fbpx

Godine prolaze, ubice umiru bez kazne

Na pet sudova ukupno je izrečeno 186 godina i 9 mjeseci zatvora i dvije doživotne kazne, a još 21 osoba nalazi se na optuženičkoj klupi

 

Piše: Izet PERVIZ

Za ratne zločine počinjene na području općine Zvornik osuđen je politički vrh RS-a, predsjednik privremene općinske vlade i još sedamnaest pripadnika VRS-a, uključujući i komandanta. Ukupno im je izrečeno 186 godina i 9 mjeseci zatvora i dvije doživotne kazne. Pretoče li se doživotne u vremenske kazne (40 godina), dobije se 266 godina zatvora.

Pet haških presuda uključuju i zločine počinjene u Zvorniku. Biljana Plavšić priznala je da je učestvovala u pripremi etničkog čišćenja na širokom području, pa i onog u Zvorniku, te je osuđena na jedanaest godina. Mićo Stanišić, ministar unutrašnjih poslova RS-a, osuđen je na 22 godine, Momčilo Krajišnik, predsjednik Skupštine RS-a, na dvadeset, Radovan Karadžić, predsjednik RS-a, i Ratko Mladić, komandant VRS-a, na doživotne zatvore, s tim da Mladićeva presuda nije pravosnažna.

I sudije Višeg suda u Beogradu izrekle su pet osuđujućih presuda za zločine u Zvorniku, četiri su postale pravosnažne. Njima je obuhvaćeno 11 osoba, ukupno su osuđene na 81 godinu zatvora. Dvije osuđujuće presude izrečene su na Kantonalnom sudu u Tuzli, obje su postale pravosnažne, njima su osuđene tri osobe ukupno na 14 godina i 3 mjeseca zatvora. Jedna osuđujuća presuda izrečena je na Sudu BiH i njome su tri osobe ukupno kažnjene s 15 godina i 6 mjeseci zatvora.

Pred Višim sudom u Beogradu osuđen je dvojac s čela političke i vojne vlasti Zvornika: Branko Grujić, predsjednik općinske privremene vlade, na šest, a Branko Popović, komandant TO-a, na petnaest godina zatvora. Oni su, kako se navodi u presudi, u dva navrata, u maju i junu 1992. godine, uzeli kao taoce 874 civila bošnjačke nacionalnosti i prinudno raselili stanovništvo sela Kozluk. Popović je oglašen krivim i za okrutno postupanje u logorima, kao i za ubistvo jednog civila, ali i za zločine koje su počinili njegovi potčinjeni. Presuda je postala pravosnažna 2011. godine.

Evo šta o ovom dvojcu kaže presuda Radovanu Karadžiću: “Pavlović je blisko sarađivao s Grujićem, bio je tijesno povezan s Arkanom i provodio politiku zvorničkog Kriznog štaba” (tačka 1.243). “Grujić i Spasojević su bili među zvaničnicima bosanskih Srba koji su pozvali i platili paravojne formacije da dođu u Zvornik. Paravojne jedinice iz Srbije stigle su u Zvornik u periodu od 5. do 8. aprila 1992. Među njima su bili ‘Beli orlovi’, koje je predvodio Aždaja; jedinica koju su vodili Vojin Vučković zvani Žućo i njegov brat Dušan Vučković (zvani Repić); ‘Crvene beretke’, koje je vodio Kapetan Dragan; grupe koje su vodili Niški i Pivarski; kao i grupa ‘Simini četnici’. Među drugim grupama koje su došle u Zvornik ili djelovale u Zvorniku bili su Mauzerova jedinica, šešeljevci, Boškovićeva jedinica, Birčanska brigada pod komandom Svetozara Andrića, jedinica Mila Petrovića, Gogićeva jedinica i jedinica Crnog” (tačka 1.244).

Dragan Spasojević bio je šef policijske stanice u Zvorniku. Zoran Obrenović zvani Aždaja, komandir “Belih orlova”, poginuo je u maju 1992. u napadu na Kalesiju. Goran Savić, koji će kasnije biti osuđen pred Višim sudom u Beogradu, prilikom saslušanja potvrdio je pripadnost jedinici Pivarskog i njenog komandira imenovao kao Stojana Pivarskog, za kojeg su neki mediji dali mogućnost da je iz Zrenjanina i da je poginuo na Majevici 1993. godine

I “okrutno postupanje u logorima” za koje je osuđen Branko Popović detaljno je opisano u presudi Karadžiću. Najteži zločini počinjeni su u Domu kulture u Čelopeku, u kojem su, kako to Vijeće zaključuje u tački 1.230, “muškarci, bosanski Muslimani, bili zatočeni od kraja maja do jula 1992. godine. Srpske snage su tjerale zatočenike da se međusobno tuku, neke su izboli nožem i zlostavljali, a ubili su najmanje 60 ljudi”.

“Dana 10. juna 1992, ili približno tog datuma, zatočenike su natjerali da pjevaju, a zatim su ih prisilili da se međusobno tuku, obećavši da će pobjedniku pokloniti život. Nakon toga, Repić je iz vatrenog oružja ubio 17 zatočenika, nekim zatočenicima je takođe odsjekao dijelove tijela, a druge je ubo nožem u grudi. Zatočenike su natjerali da pojedu odsječene dijelove tijela, a Repićevi ljudi su ubili dvojicu zatočenika koji se nisu mogli prisiliti da to učine. Četvoricu zatočenika su natjerali da istovare leševe na šljunkari, poslije čega je Repić i njih ubio” (tačka 1.298).

“Dana 10. i 14. juna 1992. Repić je odveo dvije grupe ljudi na ispitivanje i oni se više nikad nisu vratili. U prvoj grupi je bilo 19, a u drugoj četiri zatvorenika. Uzimajući u obzir način na koji je Repić postupao prema zatočenicima u objektu i njegove prijetnje da će ih pobiti, Vijeće se uvjerilo da su i ta 23 zatočenika pobijena. Repić se vraćao u još nekoliko navrata, tukao zatočenike palicama, rukama, nogama i tjerao ih da pjevaju. Dana 27. juna 1992, ili približno tog datuma, postrojio je grupu zatočenika i otvorio paljbu iz automatske puške i pištolja i ubio približno 19 i ranio približno 13 zatočenika. Poslije toga preživjeli zatočenici su prebačeni u ‘Novi izvor’” (tačka 1.299).

Dušan Vučković zvani Repić nije dočekao svoju ovosvjetsku kaznu. Umro je na optuženičkoj klupi Višeg suda u Beogradu. Trojica njegovih suoptuženika oglašena su krivim, a jedan je oslobođen. Dragan Slavković osuđen je na dvanaest, Ivan Korać na devet i Siniša Filipović na tri godine zatvora, a oslobođen je Dragutin Dragičević. Osim za zvjerstva počinjena u Domu kulture u Čelopeku, Slavković i Korać kažnjeni su i za mučenje civila u logoru “Ekonomija” i fabrici “Ciglana”. Za zločine u ova tri logora Viši sud u Beogradu donio je još jednu presudu i kaznio bivše pripadnike TO-a: Darko Janković osuđen je na dvadeset godina, a Goran Savić na tri. Na optužnici s njima bio je i Saša Ćilerdžić, on je oslobođen.

U presudi Radovanu Karadžiću piše da je preduzeće “Novi izvor” u Karakaju, poznato i kao “Ciglana”, bilo zatočenički objekt barem od 29. maja do 30. jula 1992. godine. Tu je bilo zatočeno približno “186 bosanskih Muslimana iz Diviča” i dvadeset ljudi s “Ekonomije”, a kasnije su dovezeni i neki zatočenici iz Čelopeka, kao i oni “koje je zarobio Kapetan Dragan”. Zatvorenici su odatle prebačeni u logor “Batković” pored Bijeljine.

Za zločine u “Novom izvoru” pred Sudom BiH osuđeni su Sreten Lazarević na sedam, Dragan Stanojević na pet i Slobodan Ostojić na tri godine i šest mjeseci. Sretan Lazarević osuđen je kao stražar i de facto zamjenik upravnika, Dragan Stanojević i Slobodan Ostojić kao stražari u “DP Izvor” i Sudu za prekršaje. S njima je bio optužen i Mile Marković, ali je on oslobođen. Presuda je postala pravosnažna 22. septembra 2010. godine.

Kantonalni sud u Tuzli izrekao je za zločine u “Novom izvoru” dvije osuđujuće presude pripadnicima Čete vojne policije Zvorničke brigade VRS-a. Prvom su osuđeni Ratko Todorović i Dušan Spasojević – prvi na pet godina i jedan mjesec, a drugi na pet godina i osam mjeseci. U presudi stoji da je Todorović dopuštao civilima i vojnicima da ulaze u logor i da je fizički, psihički i seksualno zlostavljao deset zatočenika, od čega četiri žene, a među njima i djevojčicu od devet godina. Spasojević je kažnjen i za nedjela u zatvoru u zgradi tvornice “Standard”. Na optužnici s njima bio je i Radomir Škiljević, ali je on pobjegao. Drugom presudom Mirko Pantić kažnjen je na tri godine i šest mjeseci zatvora. On je priznao krivicu, odnosno da je, između ostalog, skupa s jednim stražarom i sinom drugog stražara 2. augusta 1993. godine snažno i dugo tukao pet zarobljenika drvenom nogom od stola i palicom; da je naredio jednom zatočeniku da premlati zatočenicu koja je od batina pala na pod, a on ju je pokušao silovati, pa kako nije uspio uslijed obilnog krvarenja, gurnuo joj je gumenu palicu u spolni organ. Kazna mu je izrečena 6. juna 2006. godine.

I bila je još jedna osuđujuća presuda, ali se ona ne odnosi na logore. Suđenje za pokolj u selu Skočić od 12. jula 1992. godine razvlačilo se na Višem sudu u Beogradu punih devet godina. Na kraju su Zoran Đurđević i Tomislav Gavrić osuđeni na po osam, a Zoran Alić na pet godina. Osuđeni su za silovanje tri djevojčice romske nacionalnosti, a skupa s Damirom Bogdanovićem, Đorđem Ševićem i Draganom Đekić oslobođeni su optužbe da su, kao pripadnici paravojne grupe “Simini četnici”, upali u selo Skočić, eksplozivom srušili džamiju, ubili 22 civila i bacili ih u jamu. Suđenje je počelo 2010. godine. Simo Bogdanović preminuo je u augustu 2012. pa je postupak protiv njega obustavljen. Prvostepenom presudom iz 2013. godine proglašeni su krivim i osuđeni: Zoran Stojanović i Zoran Đurđević na po dvadeset, Zoran Alić i Tomislav Gavrić na po deset, Dragana Đekić na pet, Damir Bogdanović na dvije i Đorđe Šević na pet godina. U maju 2014. godine Apelaciono vijeće obustavilo je postupak protiv Zorana Stojanovića zbog smrti, a ostali je dio presude ukinuo.

Ponovljeni postupak počeo je u septembru 2014, a u junu 2015. godine donesena je oslobađajuća presuda, pa je po žalbi Tužilaštva za ratne zločine Apelacioni sud otvorio glavni pretres i izrekao presudu 4. jula 2018. godine: Zoran Đurđević i Tomislav Gavrić osuđeni su tada na po deset godina, a Zoran Alić na šest. Apelaciono vijeće preinačilo je 7. marta 2019. godine drugostepenu presudu i smanjilo kazne: Zoranu Đurđeviću i Tomislavu Gavriću s po deset na po osam godina, a Zoranu Aliću sa šest na pet. Ostali su potpuno oslobođeni.

Za zločine u ostalim logorima u Zvorniku niko još nije osuđen, pa ni za zlodjela u Tehničkoj školi u Karakaju, gdje su, kako Sudsko vijeće zaključuje u 1.311. tački presude Radovanu Karadžiću, “srpske snage početkom juna 1992. ubile približno 160 ljudi”. Na kraju je oko 550 zatočenika iz Tehničke škole prebačeno u Dom kulture u Pilici, isti onaj dom u kojem će tri godine poslije biti pogubljen gotovo isti broj zarobljenih muškaraca iz Srebrenice. U tački 1.314 govori se o tome kako su iz Pilice dotjerali 64 zatočenika u Gerinu klaonicu u Karakaju: “Zatočenike su iskrcali iz kamiona, uveli u odvojene prostorije i rekli im da se okrenu prema zidu. Tu su bila dvojica stražara u uniformama JNA naoružani puškomitraljezima. Kada su im zatočenici okrenuli leđa, stražari su počeli da pucaju na njih. Završivši pucnjavu u prvoj prostoriji, stražari su prešli u drugu i otvorili vatru na zatočenike.”

Logor je bio i u fabrici konfekcije “Alhos”. Odnos prema zatočenicima u ovom logoru opisan je u tački 1.318: “Kada bi ih vratili, bacili bi ih na pod i neki su bez svijesti ležali na podu ‘u lokvi krvi, nekima su očigledno bile slomljene ruke ili vilice, ili im je bilo izbijeno oko. Neki mlađi, fizički jači ljudi ležali bi na podu u, činilo se, besvjesnom stanju, a udovi bi im se trzali.’ Na podu je ležalo 15 ljudi, a stražari bi povremeno otvarali vrata, ubacili suzavac u prostoriju i smijali se.”

Presuda Radovanu Karadžiću kaže da je u Domu kulture u Drinjači bilo zatočeno “približno 300 Muslimana, muškaraca, žena i djece”. Kasnije su “žene i djecu odvojili od muškaraca, ‘nagurali’ ih u jedan autobus i dovezli u Čelopek i tri dana držali u štalama i šupama prije nego što su im dozvolili da pređu na teritoriju koju su držali bosanski Muslimani”. Tačka 1.338 presude glasi: “Vijeće stoga zaključuje da su srpske snage 30. maja 1992, ili približno tog datuma, u Drinjači ubile 88 muškaraca.” Čin ubijanja opisan je u tački 1.335: “U noćnim satima 30. maja 1992. grupa ljudi u sivomaslinastim uniformama, od kojih su neki imali i kokarde, ušla je u Dom kulture u Drinjači. Oni su naredili zatočenicima da pognu glave i zatražili desetoricu dobrovoljaca. Niko od zatočenika se nije javio, pa su oni odabrali desetoricu i izveli ih, poslije čega se čula rafalna paljba. Taj proces ponavljao se svakih pet minuta.” Tačka 1.337 počinje rečenicom: “U jutarnjim satima 31. maja 1992. radnicima zvorničkog komunalnog preduzeća naređeno je da pokupe leševe u Drinjači”, a završava: “Leševi su utovareni u kamion, prekriveni ceradom i prevezeni ka Gerinoj klaonici; leševi su kasnije premješteni i zakopani na muslimanskom groblju u Raminom Grobu. Među 155 leševa koji su ekshumirani iz te masovne grobnice, svjedok KDZ610 uspio je da prepozna neke ljude čije je ubistvo vidio u Drinjači.”

Za učešće u strijeljanju pred Domom kulture u Drinjači suđeno je Milanu Ignjatoviću. Okružni sud u Bijeljini oslobodio ga je optužbe presudom od 24. novembra 2012. godine.

Za ratne zločine počinjene u općini Zvornik u toku je osam sudskih procesa u kojima se sudi dvadeset i jednoj osobi. Na optuženičkoj klupi Višeg suda u Beogradu sjedi Dalibor Maksimović. Njemu se sudi po optužnici preuzetoj od Tužilaštva BiH. Optužen je da je, kao pripadnik jedinice TO Milići, u objektu “Standard” u Karakaju, gdje je na spratu bila smještena srpska SJB Zvornik, a u prizemlju “Milićka četa”, automatskom puškom ubio četiri civila bošnjačke nacionalnosti. Tijela ubijenih pronađena su u masovnoj grobnici Kazanbašča 2003. godine. U septembru prošle godine Dalibor Maksimović osuđen je prvostepenom presudom Višeg suda u Beogradu na petnaest godina jer je u bratunačkom selu Repovac učestvovao u ubistvu tri civila bošnjačke nacionalnosti, a u Glogovi ubio jednog civili i zatočio jednu ženu te je više puta silovao.

Pred Sudom BiH trenutno se vode dva procesa za zločine u selu Lokanj. Na prvoj optuženičkoj klupi sjede Goran Maksimović, Ljiljan Mitrović, Slavko Perić, Mile Vujević, Vukašin Drašković, Gojko Stevanović, Rajo Lazarević i Mićo Manojlović. Optužnica ih tereti da su, Maksimović u svojstvu komandira, a Mitrović u svojstvu zamjenika komandira Interventne jedinice SJB Ugljevik, te Perić u svojstvu komandira Lokanjske čete Zvorničke brigade, u čijem su sastavu bili ostali, planirali, rukovodili i nadzirali progon bošnjačkog stanovništva u selu Lokanj, pri čemu su ubili 67 civila iz kolone od 76, koliko ih je 14. jula 1992. godine krenulo iz Teočaka. Suđenje je počelo 20. aprila 2015. godine. S ove optuženičke klupe dvojica već nedostaju, oba su preminula: Radivoje Đorđević u julu 2015, a Cvjetko Popadić u maju 2016. godine.

Na drugoj optuženičkoj klupi sjedi Miroslav Marković, optužen da je, kao pripadnik Lokanjske čete, učestvovao u progonu, i to ubistvima, zatočenjima i mučenjem. Suđenje je počelo 18. februara 2019. godine.

Za zločine u selu Lokanj Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu i protiv Vinka Lazića, načelnika SJB Ugljevik. On je optužen da je planirao, rukovodio, nadzirao i naređivao operacije policajaca u vrijeme širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civila bošnjačke nacionalnosti, koji je trajao od početka aprila do kraja oktobra 1992. godine, te je vršio progon ubistvima, zatvaranjem, mučenjem i nečovječnim postupanjem. Vinko Lazić nalazi se u Srbiji i nedostupan je bosanskim sudskim organima.

Na Sudu BiH u toku je suđenje i Cvijanu Tomaniću. U optužnici piše da je, kao pripadnik Zvorničke brigade, pucnjem iz pištolja ubio civilno lice albanske nacionalnosti (Bajazita Behljuljija) i naredio ostalim civilima, među kojima je bilo i maloljetnih osoba, da pokopaju tijelo. Na teret mu se stavlja i odvođenje dvojice civila bošnjačke nacionalnosti u nepoznatom pravcu kada im se gubi svaki trag. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Crni vrh. Riječ je o Mehdinu Haliloviću i Hajrudinu Čerkiću. Suđenje je počelo u februaru 2019. godine.

Na Sudu BiH sudi se i Dušanu Spasojeviću. Njega optužnica tereti da je, u svojstvu pripadnika TO, na području sela Jusići 27. maja 1992. silovao jednu ženu u osnovnoj školi u mjestu Malešić – ušao je u učionicu u kojoj su se nalazile zatočene osobe i izveo svjedokinju “A”; pod izgovorom da idu donijeti hranu za njenu bebu, odveo je iza škole i silovao. Kada je suđenje ušlo u fazu izvođenja svjedoka odbrane, Spasojević se nije pojavio pred sudom niti ga je sudska policija pronašla, pa je 9. marta 2020. godine tužilaštvo zatražilo raspisivanje potjernice.

Dušan Spasojević nalazi se i na optužnici koju je Sud BiH djelomično potvrdio 21. februara 2020. godine. Ondje je još šest osoba: Vlado Ristanović, Pero Radić, Božo Vidović, Petko Tomić, Branko Studen i Milan Mijić. Optuženi su da su u maju 1992. godine učestvovali u napadu na selo Jusiće, kada je ubijeno 48 civila bošnjačke nacionalnosti.

Jedna optužnica potvrđena je i na Okružnom sudu u Bijeljini. Ona tereti A. V. da je, kao pripadnik VRS-a, neutvrđenog dana u periodu od 28. do 30. maja 1992. godine, oko 23 sata, u mjestu Tršić, zajedno s A. S. iz Tršića, došao do kuće B. H. i da su pokucali na vrata. Kada im je on otvorio, zatražili su da im preda novac i ključeve od automobila, pa kada im je rekao da nema novca, izudarali su ga kundakom i šipkom od suncobrana.

Pored već spomenutih, optužbi za zločine u općini Zvornik oslobođena su još četverica pripadnika VRS-a. Svi pred Sudom BiH. Slobodan Grujić oslobođen je optužbe da je 10. maja 1992. godine učestvovao u strijeljanju deset civila u širem rejonu sela Potočani i Motovo; Zoran Janković da je 29. aprila 1992. godine pred kućom Ibrahima Ibrahimovića u Snagovu učestvovao u strijeljanju 36 civila čija su tijela zapaljena; a Ljubo Tomić i Krsto Josić da su 26. juna 1992. godine u šumi pored Kozluka ubili svoje komšije Izeta i Šemsu Nuhanovića i Muradifa Ibrahimovića.

Mnogim eventualnim počiniocima ratnih zločina u Zvorniku bavili su se i istražitelji Haškog tribunala. Na A listi nalaze se Boro Ivanović, Slobodan Bogdanović, Marinko Đurić, Radenko Živanović, Ostoja Đurić, Bojo Mihaljević i Bogdan Ignjatović, a na C listi Miloš Mlađenović i Tihomir Jasikovac.

 

PROČITAJTE I...

Površinski kop Turija nalazi se nekoliko kilometara od centra Banovića. Tu će, blizu mjesta gdje je upravna zgrada PK Turija, na jednom brežuljku, u budućnosti biti izgrađena TE Banovići. Na ulazu u PK Turija dočekao nas je tehnički rukovodilac površinske eksploatacije Ekrem Demirović. Već nakon nekoliko rečenica jasno vam je da je to čovjek koji poznaje svaki pedalj površinskog kopa od nekoliko kvadratnih kilometara. Čovjek koji zna svaku mašinu, iako ih na kopu rade deseci, od kamiona dampera, preko buldožera, gredera, rovokopača, utovarivača, bušilica do dizalica. Čovjek koji poznaje svakog radnika bez obzira na to što ih radi tu nekoliko stotina u tri smjene. Ekrem o rudniku zna sve

Historičari kažu da je Müllerova (Milerova) vila izgrađena 1912. godine, i to kao bolnica za radnike u fabrici sode pa su je zvali fabrikšpital. Prvi upravitelj bio je čuveni doktor Adolf Hempt, a u vilu je pretvori Fritz Müller, treći direktor sodare

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!