fbpx

Granata na Markale je bez ikakve sumnje namjerno ispaljena sa srpskih položaja

Zaključke o krivici, gotovo 10 godina nakon zločina, dalo je pretresno vijeće ICTY u predmetu Galić, konstatacijom kako je granata na Pijacu, ''van svake razumne sumnje namjerno ispaljena s teritorije pod kontrolom SRK,'' što je potvrdilo i Žalbeno vijeće ICTY u navedenom predmetu. No, nejasne i nedorečene reakcije zvaničnika Ujedinjenih nacija o odgovornosti “obje strane za zločin”, savršeno su se uklapale u politički i vojni kontekst tog vremena, te su odgovarale trenutnom stanju snaga UNPROFOR-a na terenu. Zahvaljujući „neidentifikovanju“ krivca za zločin na Markalama od strane službenih istraga Ujedinjenih nacija, ponovno je izbjegnuta konkretna akcija, te je, uz prividno povlačenje teškog naoružanja ili njegovo stavljanje pod kontrolu UNPROFOR-a

Piše: Merisa KAROVIĆ-BABIĆ, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA

Tržnica i preko puta nje otvorena pijaca Markale, mjesto s tradicijom trgovanja dugim više od sto godina, u nekoliko navrata je bila meta granatiranja tokom opsade Sarajeva sa položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike srpske (SRK VRS-a). S obzirom da su mnoge prodavnice, samoposluge i granapi u gradu bili zatvoreni, pijace su bile gotovo jedina mjesta na kojima su se građani mogli snabdjeti osnovnim životnim namirnicama, a ujedno i mjesta na kojima su se masovno okupljali, razmjenjujući svoja iskustva preživljavanja, ratne recepte te kupujući ne tako jeftine proizvode.

Dana 5. februara 1994. godine, nekoliko minuta poslije podneva, sa položaja SRK-a iz pravca Mrkovića ispaljena je granata koja je eksplodirala na asfaltnoj podlozi unutar zelene pijace Markale u trenutku kada je na pijaci bilo prisutno nekoliko stotina građana. Od eksplozivnog i rasprskavajućeg dejstva granate, prema podacima iz Kliničkog centra, Državne bolnice i bolnice Francuskog bataljona u Sarajevu, kao i pokopnih društava u Sarajevu, ukupno je evidentirano 67 ubijenih i 139 ranjenih civila, dok je od posljedica ranjavanja, na liječenju u Hamburgu, smrt nastupila za još jednu osobu. (Dakle, radilo se o ukupno 68 ubijenih civila).

U uviđaju obavljenom neposredno nakon masakra od strane pripadnika MUP-a, na čelu sa istražnim sudijom Višeg Suda u Sarajevu, ustanovljeno je da se radi o minobacačkom projektilu kalibra 120 mm koji je ispaljen iz pravca sjever-sjeveroistok gdje se nalaze ”agresorski položaji Mrkovići”. Slično je potvrdila i Komisija eksperata formirana naredbom Višeg suda u Sarajevu, koja je načinila poseban Elaborat, kao i kasnije ekspertize prof. dr. Berka Zečevića za Tužilaštvo ICTY.

Neposredno nakon masakra uslijedile su burne reakcije, prvenstveno od strane srpskog i srbijanskog vojnog i političkog rukovodstva u pogledu negiranja odgovornosti za ispaljenje granate, uz sramno vrijeđanje digniteta žrtava i njihovih porodica konstatacijama da se radilo o „tekstilnim i plastičnim lutkama“. Konsenzus o načinima negiranja pomenute odgovornosti nije postignut, te je u javnosti plasirano nekoliko teza: da je „mina bačena sa obližnje zgrade“, da se radilo o „unapred pripremljenom eksplozivu“, da su „granatu ispalili Hrvati“, čime se nastojala poslati poruka svjetskoj javnosti da su za masakr na Markalama krivi svi osim Srba. Tako je, na primjer, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, general Momčilo Perišić, na 18. sjednici Vrhovnog saveta odbrane SRJ, od 7. februara 1994. godine konstatovao kako pretpostavlja da su ”to uradili Mudžahedini”, a ”nije isključeno da su to uradili i Hrvati.” General Perišić je siguran jedino u to da je ”nemoguće da su Srbi u Sarajevu to postavili, sem sa distance.”

Četiri dana nakon granatiranja pijace, kao odgovor na prijetnje bombardovanjem položaja VRS-a od strane NATO-a, komandant SRK, Stanislav Galić je, na osnovu prethodne naredbe GŠ VRS-a, naredio da se sve jedinice SRK služe ”ucenama i pritiscima u cilju obustavljanja vazdušnih udara”, a ukoliko pak dođe do njih, snage UNPROFOR-a i svih stranih humanitarnih organizacija koji su se u tom trenutku nalazile na teritoriji RS-a, treba ”napasti (ne ubijati), zarobiti i držati kao taoce, dok NATO ne prekine vazdušne udare.” Bojazan za živote trupa na terenu, kao i uzimanje službenika Ujedinjenih nacija za taoce, bili su vrlo jasni razlozi zbog kojih je predstavnicima snaga UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini više odgovaralo tvrditi da ”možda nikada neće biti poznato ko je zapravo ispalio smrtonosnu granatu…”, te da je preciznost pogotka ”slučajna sreća bilo koga ko je gađao,” ili da su istrage o granatiranju bile „nedovoljne u ovoj fazi.” Radovan Karadžić je znao cijeniti ovakvu vrstu neodlučnosti, te je, kao gost u Specijalnoj emisiji Srpske radio televizije, konstatovao: ”Mi smo zadovoljni što imamo Ujedinjene nacije, s kojima sređujemo sve ove poslove.”

Zaključke o krivici, gotovo 10 godina nakon zločina, dalo je pretresno vijeće ICTY u predmetu Galić, konstatacijom kako je granata na Pijacu, ”van svake razumne sumnje namjerno ispaljena s teritorije pod kontrolom SRK,” što je potvrdilo i Žalbeno vijeće ICTY u navedenom predmetu. No, nejasne i nedorečene reakcije zvaničnika Ujedinjenih nacija o odgovornosti “obje strane za zločin”, savršeno su se uklapale u politički i vojni kontekst tog vremena, te su odgovarale trenutnom stanju snaga UNPROFOR-a na terenu. Zahvaljujući „neidentifikovanju“ krivca za zločin na Markalama od strane službenih istraga Ujedinjenih nacija, ponovno je izbjegnuta konkretna akcija, te je, uz prividno povlačenje teškog naoružanja ili njegovo stavljanje pod kontrolu UNPROFOR-a, vrlo brzo nastavljeno snajpersko djelovanje, a nakon kratke pauze i granatiranje po civilnim ciljevima u gradu. Stavovi pretresnog i žalbenog vijeća ICTY u predmetu Stanislav Galić, o položajima “SRK” kao mjestu ispaljenja granate, trebali bi poslužiti za kraj manipulacijama o ovom zločinu. Međutim, teze od strane osumnjičenih za ovaj zločin, dijela političkog rukovodstva Republike Srpske, kao i njihovih lobista u svijetu, da je masakr izrežiran, još uvijek su prisutne, bez nagovještaja bilo kakvih sankcija za negatore zločina i vrijeđanje digniteta žrtava.

PROČITAJTE I...

“Ase leži Stojan Utolović na svojoj zemlji na plemenitoj, se postavi Ostoja, brat jegov.” Volio je Stojan Utolović viteške turnire. Ta iz kojeg bi drugačijeg razloga brat njegov Ostoja dao da se od svih ostalih lijepih i Božijem robu milih stvari od kojih breči ovaj svijet u lice vječite bratove kuće ukleše i konj, na njemu jahač i koplje mu u ruci, doli radi silne Stojanove ljubavi prema mejdanu i viteškom odmjeravanju vještina

Katar ne samo da nije zabrinut već također podržava ovu organizaciju. U Kuvajtu je “Muslimansko bratstvo” zastupljeno u parlamentu, a u Jordanu i Maroku političke organizacije inspirirane učenjem i idejama “Muslimanskog bratstva” neometano djeluju u parlamentarnom životu ovih zemalja. Pripadnici “Muslimanskog bratstva” nemaju odlučujući utjecaj u ovim monarhističkim sistemima, ali su sistemi pomenutih zemalja daleko inkluzivniji i dopuštaju prostor djelovanja čak i islamističkim političkim organizacijama u parlamentarnom i političkom životu, iako su, kao i drugi politički protagonisti, subordinirani volji monarha tih zemalja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • vlahomlat 06.02.2020.

    Zapamti Bosnjace da nikada ne dozvolis da zavisis od tudje milosti i raznih “Holandski bataljona” i raznih “Butros Ghalia” i da goloruk cekas da oni brane zivote i cast tvoje porodice. Davno je opisao Thucidides kako su Atinjani pocinili genocid nad stanovnicima Melosa sa porukom da je na snaznima da cine ono sto zele a da slabi nemaju izbora nego da trpe posljedice svoje slabosti. Nista se nije promijenilo u zadnjih 2500 godina. Biti slab znaci trpjeti nepravdu za zivota i zavrsiti zivot silovan i bacen u masovnu grobnicu.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!