fbpx

Grad duhova

“Narod odlazi sve više i neki se pesimizam uvukao u ljude. Imam osjećaj da, kada bi Mercedes otvorio fabriku ovdje, to ne bi promijenilo stanje niti zaustavilo ljude da idu vani. I sam razmišljam da idem. Ne idu svi iz ekonomskih razloga, ali dobar broj njih zbog toga napušta Ključ. Mislim da je ljudima svega preko glave i da su izgubili sabur čekajući 25 godina da se stvari u društvu promijene”, kaže efendija Štulanović

Piše: Fahrudin VOJIĆ

Nekad moćna i respektabilna srednjovjekovna utvrda, danas gradić na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, Ključ je sredina u kojoj ima sve manje života. Smješten na samom jugoistoku Bosanske krajine s površinom od 358 kvadratnih kilometara i na nadmorskoj visini od 255 metara, grad je nekad predstavljao moćnu utvrdu gdje je skončala epoha Bosanske države na čelu s posljednjim bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine, Ključ ima 16.744 stanovnika, od čega Bošnjaci čine većinu od 96,3%, Hrvati 0,2%, Srbi 1,6 posto i Ostali 1,9% ukupnog stanovništva. Međutim, stvarna demografska slika potpuno je drugačija i broj stanovnika mnogo je manji nego što je to popis 2013. godine pokazao. Potvrdili su nam to i građani Ključa, s kojima smo u subotnjem prijepodnevu razgovarali o životu na kapiji Bosanske krajine.

MLADI ODLAZE, TJERA IH POLITIKA

Kada je stao rat i potpisan Dejtonski mirovni sporazum, krenuo je i povratak u Ključ uz veliku nadu i vjeru u bolje sutra. Ključani, zbog Agresije na Bosnu i Hercegovinu rasuti po cijelom svijetu, pohrlili su u susret svom zavičaju u kojem su vidjeli budućnost i neku novu, bolju i moderniju verziju grada. Kako je vrijeme prolazilo i politika postajala sve bezobzirnija, tako su i Ključani, posebno mladi, sve više napuštali svoj grad. Migracije su najizraženije postale kada je Njemačka olakšala dolazak strancima iz potrebe za novom radnom snagom. Danas Ključ izgleda sablasno i prazno, kao da u gradu nema života. Omladine skoro da nismo susreli u centru grada, a penzioneri su iskoristili lijep dan da prošetaju i porazgovaraju.

U dvorištu gradske džamije zatekli smo imama Mensura-efendiju Štulanovića, koji je pratio završne radove na objektu koji se nalazi uz džamiju. Riječ je o prostorijama namijenjenim za stanovanje imama džamije, glavnog imama i sobama za prenoćište. Vrijeme pred podne-namaz iskoristili smo da s efendijom Štulanovićem popričamo o vjerskom i općenito životu u Ključu.

“Narod odlazi sve više i neki se pesimizam uvukao u ljude. Imam osjećaj da, kada bi ‘Mercedes’ otvorio fabriku ovdje, to ne bi promijenilo stanje niti zaustavilo ljude da idu vani. I sam razmišljam da idem. Bio sam na pragu da dogovorim posao u Njemačkoj, ali se to izjalovilo na samom kraju. Teško je sad, pogotovo ako mi supruga iduće godine ne bude imala normu u školi. Ostat ćemo samo na mojoj plaći, a imamo dvoje studenata koje školujemo. Ne idu svi iz ekonomskih razloga, ali dobar broj njih zbog toga napušta Ključ. Mislim da je ljudima svega preko glave i da su izgubili sabur čekajući 25 godina da se stvari u društvu promijene”, kaže efendija Štulanović.

Nekad je u mektebu imao oko 200 djece, a danas ih je 86. Iz godine u godinu škole su sve praznije. Nekada je osnovna škola u Ključu imala više od 1.000 učenika, a danas ih je manje od 400. Štulanovićeva supruga dočekala je zatvaranje dviju područnih škola u kojima je radila, a očekuje da iduće godine ostane bez dovoljnog broja časova. Ako k tome dodamo i neredovne plaće u prosvjeti koje, uglavnom, kasne, dovoljno je razloga za efendiju Štulanovića da odluka o napuštanju Ključa prevagne nad onom o ostanku i borbi s vremenom i problemima.

Da efendija Štulanović nije jedini koji tako misli, uvjerili smo se kada smo prošetali gradom i porazgovarali s građanima. Ismet i Ferid su penzioneri. Za njih je već kasno da idu, ali potvrdili su nam priču efendije Štulanovića i kazali da šačica ljudi drži ovaj grad. Njima je dobro, a ostali moraju da idu jer nemaju drugog izbora.

“Politika sve tjera odavde, kao i svugdje u Bosni i Hercegovini. Mladi najviše odlaze jer žele bolji život i posao. Uglavnom su ostali stariji ljudi koji žive od penzije. Imate nekoliko ljudi koji vladaju gradom. To narod zna, ali ne može tu ništa. A tako je u svim gradovima. Drugi moraju ići, tražiti gdje ima bolje”, kaže Ferid.

Na školskom igralištu zatekli smo dvojicu momaka kako igraju košarku. Jedan živi u Njemačkoj, a drugi u Banjoj Luci. U Ključ su došli da posjete rodbinu i vraćaju se nazad. O životu u Ključu ne žele razgovarati, osim što su nam potvrdili da je mladih sve manje i da je puno ljudi napustilo Ključ posljednjih nekoliko godina.

OD HISTORIJE SE NE ŽIVI

Iznad centra grada na visokim liticama smješten je Stari grad Ključ. Historijska građevina koja svjedoči neka bolja vremena o kojima su svi Ključani učili u školi i ponosno to isticali gdje su god išli. Ključ se u historijskim izvorima prvi put spominje 1322. godine u povelji bana Stjepana II Kotromanića, kojom on potvrđuje knezu posjede njegovog djeda. Historičari tvrde da je Ključ ipak mnogo stariji od tog datuma jer se u njegovom kompleksu nalaze rimski objekti, a tragovi miljokaza pronađenih uz samu magistralnu cestu govore tome u prilog. Dakle, prve temelje gradu Ključu udarili su sami Rimljani tokom prvog stoljeća naše ere. Ključ je odigrao i značajnu ulogu u historiji srednjovjekovne Bosanske države. U njemu se, bježeći od najezde osmanske vojske, sakrio posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Upravo se ovdje kralj Tomašević predao Osmanlijama 1463. godine, čime je epoha srednjovjekovne države Bosne okončana na ovom mjestu u današnjem Ključu.

Ključ je grad s bogatom kulturom i historijom i živi svjedok Bosne koju danas neki pokušavaju negirati, ali kako se od historije ne može živjeti, Ključane sve manje drži priča o slavnoj prošlosti njihovog grada. Iako potencijali kulturno-historijskog turizma postoje, čine se da su još nedovoljno iskorišteni. O tome smo željeli popričati s Nedžadom Zukanovićem, načelnikom Općine, ali on nije htio prekidati subotnji odmor i odvojiti vrijeme za medije.

U bašti lokalnog kafića zatekli smo čovjeka kako sjedi i uz cigaretu polahko ispija prve kapi jutarnje kahve. Kao dijete s 15 godina počeo se baviti ugostiteljskim poslom, kada je “na crno” radio u jednom ključkom kafiću poslove konobara. Plaća nije dostizala 400 maraka tada, a pored konobarisanja morao je da obavlja i posao čistačice. Danas je to puno drukčije, kaže, i plaće su duplo veće, ali sve to ne može zaustaviti ljude da idu.

“Ma ne idu ljudi zbog para. Evo ovdje, u mom lokalu, svaki dan navrate djeca iz škole. Dođe jedan i kaže: Neka, ja ću platiti sve. Onda drugi dan to isto učini neko drugi. Uglavnom ljudi imaju para, ali odlaze jer je to sad trend i zbog politike, ja mislim. Nedavno je čovjek iz Ključa napustio državni posao i otišao. Jedan je imao firmu koja je dobro poslovala i otišao. Znači, nije to zbog para. Ima tu svega, a najviše je to trend. Otišli svi, idem i ja”, priča Dino Hrnčić, vlasnik kafića “Inn”.

Dodaje kako se ovdje može lijepo živjeti od vlastitog rada, ali da država pomalo i otežava u nekim stvarima. Ključ je danas, kaže, miran gradić i zakon je doveo sve u red što se tiče kršenja javnog reda i mira, što u odnosu na poratne godine nije bio slučaj. Svi uvjeti za normalan i miran život postoje, ali ljudi hoće da idu dalje.

“Nema, jarane, boljeg mjesta za život od Bosne. Nigdje nije kao ovdje. Još da nama privatnicima ne otežavaju s masom nekih papira, još bismo više radnika zaposlili, ali ti nameti nas ubiše i onda ja kao ugostitelj moram podizati cijene, pa ljudi misle: ‘eno ga, malo mu, hoće novog BMW-a da kupuje’. Ja imam nekoliko radnika i svi su uredno prijavljeni, osigurani, a plaća nije loša. Zimi je posao malo manji, ali se ja borim. Radio sam kao menadžer ranije za neke diskoteke, tako da znam sebi napraviti posao. Turizam je ovdje samo dva mjeseca ljeti i tada dolazi sva ključka dijaspora, pa grad malo živne. Ostatak godine je ovakav kakav vidiš, ali meni je to OK. Kome ne valja, taj ide. Nismo svi isti”, kaže Hrnčić.

Dodaje kako je dobar s objema politikama – ljevicom i desnicom, ali da ga politika puno ne zanima. Zna ljude iz politike jer je Ključ mali grad. S nekima je išao u školu poput Jasmina Musića (SDA), mladog zastupnika u Skupštini Unsko-sanskog kantona, a s nekima pije kahve redovno, poput načelnika Zukanovića (SDP). Kaže da mu to ne smeta da bude dobar i s jednima i s drugima.

“Jasmina znam iz škole, a s načelnikom se redovno družim, raja smo. Mene politika ne zanima i ne bavim se njom uopće, ali mogu reći da će ove godine SDA pobijediti zbog ove priče oko davanja ribolovnih područja pod koncesiju jednom Ključaninu koji živi i radi vani. Ja se bavim ribolovom isto i znam da je to sve prenapuhano, ali znaš kakav je narod. Odmah su krenule priče da se više neće moći ni na rijeku besplatno otići, da će komunalne usluge poskupjeti itd. Narod k’o narod, kad nešto sebi protumači, to je tako i džaba objašnjavaš. Zbog toga mislim da će SDP sada izgubiti izbore iako, kažem, to me puno ne zanima”, otvoren je bio Hrnčić.

Da li će ovogodišnji lokalni izbori Ključu donijeti neke promjene, tek ćemo vidjeti, ali jedno je sigurno, a to je da mladi ne planiraju ostati ovdje. To su nam potvrdila i dva mladića koje smo susreli u prolazu. Žure kući, stigao im građevinski materijal i moraju da ga istovare: “Ma nema, buraz, ovdje omladine, a bogami ni puno građana. Odi do pijace i vidi. Ako nađeš koga, evo glava. I mi čekamo termine za razgovor u Ambasadi Njemačke u Sarajevu. Čim dobijemo vizu, idemo.”

PROČITAJTE I...

Vedrinu tih prozora nesvakidašnje raspoređenih po bjelini fasade, u čijim se zelenim zjenicama kupa cijelo selo, ništa ne može izbrisati

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!