fbpx

GETÜRKT: KAKO SU TURCI POSTALI GLAGOL U EVROPI

Upitat ćete se možda: Pa, zar nije Gutenbergova Biblija prvo štampano djelo? Ne, nije, Türkenkalender tiskan je prije nego što je cijela Gutenbergova Biblija završena. Štampa, to veliko čudo i simbol jedne nove, evropske civilizacije, svoju prvu primjenu našla je u tiskanju propagande o Turčinu

Pišu: Alia AMIR, Adnan MAHMUTOVIĆ i Ramis ÖRLÜ

Dorada i stilizacija prijevoda s engleskog: Sead BEKTEŠEVIĆ

Beč 1769. godine. Za šahovskom tablom sjedi figura s turbanom na glavi i dugom, bijelom bradom. Ko je on? Šta je on? Još nismo sigurni, ali gledamo i ne trepćemo. Jedno je sigurno, ne očekujemo da će nas prevariti. Ne očekujemo da ćemo biti getürkt.

Njemački jezik ima jednu fantastičnu osobinu. Njegova plastičnost omogućava mu da imenice preoblikuje u glagole, ili da naniže mnoštvo riječi u jednu jedinu, novu riječ. S vremenom, ove nove riječi postaju svakodnevni izrazi. Zaboravljamo odakle potječu. Riječi, tako, postaju riznica povijesti. Povijesti kreativnosti, ali i povijesti razaranja. Povijesti ljepote, ali i povijesti ružnoće. Povijesti tolerancije, ali i povijesti predrasuda.

Njemački rječnik nudi nam cijeli niz sinonima izraza “türken” i “getürkt”, koji imaju značenje prevare, obmane ili, jednostavno, laži. Riječi gefälscht, erfunden, falsch, unecht primjeri su iskaza istog ili sličnog značenja. Svaka od njih ima svoj kontekstualni izvor i vremenski razvoj, ali je malo riječi koje obuhvataju složenost historijskih tokova i međuljudskih odnosa poput riječi “getürkt”.

Pitanje: Uočavate li Turčina u riječi “getürkt”? I, šta mislite, kako je Turčin postao njemački glagol?

Pojam “getürkt”, kao što ćete vidjeti iz ovog članka, simbolično objedinjuje paralelno divljenje i strah od nove tehnologije. Ona u sebi nosi i priču o figuri za šahovskom pločom. Priču o umjetnosti i inženjerstvu, o kulturama koje prelaze nacionalne granice, ali i o strahu od nepoznatog. Isto tako, nas troje autora ovog teksta tvrdimo da ova riječ u sebi nosi i jasne znakove evropskih strahova od islama, popraćenih istovremenom fascinacijom nečim tako velikim, a tako malo poznatim.

Možda će neko ustvrditi da je izraz “getürkt” neka vrsta historijske slučajnosti. Međutim, poznavanje prošlosti daje nam za pravo da ustvrdimo kako je navjerovatnije ishodište ove riječi uzrokovano evropskim predrasudama prema muslimanima. Predrasudama koje su uvijek i svuda rezultat nedovoljnog znanja ili otpora prema saznavanju. Evropska historija susreta i sukoba s vojskama muslimanskih vladara, onako kako je ona danas ispričana, seže daleko u prošlost.

I danas, kao i te davne 1769. godine, sinonim za muslimansku vojsku jeste Osmansko carstvo, koje je bilo posljednja stvarna prijetnja dominantno kršćanskoj Evropi. Bilo je to jedno, ali ne i jedino, islamsko carstvo koje je uspjelo prodrijeti duboko na evropsku teritoriju. Kako vojnom silom, tako i neizmjernom tehnološkom kreativnošću. Sjetimo se Türkenmode, Robe à la turque, Turquerie, turske opere i turskih soba. Divljenje prema svemu što je “tursko”, ali i strah od svega što je “tursko”, već je stoljećima prisutno u Evropi.

Turci su i nama Šveđanima prenijeli ritual ispijanja šoljica kahve uz kolač i prijatan razgovor, time započevši odavno već ustaljenu, svakodnevnu švedsku tradiciju zvanu fika (kafa, kolač, razgovor). Sa sobom su je donijeli osmanski askeri, kada su 1713. godine natrag u Švedsku dopratili čuvenog švedskog ratnika i kralja Karla XII, jednu od najmarkantnijih i najznačajnijih ličnosti cjelokupne švedske historije.

Nakon teškog i za cjelokupnu švedsku povijest ključnog poraza od Petra Velikog u bici kod Poltave 1709. godine, Karl XII našao se u petogodišnjem izbjeglištvu u Stambolu i oko njega.

Iako je Osmanlijama bilo u interesu da se njihov pouzdani saveznik, švedski kralj, ruski neprijatelj, što prije vrati u svoju domovinu, da sa sjevera ugrožava ruske interese, Karl XII je godinama odbijao napustiti Osmansko carstvo. Sanjao je dan kada će se sa svojim saveznicima, Osmanlijama i Krimskim Tatarima, osvetiti Petru Velikom, slavodobitno vratiti u svoje kraljevstvo. Jednom su ga prilikom Osmanlije čak i silom pokušale natjerati da se vrati u svoju kraljevinu. Kralj Karl XII tu je mogućnost odlučno odbio, došlo je čak i do oružanog sukoba, u švedskoj historiji poznatog pod nazivom “kalabalik u Benderu”. Riječ “kalabalik” (turski za “mase”) tako je postala švedska riječ za “nevolje”.

Karl XII vratio se u svoju domovinu uz pratnju osmanskih askera, od kojih su neki ostali živjeti u Švedskoj. Njihovo dugogodišnje prisustvo u ovoj zemlji bilo je inicijalna kapisla uvođenja slobode vjeroispovijesti u ovoj zemlji. Da bi se razumio značaj te promjene, treba imati na umu da je Švedska u to vrijeme, a i zadugo nakon njega, zakonski bila isključivo protestantska država.

S vremenom su evropski vladari počeli preuzimati domišljatost muslimanskih osvajača. Kao stvaraoci jedne naizgled potpuno nove civilizacije, renesansni Evropljani, svjedoci nastajanja jednog novog, modernog svijeta, našli su se u procjepu između turkofobije i turkofilije.

Fobija, ili strah, kao stimulus tehnološkom razvoju možda se najbolje oslikava u prvom, u potpunosti sačuvanom tisku najpoznatijeg štampara Gutenberga. Türkenkalender je štampan 1454. godine, samo godinu dana nakon sultan Fatihovog osvajanja Konstantinopolja. Bio je to propagandni pamflet. Zato Türkenkalender možda i najjasnije svjedoči sliku modernog Evropljanina u nastajanju, najstrašniju sliku egzotičnog Orijenta: turskog osvajanja Carigrada. Upitat ćete se možda: Pa zar nije Gutenbergova Biblija prvo štampano djelo? Ne, nije, Türkenkalender je tiskan prije nego što je cijela Gutenbergova Biblija završena. Štampa, to veliko čudo i simbol jedne nove, evropske civilizacije, svoju prvu primjenu našla je u tiskanju propagande o Turčinu.

Kao što je Türkenkalender bio i prvi štampani proizvod nove evropske tehnike i lažna slika o Turcima, tako je i riječ “getürkt” proizvod mašte pune predrasuda o njima. Obje riječi dragocjen su prilog razumijevanju tadašnjih predrasuda o Orijentu i njegovom najvažnijem protagonisti, Turčinu. Jer, isto onako kako je Türkenkalender davao lažnu sliku buduće propasti Carigrada, tako je riječju “getürkt”, nazivu koji označava i jedan narod i jednu vjeru, pridodata sadržina koju ni on ni ona nikako ne mogu imati.

“Getürkt” je nastao od prvog pokušaja čovjeka da napravi nešto što bi nâs, današnje stanovnike postmodernog svijeta, moglo podsjećati na vještačku inteligenciju ili prvog robota.

Godina je, dakle, 1769. godine. Scena je dvor carice Marije Terezije. Austrija, nacija koja je dvaput zaustavila proboj Osmanskog carstva u Zapadnu Evropu. Beč, u kojem je spravljen prvi Kipferl; kroasan u obliku polumjeseca na osmanskoj zastavi. Prvi put tako uobličen u znak sjećanja na odbranu Beča 1683. godine, kroasan je danas jedan od delikatesa na već spomenutoj tradicionalnoj švedskoj fiki.

Koju godinu prije predstavljanja prvog, ali lažnog robota mađarski inženjer i izumitelj, baron Wolfgang von Kempelen prisustvovao je mađioničarskoj predstavi upriličenoj u čast carice. Kao što je Mojsije pobijedio faraonove iluzioniste, tako je i Wolfgang poželio nadmašiti mađioničare Marije Terezije. Kroz historiju, zabava i izum često idu zajedno, kao supstanca i forma. Jer, da bi se odomaćio, svakom izumu potrebna je dobra priča. Danas to zovemo reklamom, ali ni u drevnom Egiptu nije bilo mnogo drugačije. Kao što nije drugačije ni danas, kada iz naših mobilnih telefona “progovaraju” Siri, Alex ili Bixbi.

Baron Wolfgang von Kempelen konstruirao je “Schachtürke”, inteligentnu mašinu za šah za koju je tvrdio da može poraziti čak i najboljeg živog šahistu. Mnogi su se upecali na mamac, povjerovali u iluziju, uključujući čak i državnike poput Franklina i Napoleona. Priča se da je Napoleon, koji je koju godinu ranije porazio Austriju u bici kod Wagrama, nakon poraza od “Schachtürke”, ljutito pobacao šahovske figure.

Mašina nazvana “Schachtürke” izgledala je poput stola sa šahovskom tablom. Za stolom je sjedila figura Turčina s turbanom na glavi i dugom, bijelom bradom. Robot-Turčin. Zasigurno, kao što je jednom rekao pisac naučne fantastike Arthur C. Clarke, svaki tehnološki izum, ako je dovoljno inovativan, ostavlja dojam magije. Međutim, tehnološka magija “Schachtürke” bila je puka iluzija. Bez supstance. “Schachtürke” je bila marioneta kojom je upravljao čovjek sakriven od očiju posmatrača. Ništa drugo do egzotična varka u stilu faraonovih mađioničara. Bez božanske srži, bez mojsijevskih čuda.

Veza između egzotične figure Turčina koji dominira u šahu i tehničke inovacije robota, ako poznajemo historiju, čini se sasvim prirodnom. Jer, mogao je Von Kempelen upotrijebiti i neki drugi uzor za svog šahovskog majstora. Izbor naziva “Schachtürke” govori nam o tome da Wolfgang nije našao nijedan drugi izraz koji bi u sebi jasnije objedinjavao pojmove istočnjačke domišljatosti, lukavstva, egzotičnosti i opasnosti. Sve ono što predstavlja igra šaha. Jer, šah je igra rata, igra strategije, igra u kojoj je cilj uništiti vojsku protivnika. Šah je i igra u kojoj se često pokazuje da je iluzija moći isto tako važna kao i sama moć. Šahovska strategija često je vezana za lukavstvo i laž. Lik Turčina, kao najuspješnijeg osvajača svog doba, očito je u Wolfgangovoj glavi najbolje sažimao sve te osobine.

Iz ovog primjera može se uočiti da je tadašnji Evropljanin karakter varke možda i najjasnije učitavao u lik egzotičnog muslimana. A da se ta ista predstava s vremena na vrijeme aktualizira, potvrdu ćemo naći u upotrebi riječi “getürkt”, kojom se, recimo, opisuje karakter krivotvorenih dnevnika Adolfa Hitlera. Senzacionalne prevare koju je ne tako davne 1983. godine počinio Konrad Fischer (pravo ime Konrad Kujau). Fišer je na tom falsifikatu sebi priskrbio milione funti.

Možda najveća ironija u cijeloj priči o izboru naziva “Schachtürke” jeste da u svemu tome nije bilo nijednog Turčina. Ovakve “podvige” obično mogu izvesti briljantni iluzionisti, bliski onome koga varaju. Često zloupotrebom predrasuda. Tipičan primjer kako se getürkter Türke!

Slične primjere prevare možemo pronaći i u krivotvorenjima djela svjetski poznatih pjesnika Rumija i Hafiza. Njihovi egzotični likovi često su korišteni kako bi se lakše prodavali navodni “prijevodi” njihove poezije. Prijevodi koji su često bili djela zapadnjačkih pjesnika, koji su svoje suvremenike na taj način istinski getürktovali.

Muškarac s bradom i turbanom s početka ovog teksta i dan-danas globalni je imidž kroz koji se često gledaju muslimani. Ovaj problem raširen je do te mjere da mi, današnji građani svijeta, skoro ne možemo ni zamisliti pojam modernog “muslimanskog naučnika”. Posebno ne kao opće kategorije. Teško nam je da ga zamislimo u različitim starosnim grupama, nacionalnostima i spolovima. A većina nas, pa i mi sami kao naučnici koji smo istovremeno i švedski muslimani, i dalje čeznemo za tzv. zlatnim dobom islamske civilizacije. Za vremenom u kojem su muslimani dominirali naukom i bili istinski, a ne lažni “Schachetürke”.

Uske i stereotipne slike, pojednostavljeni imidži o njima, daju predstavu da muslimani kao takvi pripadaju prošlosti, da ne pripadaju novoj Evropi. I vanvremenski su i vanprostorski. Uprkos uvriježenim predrasudama o islamu i muslimanima, a s obzirom na to da je zlatno doba islama vezano za stoljeća raznolike muslimanske vladavine u Evropi, pitamo se dvije stvari. Prvo, da li je nauka potekla u zemljama pod muslimanskom vlašću evropska? Drugo, može li se reći i da je evropska nauka u svoj srži, ili barem dobrim dijelom, islamska? Postavljamo ova pitanja ne da bismo zapečatili ovakva mišljenja već da bismo pokazali koliko čak i nešto tako objektivno i neutralno kao što je nauka može pasti pod utjecaj historijskih imidža.

Mehanički Turčin u našoj analizi simbolizira problematiku muslimana u Evropi, muslimana raznih evropskih naroda. On je i slika zaborava cjelokupnog, kompleksnog muslimanskog naslijeđa, a posebno naslijeđa muslimana naučnika.

Zlatno doba islama, nauke koju je ono oplemenilo, jeste nešto na šta bismo svi trebali biti ponosni. Ono jeste dio naše, i evropske i globalne, historije. I – neka nikoga više ne obmanu ti likovi egzotičnih muškaraca s turbanima s kojima se danas skoro niko ne može poistovjetiti!

 

PROČITAJTE I...

Nakon saobraćajnih nesreća popraćenih velikim brojem poginulih i povrijeđenih, obično se preko medija konstatira da je glavni uzročnik bahata i brza vožnja ili alkohol, a mještani na takve vijesti s medija vrte sumnjičavo glavom, čuvajući tajnu i uvjerenje o pravom uzročniku ovih tragičnih događanja. Ljudi iz okolnih sela čuli su od starih da su se tu nekad nalazila “turska groblja”, pa sad uzimaju danak Srbima što su im poremetili vječni spokoj

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!