fbpx

Godišnjica pogibije Ramiza Salčina, “Zlatnog ljiljana”: 10. heroj

Sjećam se tog dana kada je poginuo. Bio sam na terasi. Čuo sam akciju na Nedžariće. Njemu su Nedžarići bili, takoreći, rak-rana, on bi govorio da zlo dolazi odozdo. Lijep je dan bio, ali tragično završen. Dobro se sjećam tog jutra kada je otišao. Brat rahmetli nije mu dao da ide. Svako jutro bi brata vozao autom krug po naselju. Nekako to jutro brat se nije htio od njega odvajati, tražio je uvijek krug više. Oko 10 sati hitna se pojavila. I to je kao kraj filma. Ničega više nije bilo”, priča nam Mirza

 

Piše: Jakub SALKIĆ

Mirza Salčin imao je 12 godina kada je poginuo njegov rahmetli otac Ramiz Salčin, dobitnik “Zlatnog ljiljana” i dobitnik Ordena zlatni grb sa mačevima, heroj odbrane Sarajeva. Nekoliko dana uoči godišnjice pogibije Ramiza Salčina Mirza je ekipu Stava dočekao u lokalu “Delfin”. Lokal je bio u vlasništvu Ramiza Salčina prije rata, sada je u vlasništvu njegovog sina. Iz tog lokala, priča Mirza, poveo je Ramiz Salčin 20-ak momaka u čuvenu bitku za deblokadu Dobrinje. Nije bio rijedak slučaj da se baš u tom lokalu prave planovi za naoružavanje golorukog naroda suočenog s agresijom. Lokal i danas nosi ime koje mu je dao Ramiz Salčin.

Godišnjica pogibije Ramiza Salčina bit će obilježena 22. augusta polaganjem cvijeća na spomen-obilježju na mjestu gdje je poginuo 22. augusta 1992. u Saraj-Polju od snajperskog hica s agresorskih položaja u Nedžarićima. Ulica u kojoj je poginuo danas nosi njegovo ime. Nakon polaganja cvijeća u multimedijalnoj sali Općine Novi Grad, bit će održana akademija.

Ramiz Salčin rođen je 1954. godine u selu Gornji Igri u općini Gacko. Prije rata, negdje do 1985. godine, radio je u “Unioninvestu”. Kada je došlo vrijeme da napreduje, da postane poslovođa, ponuđeno mu je da se učlani u partiju ili razlaz. Izabrao je razlaz, priča nam njegov sin Mirza. Okrenuo se privatnom poslu, odnosno ugostiteljstvu.

“Svi me pitaju kako se sjećaš oca. Kako ga se mogu sjećati nego kao uzornog građanina, oca koji je radio na odgoju i očuvanju svoje porodice kao što je radio i za očuvanje domovine, koju je gledao kao svoju porodicu. Bio je čovjek koji je uvijek znao šta radi, od odgoja djece do očuvanja porodice. Provodili smo lijepo vrijeme, izleti, mora, čuda… Imali smo sve u životu. I na kraju dođe taj prokleti rat. Izgubili smo jedan stub koji je sve to držao. Sjećam se tih godina prije početka rata kada se babo rahmetli aktivirao prvo u Stranci demokratske akcije, a kasnije i u Patriotskoj ligi. Iako sam bio dječak, prisustvovao sam mnogim sastancima u našoj kući. U našoj je kući bilo sve što je moglo biti, od štaba skloništa, skladišta municije, saniteta pa čak i radioveze s kojim su raspolagali. Sjećam se ljudi koji su dolazili i prolazili kroz tu kuću. Sjećam se podjele oružja za Mojmilo, svojim očima sam gledao 200 cijevi kad je podijeljeno, dato na revers. Mene je sve to fasciniralo.

Mislim da je bio mart ili kraj februara. Snijeg je padao. Dobro se sjećam, bilo je pred akšam kad su ljudi počeli dolaziti našoj kući. Ja kao dijete nisam znao šta se dešava, siđem dolje ispod kuće, a babo otvara gepek pun oružja. Bila je jedna sveska crvenih korica u kojoj je pisao kome je dodijeljeno oružje. Žao mi je što je to neko odnio, dosta su nam stvari uzeli za neki muzej, za nešto, dosta je tih materijalnih dokaza izneseno. Sjećam se tog dana kada je poginuo. Bio sam na terasi. Čuo sam akciju na Nedžariće. Njemu su Nedžarići bili, takoreći, rak-rana, on bi govorio da zlo dolazi odozdo. Lijep je dan bio, ali tragično završen. Dobro se sjećam tog jutra kada je otišao. Brat rahmetli nije mu dao da ide. Svako jutro bi brata vozao autom krug po naselju. Nekako to jutro brat se nije htio od njega odvajati, tražio je uvijek krug više. Oko 10 sati hitna se pojavila. I to je kao kraj filma. Ničega više nije bilo”, priča nam Mirza.

Ljudi su mu vjerovali, dodaje Mirza, ali i Ramiz je bio snalažljiv, uvijek korak ispred, baciš ga na glavu, on se dočeka na noge.

Zajedno sa svojim saborcima, Ramiz Salčin, koji je bio komandant Opštinskog štaba Patriotske lige Novi Grad, organizirao je odbranu i spriječio izlazak agresorskih snaga na Mojmilo i tako doslovno sačuvao druga naselja, Dobrinju i Nedžariće, od okupacije.

“Učestvovao je u bitkama za Mojmilo, deblokadu Dobrinje, zadavao teške udarce agresorima u Nedžarićima i na Stupu. Bio je jedan od prvih koji je u onoj čuvenoj bici za Žuč istrčao na vrh ovog brda. Imao je samo jedan cilj, da njegov grad i njegova domovina budu slobodni. Prije nekoliko dana zakleo se da će na tom cilju istrajati. Taj dan nije dočekao. Ali kada taj dan dođe, mnogi će se sjetiti da je Ramiz Salčin u taj san ugradio život”, rečeno je o Ramizu Salčinu u TV prilogu na dan njegove smrti.

Nema ratišta u Novom Gradu gdje Ramiz nije ratovao. Prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića Ramiz je preko Mojmila odveo na Dobrinju, jer je to bio jedini ulaz i izlaz s Dobrinje. Brdo Mojmilo bitno je za ovaj grad jer je odbranjeno još u aprilu 1992. godine, kada je Ramiz Salčin sa svojim borcima i oružjem koje je nabavio spriječio agresore da zauzmu položaje na tom brdu.

Dan prije pogibije Ramiz je u Saraj-Polju, na mjestu gdje poginuo, razgovarao s TV ekipom, a snimak je prikazan na televiziji nakon njegove smrti.

“Nedžarići su takvo četničko naselje iz kojeg je najviše zla nanijeto ovom gradu, pogotovo Dobrinji, Aerodromskom Naselju, Alipašinom Polju, Olimpijskom naselju. To je jedna bastilja tako utvrđena da ima naoružanja i municije toliko da može stvarno razrušiti ovaj grad”, govorio je Ramiz pred kamerom.

Kažu da je imao dvije opsesije, da se preda kasarna “Viktor Bubanj” i da se oslobode Nedžarići. U bici za kasarnu teško je ranjen, a u Nedžarićima je izgubio život. Ukopan je na šehidskom mezarju na Kovačima.

Na dženazi Ramizu Salčinu još jedan heroj odbrane Mustafa Hajrulahović Talijan poručio je: “Svi će tvoji borci nastaviti tvoj put i ostvariti tvoj i naš zajednički san o slobodi Sarajeva i Republike nam Bosne i Hercegovine.”

Porodica Salčin dočekala je slobodu, ali i danas proživljava teške dane. Najmlađi Ramizov sin Adnan ubijen je 2015. godine na Mojmilu.

“Ne može nam niko nadoknaditi to što smo izgubili, ali nakon 23 godine dijete tog šehida izgubi život zbog toga što nismo mogli da ga sklonimo s ulice. Osam godina od njegovog punoljetstva nije mogao da dobije posao, da ima neku obavezu, a kao dijete šehida, istaknutog borca, trebao je da ima prednost. Mi smo ga odgojili do 18. godine, on se kasnije izgrađuje sam. Misleći da će država dati vjetra u leđa, da će pronaći posao, da ima neku obavezu, tražio sam spas znajući svoju krv, bojeći se za svog brata da ne ode na ulicu, da ode nešto da radi, ali nismo uspjeli. Na svakakve sam odgovore nailazio”, priča Mirza.

Porodica Ramiza Salčina nezadovoljna je odnosom prema ovom istaknutom borcu. Smatraju da njegove zasluge na organizaciji otpora i odbrani od agresije nisu adekvatno vrednovane.

“Moja mati je bila zatečena kada je na televiziji čula da je Ramiz dobio čin brigadira, jer mnogi kojima je on komandirao dobili su činove brigadnih generala, što je nelogično. Osim toga, nije proglašen herojem oslobodilačkog rata. Nekada mi je stvarno teško pričati o tome. Proživljavamo sve to, a više od 20 godina ne možemo to ispraviti, a sve su to ljudski faktori, nije to od dragog Allaha. Žalosno je da je samo devet heroja, a mislim da je moj babo sigurno 10. Takvih je, vjerujte, još mnogo. Iako smo imali pravo na stan, nikad ga nismo dobili. Na papiru jesmo, ali fizički nismo, nikad nismo ušli u posjed, nikad ga fizički nismo vidjeli, a živimo u porodičnoj kući s amidžom. Moj babo rahmetli nije ni na spisku organizatora otpora”, govori Mirza Salčin.

Zbog svega toga, porodica je dugo vremena odbijala bilo kakvu vrstu saradnje s boračkim organizacijama, zato su bili i prekidi u obilježavanju godišnjica pogibije Ramiza Salčina. Ipak, ove su godine pristali da zajedno s općinskom boračkom organizacijom i Udruženjem Patriotske lige organiziraju obilježavanje godišnjice nadajući se i vjerujući da će se odnos prema liku i djelu Ramiza Salčina promijeniti, da će dobiti zasluženo mjesto u historiji.

“Vjerovatno ne bi ni ulicu dobio da nisam vršio pritisak na Općinu. Kasarna ‘Viktor Bubanj’ jedno vrijeme nosila je ime Ramiza Salčina, ali vrlo kratko. Kada je tu smješten sud, skinuta je ploča s njegovim imenom. Nisam mogao dozvoliti da se izgubi njegov trag. Uspjeli smo dobiti ulicu. Kasnije je i dvorana nazvana po njemu”, kaže Mirza Salčin.

PROČITAJTE I...

Pašovićeva jednačina sugerira da je kultura = ON, a da je nacionalno = vjersko, i obrnuto. Pritom mu je sve što u kulturi proizvedu nacionalna društva i vjerske zajednice nešto nazadno, folklorno, prevaziđeno. Oboje su mu nešto što bi rado protjerao iz društva. Naime, Pašović i njegovi intimusi graknuli su još 2015. godine, kada su od Federalnog ministarstva kulture smanjene bolesno visoke dotacije za festivale poput MESS-a. Tada su tvrdili da se ukida internacionalna kultura, a subvencionira folklor. Ipak, ostaje posve nejasno kako uopće može postojati internacionalno ako nije utemeljeno na nacionalnom? Pa nije li internacionalna kultura upravo plodonosna i izlječujuća komunikacija između nacionalnih kultura? Uzalud je ovakva pitanja postavljati Pašoviću i njegovoj toploj režiserskoj braći jer je njima vrhunac umjetnosti kada djevojka koja glumi muslimanku iz svoje vagine na pozornici izvadi zastavu Bosne i Hercegovine

Da li je potrebno i spominjati da je Mazalica aktivno litijašio po Crnoj Gori, “branio” tamošnje srpske “svetinje”, borio se junački protiv “milogoraca” te, po vlastitim riječima, “osjećao nacionalni romantizam”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!