ibrišimovića i Nikolu Martića, a na prvo mjesto stavljanjem “duhovnog učitelja” Novice Petkovića… Atmosfera koju su Nogo i drugovi proizveli rezultira ne samo ostavkama (ostavka na članstvo H. Tahmiščića, na potpredsjedničku poziciju A. Vuletića) nego i odbijanjem, maltretiranjem i neprihvatanjem nekih književnika.

Mak piše: “Zbog teške atmosfere među kulturnim radnicima u Sarajevu, neki su književnici odlazili u Beograd i Zagreb tražeći bolju kulturnu klimu. Iz Beograda su se neki vratili, neki nisu. Iz Zagreba se nisu vratili Ladan i Idrizović, a ni R. Filipović, koji je i formalno morao bježati iz Sarajeva. Njima se pridružio i I. Kajan, ne vjerujući da će biti primljen u Udruženje u Sarajevu. Da je imao pravo, pokazao je i slučaj sa mladim i talentovanim piscima Stanislavom Bašićem i Džemaludinom Alićem, koji zbog jedne grupice ljudi iz Udruženja nisu postali njegovi članovi.”

Makova detaljno obrazložena ostavka u nekim se segmentima nadaje kao optužba jedne “jezgre političke konstrukcije”, traži zaštitu Udruženja – ali niko ne reagira. Začudo, ni Partija, koja je u svim drugim slučajevima odmah znala prepoznati nacionalizam! Svevideća Partija ništa ne vidi. Ne vidi OOSK Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, ne vidi Gradski komitet SK, ne vidi ni “bosanski Kardelj” Hasan Grapčanović. Najčudnije je da nacionalizam nije prepoznalo ni Oslobođenje, inače znamenito po optužbama “skretanja s linije”…

“CRNO DIJETE”

Osjećaj bolne nelagodnosti i neprilagođenosti, nesigurnosti i osjetljivosti formirao mi je separatno poetsko mišljenje o svijetu s kojim nisam znao što ću i kako ću. Nešto od tog osjećanja svijeta naslutio je Duško Trifunović u popratnoj bilješci uz moju pjesmu Crno dijete u svojoj rubrici Pjesnici u Magazinu (Oslobođenje, 28. marta 1971). Ta u Oslobođenje uvrštena pjesma pridonijela je olakšanju, poput predaha, u plimi negativnih događaja. Duško zapisuje: “Pjesnici se ne biraju po ključu i ne nastaju na takav način. Ali u Mostaru su se prije desetak godina, kao po ključu, počela izdvajati tri momka: Rade Budalić, Ivan Kordić i Ibrahim Kajan. Svaki zanimljiv na svoj način, i formom i temom. Kajan je rijedak Mostarac koji ne opjeva Hercegovinu, on više misli na Arabiju – potom i po formi drukčiji od svoje ‘ključne trojke’. Ibrahim Kajan je nekoliko godina živio u Zagrebu, a mislim da je sada ponovo u Mostaru.”

“Šimićevi susreti” 1971. – s Makom Dizdarom

Čini mi se da je bio juni i da mi je posredstvom mostarske kućne adrese stigla pozivnica iz Drinovaca za “Šimićeve susrete”. U hotelu “Mostar” konačili su pjesnici na proputovanju za Drinovce. Tu sam pronašao znance iz Sarajeva i Zagreba, Daru Sekulić i mladog joj prijatelja, pjesnika Milana Nenadića i, čini mi se, Željka Sabola. Društvo je bilo vedro, pa smo se dokasno veselili poput djece koja obaveza nemaju. Ujutro smo busom krenuli makadamskom cestom iznad Mostara, preko Žovnice i Lištice, u dotad anonimno selo u kojem su rođena slavna braća Šimić, Antun Branko i Stanislav. Manifestaciji je pribivao i njihov najmlađi brat, zagrebački odvjetnik Jerko, i 92-godišnja mati iz Drinovaca ne odmičući.

U Drinovcima sam upoznao Vladu Pandžića, mladog, uljudnog nastavnika u mjesnoj osnovnoj školi. Bili smo Vladini gosti u zbornici, a učenici su nam čitali svoje pjesme i darovali školski list ispunjen dječijim duhom anđela i prizorima svoje Hercegovine.

Na seoskom trgu bila je podignuta tribina. Trg je bio potpuno ispunjen mještanima i gostima iz cijele Hercegovine, te uzvanicima, novinarima, slikarima i ostalom čeljadi bez kojih ovakvi skupovi jednostavno ne postoje. Okolo su se pokretale figure poznatih pjesnika, a onda žagor utihnuo; baršunastim glasom glumac nam je govorio: Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda. Onda govori s nešto političke truhleži. Pa nepredviđeno obraćanje Marije Peakić Žaje. Kao: u ime Ljudevita Jonkea i Ive Frangeša, predsjednika Matice hrvatske i Društva književnika Hrvatske. I na naše iznenađenje, na tom javnom skupu ona “prenosi pozdrave predsjednika Maku Dizdaru”.

Odjeci decembarskog plenuma Udruženja pisaca BiH, napada na Maka Dizdara i njegova ostavka u Udruženju bh. pisaca, ali i Odgovora Lazaru Amidžiću šesterice pisaca Hrvata (Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu) zvonili su u hrvatskoj javnosti, pa Marijin pozdrav i nije, na prvi pogled, djelovao neumjesno. Ipak, izgovoren ovdje, u Drinovcima, zazvučao mi je previše pokroviteljski, zaštitnički i paternalistički nad “sudbinom hrvatskog pisca Maka Dizdara”. Već i tim što se duh eseja Marginalije o jeziku i oko njega nipošto ne bi uklopio u Makovo “hrvatstvo iz tehničkih razloga”.

Ne znam koliko je dana prošlo od “Šimićevih susreta”, ali manje od mjesec, čini mi se. Vratih se doma baš nakon završena TV dnevnika. Majka mi reče: “Sine, evo javili da je umro onaj pisac što si stalno spominjao.” Upitah: “Koji pisac?” “Dizdar”, reče. “To si ti nešto krivo čula. Premlad je on za umiranje, tek mu je pedeset, pedeset dvije-tri godine.”

Ali, majka je dobro čula. Mak je umro 14. jula 1971. Kako, zašto, od čega – nisam ni znao ni slutio.

 

Sljedeći članak

Sehara zvana Bosna

PROČITAJTE I...

Vidi, upravnik pošte, notorni četnik koji je tri mjeseca prije svršetka rata skinuo sa šubare kokardu i stavio petokraku, bacio je oko na moju kolegicu, Safija se zvala. Lijepa, zgodna žena, udata, majka troje djece, vrijedna i odgovorna na poslu, ono, baš žena o sebi pri sebi. Ovaj, opet, navalio k’o sivonja...”

“Imam muštuluk za tebe!”, reče mi dok smo se rukovali. “Kakav je sad muštuluk?”, pomislih. Nisam očekivao ništa lijepo. “Vidi, nemoj još ništa nikome govoriti, dobitnik si nagrade ‘Antun Branko Šimić’.” Očito je vijest još vrela, bit će da upravo dolazi sa završenog sastanka žirija za dodjelu nagrada. Na natječaj sam poslao zbirku Mysterium, dorađeni rukopis koji je bio odbijen u “Svjetlosti”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!