Hafiz Mirsad Mrahorović: Samouki svirač mekamske duhovne muzike

Nekon pogibije oca i brata, hafiz Mirsad Mrahorović smiraj je pronašao u duhovnosti i mekamskoj muzici. Nesvakidašnji prirodni talent i osjećaj za melodiju nadomjestili su nepostojanje formalnog muzičkog obrazovanja. Kada je prvi put uzeo naj, odmah je uspio proizvesti zvuk, za šta je nekima potrebno i do pola godine vježbe. Iako nikada nije imao priliku formalno učiti sviranje naja, danas nastupa s ovim instrumentom te druge podučava njemu. Osim naja, hafiz svira klavijaturu i harmoniku, ali najviše vremena provodi uz turski saz i kanun, dva žičana instrumenta koji mu omogućavaju koračanje perivojima mekamske muzike. S ključem kanuna i saza hafiz otvara vrata svjetovima u kojima je govor suvišan, u kojima riječi ne znače, već jesu

 

 

Piše: Hamza RIDŽAL

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Ima tome i tri puna mjeseca. S bespuća interneta odzvanja čudesan melos. Bašagićev tekst spjevan u mekamu kurd, jednom od najljepših orijentalnih mekama, u kojem se najčešće izražava bol za porodicom ili domovinom. U Bašagićevom slučaju, riječ je o pradomovini duša, najistanu iz kojeg smo otrgnuti dolaskom na ovaj svijet: Jučer derviš iz tekije / U mejhanu pravo ode / A ja ostah gledajući / Žedan pokraj hladne vode… Dok se nepoznati glas, spušten s onog svijeta, stapa sa zvukovima električnog saza, rađa se pomisao da bi se ovi ljudi morali upoznati jednog dana. Jedan je poziv bio dovoljan da hafiz Mirsad Mrahorović, imam u džematu Repnik, poput nekog starog prijatelja, srdačno pozove da se dođe u Banoviće, da ih slušamo uživo. Ponuda je to koju bi odbili samo oni uskraćeni za čulo sluha.

Nurli čehra hafiza Mrahorovića, taj metajezik koji nekad govori više od bilo koje izgovorene rečenice, kazuje da se ne radi o običnom insanu. Jednako koliko i čehra, upečatljiv je i način na koji se počeo baviti muzikom. Naime, hafiz je kao učenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu preko svog prijatelja Mumina upoznao Rifata Đulalića, čovjeka koji je osamnaest godina radio na estradi. “Rifat se razbolio i počeo je da ide u džamiju. Jednog dana smo razgovarali i dogovorili da ga naučim arapskom pismu, sufari, kako bi mogao učiti u Kur’anu, a da on mene nauči čitati note i svirati jer me je muzika oduvijek zanimala. Tako smo se i dogovorili. Kupio sam neku ‘Yamahinu’ klavijaturu i počeo učiti note. Ubrzo sam se izvježbao i mogao svirati klavijaturu i harmoniku. On mi je bio jedini pravi učitelj u muzici”, prisjeća se hafiz Mrahorović.

Uoči samog početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu hafiz je završio medresu i odslužio vojni rok, a onda se aktivno uključio u odbranu domovine. Jedan tragični događaj iz tog vremena promijenio mu je život. U istom danu ubijeni su njegov otac i brat. Kako kazuje hafiz, tada je shvatio da smiraj može pronaći u duhovnoj muzici i duhovnosti uopće. Već se ranije družio s čuvenim dedom Sinanom Arnautom, te sa šejhom šehidom Mehmedom ef. Hafizovićem. Upravo je od Hafizovića hafiz Mirsad dobio izunnamu, posebnu vrstu dokumenta kojim se dopušta određenoj osobi da predvodi zikir-halku, kolektivno sufijsko učenje zikira. Koliko nam je poznato, riječ je o jedinoj izunnami koju je šejh Mehmed napismeno dao jednom od svojih derviša. “Bili su to posebni insani. Bilo šta o njima da se kaže, malo je”, poručuje hafiz.

Godine 1996. prvi je put vidio naj. S horom Behram-begove medrese išao je u Konyu kao učač Kur’ana. U gradu Mevlane Dželaluddina Rumija dobili su na poklon komplet od dvanaest najeva. “Kad smo se vraćali, u autobusu sam uzeo jedan naj. Ja puhnuh, on prosvira. Taj su mi naj poklonili i dan-danas na njemu sviram. U naju nisam imao učitelja, a eto, imao sam nastupe na nekim manifestacijama – u Narodnom pozorištu u Tuzli, naprimjer. Meni je to bilo čudno što me zovu da nastupam”, skromno kazuje hafiz, prešućujući činjenicu da je naj jedan od najtežih instrumenata za sviranje i da je nekima potrebno i pola godine vježbe samo da bi proizveli zvuk.

Kasnije je, kako kaže, “uhvatio” neke melose slušajući ih preko interneta, a bio je i na kratkom kursu kod Fatiha Koce, jednog od istaknutijih učitelja i izvođača mekamske muzike. Na naju nam je svirao u mekamu kurd i zajedno s bratom Seadom proučio Bašagićev tekst U mejhani. “Pjesma U mjehani jeste jedna lijepa poruka našeg Safvet-bega. Čini mi se da se doista lijepo stopila s melodijom u mekamu kurd. Sama melodija nastala je spontano, dok smo moj brat Sead i ja svirali. Da li sam ja nekad nešto slično čuo – ne znam. Ipak, ne mogu kazati da takva melodija još negdje postoji”, kazuje hafiz.

Na prijedlog direktora Behram-begove medrese Ahmed-efendije Hatunića, hafiz Mirsad već tri godine vodi vannastavnu sekciju za učenike koji žele naučiti svirati naj. I njegova kćerka Esma bila je član ove sekcije. “Dobro je ovladala najem i, inače, mekamatom. Nedavno je u Sarajevu upoznala jednu arapsku porodicu, koja je bila s jednom njenom drugaricom, pa im je ova drugarica kazala da moja Esma uči hifz, da uči Kur’an napamet. Oni su je pitali može li im nešto proučiti, a ona je onda njih pitala: ‘U kojem mekamu? Hoćete li hidžaz ili nehavend?’ Ova arapska porodica bila je šokirana spoznajom da neko ovdje zna za mekame, pa su je pitali da li zna i druge mekame, ili samo ta dva. Esma je kazala da zna i druge, ali da je ova dva potpuno savladala. Zamolili su je da uči u nehavendu, jednom prekrasnom mekamu.

Inače, u mekamu nehavend sviralo se bolesnim ljudima u vrijeme Osmanskog carstva, dok se još liječilo muzikom. Mekam nehavend doprinosio je smiraju bolesnika. Nakon što im je Esma proučila odlomak iz Kur’ana, oni su je pozvali da dođe na umru. I eto, Esma je sada na umri dok vodimo ovaj razgovor, sebebom Kur’ana i mekama”, kazuje Mirsad-efendija, koji je hifz položio 2006. godine. Prije nego je izišao pred Rijasetovu komisiju, deset je mjeseci svakog dana išao do Srebrenika kod svog učitelja, muhafiza Esmira Selimovića, prelazeći u oba smjera 110 kilometara dnevno. Kada je na kraju izračunao pređene kilometre, došao je do brojke od 33.000 kilometara pređenih na putu učenja i preslušavanja Kur’ana.

Kako kazuje hafiz Mrahorović, jedan njegov ahbab iz Njemačke prije nekoliko mu je godina poklonio saz. “Do tada nikad nisam rukom udario u žicu. Veli on: ‘Evo ti, hafize, sviraj’, a ja velim da ne znam. Bilo je to prije koju godinu. I, malo-pomalo, počeo sam svirati saz. Toliko mi se to svidjelo da sam uskoro sebi u Turskoj kupio profesionalni električni saz koji trenutno koristim”, priča hafiz.

Na pitanje od koga je učio svirati, stidljivo sliježe ramenima i veli da, eto, nije ni od koga, nego je “hvatao” šta bi stigao gdje god je to mogao. “Imao sam nekoliko ahbaba što sviraju bosanski saz, ali to je više bosanski stil i mene to nije toliko zanimalo. Mene zanima orijentalna, odnosno mekamska duhovna muzika”, kaže hafiz, ističući da je sviranje saza vježbao i preko YouTubea. “Turci su to doveli do savršenstva. Kad vidim šta oni rade i u kakve detalje ulaze, pomislim da mi, ustvari, nemamo ništa. Skoro da nema numere, bilo da je riječ o ilahijama i kasidama ili narodnoj muzici, a da ona nije obrađena tako da je možete naučiti svirati preko interneta. Ljudi objašnjavaju notu po notu, kako se svaka od njih svira na sazu! Ako čovjek ima makar malo dara za muziku, ne može to ne naučiti. Naravno, ima ljudi koji ne vole mekamsku muziku, ali meni je to nešto najljepše što nam je dato”, poručuje hafiz.

Pojam “mekam” u arapskom jeziku ima široko semantičko polje. Temeljno značenje te riječi jeste “mjesto”, “položaj” ili “postaja”, a u kontekstu muzike koristi se u značenju muzičke skale. Kako objašnjava hafiz, mekam nije tek jedna melodija, već muzička struktura satkana od jasno preciziranih tonova i mikrotonova. “Na našim se instrumentima mekamska muzika uopće ne može svirati. Na klaviru ili harmonici postoje samo cijeli tonovi i polutonovi, a u mekamatu postoje i polutonovi od polutonova, pa dobijete dvostruko više mogućih tonaliteta nego u zapadnoevropskoj muzici. To su nijanse koje mnogo znače za sam ugođaj ili za emociju koju muzika može proizvesti”, objašnjava hafiz.

On kazuje da je riječ mekam sačuvana i u bosanskom jeziku, ali da kod nas označava lijep glas, a ne muzičku skalu. “Za nekog kažemo da ima lijep mekam, što znači da lijepo uči. I to je to”, primjećuje hafiz. S mekamskom muzikom upoznao se do u tančine zahvaljujući svom bratu Sead-efendiji Mrahoroviću, trenutno glavnom imamu Medžlisa IZ Banovići. “Sead je studirao šerijatsko pravo u Bejrutu i dvije godine je na fakultetu izučavao mekame. Pritom mu je dragi Bog dao i izrazito lijep glas, pa to njemu nije bilo teško savladati. Toliko je ušao u mekame da čak može izići iz jednog mekama u drugi, može, dakle, mijenjati mekame u toku jednog učenja, što je izrazito teško. Još dok je dolazio s fakulteta na odmore u Bosnu, prenosio mi je znanja o mekamatu, pa sam uz njega učio”, kazuje hafiz Mirsad.

Nedavno ga je počeo zanimati i kanun, višežičani instrument orijentalnog porijekla koji proizvodi izrazito bogat zvuk. “To me počelo zanimati, pa sam kupio kanun i pomalo vježbao na njemu. Jedan moj ahbab iz Skoplja Ibrahim Cengiz, koji je profesionalni svirač kanuna, pomogao mi je da bolje razumijem ovaj instrument. Pošto sam oženjen iz Skoplja, kad god odemo dolje, odem do ovog ahbaba i on mi održi nekoliko, nazovimo ih, časova. Eto tako, i s njim pomalo vježbam. Međutim, ako čovjek uđe u mekame i shvati kakav je koji mekam i čemu služi, kakvu emociju izražava, onda to i nije nešto toliko strašno, ni za učenje, ni za sviranje na orijentalnim instrumentima. Oni su napravljeni tako da se na njima može svirati mekamat, svih 24 tona u jednoj skali, što nije slučaj s našim instrumentima, na kojima uz sedam cijelih tonova na skali ima još svega pet polutonova. Meni je posebno zanimljiv taj broj 24, jer toliko je harfova u kelimei-šehadetu: La ilahe illallah Muhammedun resulullah. Što se tiče samog broja mekama, ima ih sedam ili osam osnovnih, zavisno od toga da li se mekam kurd smatra jednim od osnovnih, a ukupno ih ima mnogo, mnogo više. Imao sam levhu na kojoj su bila ispisana imena 590 mekama, a negdje sam pročitao da je u vrijeme islamskog Endelusa, u kojem je muzika bila posebno razvijena, postojalo više od hiljadu mekama“, objašnjava hafiz.

Osam osnovnih mekama u kojima se najčešće uči duhovna muzika su: saba, nehavend, adžem, bejati, sika, hidžaz, rast i kurd. Svaki od njih ima sakralno izvorište i u svakom se može učiti Kur’an. Mekami predstavljaju muzičke izraze određenih emocija. Saba izražava bol, muku i tugu; nehavend ljubav dvoje zaljubljenih, žudnju, čak čežnju; adžem izražava ponos te se upotrebljava u svečanostima i u vojne svrhe; bejati (u turskom mekamskom sistemu nazvan uššakom) melanholiju uz prizvuk romantike; sika izražava sreću i radost, a može izazvati i jezu; hidžaz izražava oduševljenje ekstatičnom ljubavlju i spada u red tužnih mekama; rast izražava sreću, a kurd bol i žudnju (najčešće za domovinom ili porodicom, ali može poslužiti izražavanju žudnje i ljubavi između dvoje zaljubljenih).

Dok prebire po žicama kanuna ostavljajući prisutne bez daha, hafiz ističe kako i samo ime ovog instrumenta znači “zakon”, a da se pritom misli na matematički zakon. I sama je muzika, podsjeća hafiz, nekad bila dijelom matematike. Melodije su kao matematičke formule, primjećuje on, podsjećajući da su neke sevdalinke i tradicionalne pjesme ispjevane u mekamima, u cijelosti ili djelimično.

Nakon što je kanun “naduzenio”, kako se to kaže kad se ovaj instrument podešava, u mekam hidžaz, hafiz počinje sa sviranjem. Sead-efendija tiho počinje učiti tefridu (uvodni dio mekamske kompozicije) u istom mekamu, izvodeći zamamne trilere u specifično orijentalnom zvuku. Na kraju salavata jedva stiže uzeti dah i počinje s pjevanjem Šehidskog rastanka, također skladanog u mekamu hidžaz. Melos orijentalni, a tekst bosanski! Čudesan je taj spoj istočnih i slavenskih elemenata, mekamata i kanuna udruženih s elementima sevdahlijskog zanosa. Neprevodivo je to u bilo koji diskurzivni jezik, jer, muzika nadilazi govor.

Potvrđuje to i Sead-efendija, pokazujući jedan arapski ćitab neznanog autora o mekamima, pisan u 11. stoljeću. U uvodu ovog djela, koji Sead-efendija planira prevesti na bosanski jezik, zabilježena je i rečenica koja na najbolji način izražava odnos govora i muzike: “Pitagora kaže: ‘Prednost i vrijednost muzike nad govorom je kao prednost i vrijednost onog koji govori nad nijemim.’”

 

PROČITAJTE I...

Ovo je način da se vrlo važna istina čuva od zaborava. Naša je ideja da ‘Bijelu sobu’, u kojoj će saznavati o tome šta se dešavalo tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu i tokom Opsade Sarajeva, posjećuju djeca osnovnih i srednjih škola. Sve što radimo ne radimo da bi mlade i buduće generacije mrzile, ili da bi se svetile i ratovale. Ne. Mi buduće generacije moramo ovome učiti jer želimo da i na ovaj način svojoj djeci gradimo bolju i ljepšu budućnost, da se nikada više i nigdje ne ponovi ono što se dogodilo upravo ovdje, u našem gradu”

Jedan dio nevesinjskih Bošnjaka i Hrvata koji su se sklonili od četničkih napada u Kasabu vijest o oslobađanju Mostara i Nevesinja dočekali su s radošću i izašli na ulice da dočekaju partizane. Međutim, dojučerašnjim četnicima izmaklo je “oslobađanje” Mostara pa im je Vlado Šegrt, komandant 10. hercegovačke udarne brigade, na 24 sata dao da “oslobode” Nevesinje, odnosno da rade šta im je volja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!