Gdje počinje vrijeđanje, prestaje sloboda

Na Kovačima leže očevi, braća, sinovi koji su branili svoje avlije i svoje porodice. Leže žrtve okrutne agresije na život, na slobodu i na vrijednosti u kojima danas, upravo zahvaljujući njima, uživa i Andronik. Ako oni jesu žrtve, onda bi se svako izrugivanje moglo okarakterizirati kao govor mržnje koji je u potpunosti neprihvatljiv u demokratskom i civiliziranom svijetu

Piše: Elvir RESIĆ

 

Javna rasprava koja se povela nakon što su se u javnom prostoru ukazale karikature Filipa Andronika, a kojima se ovaj crtač stripova poigrao s likom “nekog Alije sa Kovača”, otvorila je nekoliko suštinskih pitanja na koja bi odgovor trebali dati svi oni koji učestvuju u javnom životu bosanskohercegovačkog društva. Umjetnici i kritičari, historičari, pedagozi, zakonodavci, novinari i njihove i ine asocijacije.

Oni koji se bave umjetnošću, kao njeni stvaraoci ili kao oni koji je analiziraju i opisuju, morali bi pokazati šta je to metafora koja nije providna i površna, nije banalna i prizemna jer je umjetnost sama po sebi suprotna kiču, šundu, površnosti i agresivnosti. Ako umjetnik želi karikirati stvarnost, onda bi to trebao raditi suptilno ne bi li konzumenta ponukao na dublje razmišljanje, provocirao njegove zatomljene emocije.

Površnost i banalnost ne pripadaju umjetnosti. A izrazu Filipa Andronika upravo su nedostajali duhovitost i kreativnost, jednostavno je upao u kliše anatemiziranja najvećih sinova vlastite zemlje, iz kojeg su ga “slobodni” umjetnici i dežurni “zaštitnici” slobode pokušali izvući govoreći kako, ustvari, crtač nije mislio na Aliju Izetbegovića niti na šehidsko mezarje, nego je njegov lik mogao biti bilo koji Alija iz sarajevske mahale koja nosi ime po jednom starom zanatu. Možda bi to moglo proći da je metafora bila bolja. Ovako je ostalo jasno da se Andronik u svom lošem umjetničkom pokušaju brutalno narugao bosanskom šehitluku i prvom bosanskom predsjedniku, psovkom ih stavljajući u isti kontekst s kriminalom.

S druge strane, historičari bi, po sili profesije od koje žive, bili dužni odgovoriti na pitanje kakvo historijsko značenje, snagu i težinu nose Kovači i ko, zajedno s Alijom, leži u tom mezarju. Možda to i jeste ključno pitanje. Ko, zapravo, leži na Kovačima? Jesu li to vojnici poginuli na bojnom polju ratujući protiv neke druge vojske u borbi za teritoriju, moć, vlast? Ili iznad historijske jezgre Sarajeva leže zapravo civili, vojnici iz nužde – očevi, braća, sinovi koji su nosili improvizirano, često neispravno i priručno oružje jer nisu imali bolje, koji su branili svoje avlije i svoje porodice jer nisu imali drugog izbora, stiješnjeni i opkoljeni u sarajevskoj kotlini?

Jesu li to žrtve okrutne agresije na život, na slobodu i na vrijednosti u kojima danas, upravo zahvaljujući njima, uživa i Andronik? Ako oni jesu žrtve, onda bi se svako izrugivanje moglo okarakterizirati kao govor mržnje koji je u potpunosti neprihvatljiv u demokratskom i civiliziranom svijetu. Kako mi u mnogo čemu kasnimo, pa tako i u utvrđivanju naučnih istina, čak i onih koje su nam najbliže, na ovo pitanje još nismo dali puni i nedvosmisleni odgovor, kao što nismo do kraja definirali ulogu i karakter Alije Izetbegovića. Ali, ako nismo mi, učinili su to relevantni domaći svjetski državnici i mislioci.

Za nekadašnjeg predsjednika Republike Slovenije Milana Kučana, Alija je bio “jedan od najautentičnijih svjedoka i aktera zbivanja u vrijeme i nakon raspada Jugoslavije, ali prije svega čovjek dijaloga među ljudima i civilizacijama”. Osim što ga naziva bosanskim De Golom, francuski filozof i pisac Bernard-Henry Lévi za njega kaže kako je “propovijedao islam tolerancije, dobrohotnosti i umjerenosti”. Levi dalje svjedoči: “Alija je 1992. godine preklinjao Evropu da intervenira, upozoravao Fransoa Mitterranda da u Bosni i Hercegovini postoje koncentracioni logori. Fransoa Mitterrand to nije slušao. Mi nismo slušali Izetbegovića, kao što nismo slušali ni Masuda, a onda je poginulo 200.000 ljudi u Bosni i Hercegovini i došao rat na Kosovu, što smo mogli izbjeći da smo ga slušali.”

Za Nijaza Durakovića, nekada prvog čovjeka bosanskohercegovačke ljevice, Alija je bio “veliki čovjek, istinski demokrata i čovjek koji je omogućio ono što je uvijek govorio: slobodu i demokratiju”, a ratni član Predsjedništva RBiH Mirko Pejanović za Aliju Izetbegovića kazao je da je “jedan od ljudi koji je hrabro birao ideju suverenosti Bosne i Hercegovine” i da će “ostati zapamćen kao veoma značajna ličnost i kao čovjek humanista”. Najljepše i najemotivnije o njemu govorili su i Stjepan Mesić i Jakob Finci, Paddy Ashdown i Bil Clinton… Alija je, ustvari, bio simbol pravedne borbe za cijeli demokratski svijet.

I umjesto da pedagozi takvog čovjeka, obrazujući i odgajajući generacije koje ga ne pamte, koriste kao svijetli uzor, primjer humanosti i dobrote, mudrosti i hrabrosti, ne bi li svijet učinili boljim, “umjetnici” i “kvazinaprednjaci” grubo i bahato nastoje obesmisliti sve ono što je Alija Izetbegović učinio za svoj narod, državu i civilizaciju.

I na koncu, ne bi li novinari, silni “vitezovi slobode”, trebali zaštititi i slobodu istine, pravo na čisto sjećanje?! Treba li zaštititi i onaj dio javnosti i one medije i novinare koji jasnije vide granicu između slobode umjetničkog izražavanja i govora mržnje? I konačno, otkud tolika bojazan da bi u Sarajevu mogla biti ugrožena sloboda izražavanja kad nikad i nigdje ovoliko slobode na ovako malom prostoru nije bilo? Kad može govoriti šta ko hoće a da za to ne odgovara. A zapravo, oni koji štite bahatost i agresivni govor mržnje svojim reakcijama žele zastrašiti one koji drugačije misle.

 

PROČITAJTE I...

Karijera mu je bila turbulentna i puna iskušenja, a i do danas nije jasno zašto je u naponu kreativnih snaga napustio projektantsku djelatnost. Zlatno doba njegovog djelovanja veže se za period između 1935. i 1941. godine, kada u Vakufskoj direkciji realizira svoje najpoznatije projekte. U tom kratkom vremenu projektirao je i realizirao pedesetak vakufskih objekata širom Bosne i Hercegovine, što ga svrstava među najplodnije arhitekte u historiji naše zemlje

Kada sam prvi put krenuo na Marš mira od Nezuka do Potočara, htio sam se staviti u poziciju tih ljudi koji su prošli to sve u teškim uvjetima. Sada idem u Vukovar. Na neki način čovjek osjeća obavezu i dužnost da oda poštovanje prema stradanju ljudi. Svi koji su sposobni trebali bi bar jedanput proći od Nezuka do Potočara, otići u Vukovar i druga mjesta gdje su ljudi ni krivi ni dužni ubijeni, poručio je Mehić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!