Gdje je munara, džaiz je okujisati; gdje je mihrab, treba se klanjati

Velija Kukuruzović bio je dugogodišnji muezzin Careve džamije i jedan od učenika poznatog sarajevskog alima, hadži hafiza Halida ef. Hadžimulića. Kako i sam kaže, Allah, dž. š., njegovoj je porodičnoj lozi dao lijep glas i dobar sluh, koje je on koristio kako bi razveseljavao hadži hafiza, Allahovog prijatelja, kao i svoje prijatelje. Također, divnim glasom učio je ezane s brojnih svetih mjesta u islamu, kao i s munara poznatih džamija, poput Mesdžidul-akse u Jerusalemu u Palestini, hazreti Šemsove i hazreti Mevlanatove džamije u Konyi u Turskoj, a ezan je stigao proučiti i sa skoro svih tornjeva u Andalusu koji su nekada bili munare džamija. Ezanio je i iz najstarije džamije na tlu Evrope. Za Stav priča o svojim muezzinskim počecima, kao i o osjećaju kako je okujisati s 300 metara visokog Eiffelovog tornja

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

 

Rođen u zelenoj košulji: Rođen sam 7. jula 1964. godine, što odgovara 27. saferu 1384. hidžretske godine u Sarajevu u Žagrićima, u kući, znači da ne postoji mogućnost da su me zamijenili u bolnici. Mati je rodila sestru u bolnici, starija je tri godine od mene. Valjda se tada namučila, pa sa mnom nije htjela ići u bolnicu. Preko puta nas bile su Salihaginica Đula i Bisera, koju ću zvati babom jer mi je pupak svezala. Zovnula ih je, one došle i porodile moju mati. Došao sam na ovaj svijet s placentom, u tzv. zelenoj košulji. Kažu da se jedno od 100 hiljada djece rodi ovako. Kada su babice otvorile košulju, prvo što sam uradio je da sam se popišao i, eto, to je moje prvo djelo na ovom svijetu. A u avliji Salihaginice su baš tog dana izlijevali basamake, pa su napisali datum mog rođenja tu u betonu. Stajao je tu sve dok nisu kuću srušili. Oženio sam se nakon 24 godine, imam petero djece. Kao dijete sam imao plavu kosu, a nisam volio da me zovu Žućo. Ko me tako zovnuo, dobio je degenek. Kasnije je postala smeđa, pa se i zakovrdžala, a danas ono što je od nje ostalo uglavnom je sijedo. Završio sam osnovnu školu na Širokači i na Bistriku. Kasnije sam upisao Elektrotehničku školu u Buča Potoku, smjer slabe struje. Poslije toga sam otišao u vojsku, a poslije vojske upisao Filozofski fakultet.

 

Za jedan dan naučio svirati harmoniku: Imao sam sedam godina kada mi je daidža kupio harmoniku. Naučio sam je svirati taj isti dan. Rahmetli amidža Velija kupio je gramofon koji se puštao preko radija, tako da smo slušali neke Safetove sevdalinke. Jablani se povijaju mi je bila omiljena. Sevdalinka je bila prva pjesma koju sam čuo na ovom dunjaluku, a Allah, dž. š., mojoj je lozi dao lijep glas. I sva moja djeca imaju lijepe glasove i dobar sluh, pa im je pjevati ili svirati instrumente išlo s lahkoćom. Srednji sin šta god uzme, koji god instrument, prvi put ga uzme i svira. Kanun kao jedan od najkompliciranijih instrumenata on je prvi put uzeo i odmah počeo svirati. Tu su nej, tambur, baglama, gitara, klavijature, to je genetika gdje nije potrebno uložiti puno truda. Ili imaš sluh ili nemaš, to je sve. Harmonika koju mi je daidža kupio je i danas živa. Kada je Bajram, pa mi dođu gosti, posviram za dušu svoju i za dušu svojih prijatelja. I svatovi kad su, kad se umori pravi harmonikaš, onda ga malo odmijenim.

 

Muzički dvoboj koji je Crnogorac morao odbiti: Od mog dede Mehmeda brat Mustafa je svojedobno bio prvi avaz Mostara. Mi smo rodom iz Blagaja, u Kosoru je naša loza. Kasnije smo bili prognani na brdo Gubavica, Elezovina se to mjesto zove. Tu su moji stari od oca živjeli posljednjih 200 godina, a prije toga smo bili u Imotskom. Negdje u sidžilima ima to naše prezime, Mısıroğlu – Kukuruzović. Helem, dedin brat Mustafa bio je poznat svirač i pjevač. Jedne prilike mu je došao jedan poznati crnogorski pjevač da ga izazove na muzički dvoboj, kako bi se vidjelo ko je bolji. A u to doba su skoro svi svirači bili i pjesnici jer su pisali stihove koje bi kasnije izvodi. On je imao jaku hifziju, kada bi jednom čuj neku pjesmu, odmah bi je upamti, a isto tako i melodiju. Kada ga je Crnogorac izazvao, on mu je dao ponudu koju je ovaj odmah morao odbiti: “Mi ovdje u Mostaru imamo ljude koji znaju ocijeniti muziku, i ti si bezbeli čuo za njih. Ako ćemo se ti i ja nadmetati, ja ću ti dati priliku da prvi izvedeš pjesmu koju si napisao, a koju niko nikada prije nije čuo. Ja ću biti tu, čuti tu pjesmu, pa ću je odmah poslije tebe otpjevati i odsvirati. Čija izvedba bude bolja, on je, razumije se, pobjednik. A poraženi stavlja ruke na panj i svih deset prstiju se tu na licu mjesta rješava kako se više ne bi mogao nadmetati, jer je gori.” Znači, prste obje ruke da mu odsijeku. Onda je Crnogorac svoje gusle uzeo na rame i otišao niz lijehe, niz Neretvu.

 

Završio pjevačku karijeru prije nego je i počeo: I to što je i meni Allah, dž. š., dao lijep glas, nisam pjevao po koncertima, već sam bio neko ko je razveseljavao Allahovog prijatelja, hadži hafiza Halid-efendiju Hadžimulića i svoje prijatelje. Bio sam njegov Bilal, njegov Ebu Bekir Rebabi. Hazreti Pejgamber, s. a. v. s., reci bi Bilalu: “Erihhna, ya Bilal” (“Obraduj me, Bilale”), biva, zauči nešto, zapjevaj. A isto tako i hazreti Mevlana svom Ebu Bekiru Rebabiji bi reci: “De malo posviraj na rebab.” A i meni bi hadži hafiz reci: “De nam jednu zapjevaj.” Godine 1984. me je muzički urednik Televizije Sarajevo kontaktirao. Te godine bio sam friško došao iz vojske, a on je čuo da imam lijep glas. Komšija Reuf mu je pričao kako lijepo pjevam, pa me zovnuo da me čuje. Otišao sam mu kući, tu je bio klavir, i hajde da mu nešto otpjevam. Meni se čini da nisam ni počeo, a on kaže: “Dosta. Imam 12 autorskih pjesama koje bih volio da snimimo.” Kažem mu: “Znate, ja ne pjevam ništa što je mlađe od 200 godina. Drugo, dat ćete mi malo vremena da razmislim.” Odem kod hadži hafiza Halid-efendije Hadžimulića i ispričam mu šta je bilo. Kaže mi: “Pitaj hafiza Širazija da vidimo šta će ti kazati.” Uzmemo Hafizov Divan i otvorimo Šah-bejt: “O, Hafize, nudi ti se carski prijesto, al’ je ulog tvoja glava.” Na to će hadži hafiz Halid-efendija: “Uh, što ti odgovori.” Tako da sam završio pjevačku karijeru prije nego sam je i počeo.

 

Sudbonosni trenutak: Eh, sad, da vam pričam kako sam 1982. godine, koja je najvažnija u mom životu, upoznao hadži hafiza. Bilo je to 21. septembra. Do njega sam došao s molbom da učim tedžvid. Nisam išao u medresu, a htio sam da ispravno učim Kur’an. Tadašnji kandidat za hafiza, Faris, učio je hifz kod njega, bio je na 13. džuzu. Pazili smo se u to vrijeme, on je bio  student, a ja srednjoškolac. Zamolio sam ga da me predstavi hadži hafizu. Došao sam kod hadži hafiza i krenuo sam s časovima tedžvida koji su se održavali u Gazijinoj biblioteci, ondje ispred Careve džamije. Gore je imao kancelariju, do njega je bio hadži Fejzullah ef. Hadžibajrić, a sa njim je dijelio kancelariju Zejnil ef. Fajić, alarahmetile svima. Do marta 1983. godine učio sam tedžvid. Od početka je bila neka neobična frekvencija između nas dvojice. Dolazim mu 27. marta, u kancelariji nema nikoga, a ni u susjednoj. Kažem mu da je moj prijatelj Šaban Gadžo napisao jednu ilahiju i da bi volio da je on čuje. Onda mi reče: “Hajde, bujrun!” Počeo sam da učim Jakubovu tužaljku. Hadži hafiz Halid-efendija je sjedio na stolici, bio sam s njegove lijeve strane. Onako, preko oka sam vidio da ga je ilahija dirnula i da suze padaju na njegova bedra. U jednom trenutku je ustao, izišao iz kancelarije, vrata su ostala otvorena. Brzo se vratio, ponovo je sjeo, a ja nisam prestajao učiti. Kada sam završio, kaže mi: “Na današnji dan sam doživio najveći udarac u svom životu, i baš danas Allah, dž. š., šalje tebe s ovom ilahijom.” Nakon što se čas završio, rekao mi je da mu tu noć dođem kući.

 

Istina s velikim “I”: Dogovorili smo se da dođe po mene pred Carevu džamiju, pa smo zajedno pješke otišli njegovoj kući. Ušli smo na drugi ulaz pošto je imao ulaz u bašču i kuću s dvije ulice. Kasnije će tu bašču komunisti oduzeti i na tom mjestu napraviti zgradu. Prošli smo kroz bašču i ušli u kuću. Uzeo je da nam napravi čaj, tada je bio jako vitalan. A bi mi nešto nezgodno da sjedim a da on pravi čaj. Ponudih se da nam makar naspem kad ga već nisam pravio. Bio sam vazda spretan, nasuti čaj bila je najobičnija sitnica. Međutim, onaj poklopac s čajluka pade, trznuh se, prosuh sav onaj čaj u šećerluk. Helem, dvostruki zijan. Najvolio bih da sam propao kroz ono šilte na kojem sam sjedio. Ali, hadži hafiz reče: “Mašallah, ugurola.” Biva, sreća. “Za nas i nije čaj, on zatvara sohbet. Hajmo kahvu peći.” Onda sam kahvu napravio i nasuo, ovaj put nisam ni kapi prosuo. Tako smo počeli piti kahvu i tako se otvorio sohbet koji je trajao nepunih 30 godina. Tu istu večer me pitao: “Šta ti tražiš od mene?” “Ja tražim Istinu”, misleći na Hakka Uzvišenog, rekao sam, a i istinu generalno, jer sam kroz život vidio da ljudi često pribjegavaju lažima. Njega je to iznenadilo. Odobrio je to što sam tražio i, biva, naći ćeš ovdje Istinu, jer je Istina s njim bila. On je bio prijatelj te Istine s velikim “I”.

 

Neke stvari bolje je ne znat’: Nisam tada bio toliko hrabar da upitam o kakvom je životnom udarcu riječ. Mnogo kasnije sam ga pitao, ali vidio sam da nerado o tome govori, pa nisam htio da dalje zapitkujem. Kasnije sam saznao da postoje stvari, da bi ih čovjek dobio, morao je platiti visoku cijenu. Uvidio sam da je bolje nešto i ne znat’, nego znati a platiti cijenu. Tako da sam se naučio saburiti, pa sam primijenio onu: “Ono što će te snaći, ne može te mimoići, a ono što te mimoišlo, nije te moglo ni snaći.”

 

Prvi ezan u životu: A nekako, od početka života vidio sam da me snašla ta muzikalnost i lijep glas, tako su makar drugi govorili. To sam upotrijebio da učim ezan i pozivam ljude u džamiju. Bio sam u Žagrićima u mektebu kada nam je u posjetu došao Hazim ef. Krupalija, muallim iz džamije Komatin, i s našim muallimom, alarahmetile Huseinom ef. Ramićem popričao da mi ponekad odemo i kod njega. Razumije se, on nije branio, tako da smo išli i gore i dolje u mekteb. Hazim-efendija je bio mudar čovjek. Mamio nas je zato što je po komšiluku tražio omladinu s kojom će čitati prijevod Kur’ana, tako da mi nismo učili samo harfove bez značenja. Taj čovjek je ustvari bio prva prekretnica u mom životu, jer nas je uveo u značenje Kur’ana. Vidite, u kući sam imao majku i oca koji su živjeli islam, nikada se nije pilo, kurvalo, nije se kralo, tako da je islamski ambijent uvijek bio tu u kući. U Žagrićima u mektebu smo učili harfove, a na Komatinu smo čitali Kur’an i prepisivali ajete koji su nas se dojmili. On bi nas motivirao i da pravimo mevlude, pa da proučimo nešta. Jedne prilike smo se posafali da klanjamo podne, Hazim ef. reče da neko prouči ezan. Hajde, rekoh, ja ću. Izašao sam na basamake i onako sam, ne poznavajući tehniku i ne poznavajući ništa vezano za ezan – trinaest mi je godina, učio dok mi ne nestane daha, pa onda stanem, pa nastavim tamo gdje sam stao, i tako ga do kraja. To je moj prvi ezan u životu, nikada prije nisam ni pokušao da ga proučim. Mislio sam da će svi biti oduševljeni. Kada sam ušao unutra, djeca se valjaju od šege, a Hazim-efendija, Bog mu svako dobro dao: “Nemojte se smijati, ovo je prekrasno. Aferim, sinko, malo još samo da svještiš neke sitnice, i eto ga.” Čovjek me ohrabri.

 

“Eh, baš je Gani”: Odmah sam sutradan otišao u Ferhadiju da čujem kako to radi hadži Abdulganija. Tada je muezzinio u Ferhadiji. Mislim se u sebi: “Nećete me više zezati, sad ću učiti od pravog majstora.” Hadži Abdulganija je bio moj pir u učenju ezana, a kasnije ću čuti od hadži hafiza kakav je Abdulganija kalibar bio i kako su ga visoko cijenili i on i hadži Mujaga Merhemić. Kada se hadži Abdulganija pojavio i kada je proučio svoj prvi ezan u Sarajevu, hadži Mujaga Merhemić ga je čuo pa se raspitivao: “Ko je ovaj što uči ezan?” “To je Abdulgani iz Đakovice”, neko mu reče. Na to je hadži Mujaga oduševljeno uzviknuo: “Eh, baš je Gani” (gani, ar. bogat, imućan). I eto, Allah će dati da ću s tim čovjekom i njegovim sinom hafizom Selimom biti jedan od trojice muezzina kod hadži hafiza Halid-efendije u Carevoj džamiji haman 30 godina. Ako je hadži Abdulganija bio tu, on bi nam davao instrukcije šta ćemo učiti. On te barne, a ti učiš ili ikamet, ili ezan, šta je na redu. On je bio dirigent, šta on rekne, slušalo se.

 

Kiša granata i bajram-namaz: Prvi Bajram uz rat bilo je strašno granatiranje i samo nas je 16 u Carevoj džamiji klanjalo bajram-namaz. Hafiz Halid-efendija Hadžimulić imam, ja muezzin. Neobično mi, sam. Pri kraj bajram-namaza dođe i hadži Abdulganija. Prikasnio je, ama je doš’o. Da je kiša, pa hajde, moglo bi se lahko. Ovako kiša granata, to je već druga priča. Kasnije, kako sam hodao po Bosni, bivšoj Jugoslaviji, po Evropi i Aziji, i Africi, gdje god sam bio, učio sam ezan. Nebrojena su to mjesta, još ih nisam sve pribilježio, a kanim se dok me još pamet služi. A moja je buduća žena, tadašnja kolegica u mektebu, stanovala više džamije u Komatinu, njena bašča i džamija bile su prve komšije. I eto, oženim se iz tog mjesta đi sam prvi ezan proučio. Njoj bilo 12, a meni 13 godina.

 

Dva ezana u džamijama h. Mevlanata i h. Šemsa: 1983. godine, dok sam bio u vojsci, učio sam ezan u Bajrakli džamiji u Beogradu. Presvučem se u trenerku, zbrišem iz vojske, odem u džamiju. Bilo bi dobre frke da su saznali, ali, eto, nisu nikad. Nadalje, bilo je mnogo mjesta po bivšoj Jugoslaviji, dugačak bi sada to bio popis. Prvi internacionalni ezan, jedan od značajnijih u mom životu, proučio sam u Konyi u hazreti Šemsovoj džamiji 1988. godine, kada smo došli s hadži hafizom u Konyu u zijaret hazreti Mevlanatu. S dva auta smo išli, bilo nas je sedmerica. U Konyi ima šart koji ću tek kasnije saznati. Da bi neko bio muezzin u bilo kojoj džamiji, morao je biti hafiz Kur’ana. Ovo vrijedi i za imama i za muezzina. Kada smo došli u džamiju, tamam je bio ikindijski vakat. Pitam muezzina mogu li ga zamijeniti, on mi reče da moramo sačekati imama pa šta on kaže. Sad čekamo imama u sobici gdje je mikrofon i gdje se to uči. Dođe imam, uze Mushaf. Jasin mu se otvori. Počeh učiti, on me zagrli, tamam. Meni drago što je ispao Jasin, bez greške je to išlo. I ja tu proučim ezan. Nakon namaza, upoznasmo se, imam pita hadži hafiza: “Ko su ti ovi?”, on mu kaže: “Ovo su mi sinovi.” Nama drago, razumjeli smo toliko na turskom iako ne znamo jezik. Kasnije će taj imam saznati da mi nismo njegovi fizički sinovi, ali u tom se trenutku čovjek kaskatio. A bio je mevlevijski šejh, pa su nas to večer pozvali da im dođemo na sijelo, na večeru. Poslije toga smo otišli u Sultan Selimovu džamiju, koja je uz turbe hazreti Mevlanata. Muezzin u toj džamiji, hafiz Ahmed, svira naj, kasnije ću ja to vidjeti, jer ću ga naći na toj večeri i na zikiru, koji će se održati na ovom sijelu na koje smo bili pozvani u Hazreti Šemsovoj džamiji. Znači i Šemsova i Mevlanina džamija, jedan je to džemat. Kasnije će mi hafiz Ahmed dati da muezzinim i u njegovoj džamiji, i to na džumi, uoči 29. maja 1988. godine, na godišnjicu osvojenja Stambola. Eto, ta dva ezana su mi bila nesvakidašnja.

 

Ezan i namaz na Brdu svjetlosti: Kasnije, 1997. godine odlazim na hadž i učim ezan našim hadžijama na Arefatu. Zatim učim ezan na Muzdelifi. Naredne godine ponovo sam na hadžu. Na Džebeli Nuru zatiče nas akšam. Mi sad gledamo, puno je svijeta, 200-300 ljudi je tu i svi čekamo red da uđemo u pećinu. Odozgo gledamo Meku, svjetla su se upalila, ezani se čuju. Jedan od ahbaba, hadžija Ramiz, viče: “Hajde prouči ezan, da klanjamo evo baš ovdje. Ja ću ti muezziniti, ti imami.” Proučim ezan, zanijetim. Kako proučih Fatihu, “veleddallin” na kraju, a Džebeli Nurom odjeknu: “Amin!” Zanijetilo nas je šesterica, a onih 200 ili 300 ljudi što su bili tu, svi su pošli za nama. Oduzeše mi se noge, aman jarabi. Imamim, učim, na onoj sam litici i pravo gledam u Ćabu. Helem, klanjasmo, preselamismo. Ljudi nas pitaju odakle smo, ko smo, kažemo im da smo iz Bosne. Ovi iz Sirije, oni iz Iraka, ima svijeta iz Egipta, iz Alžira, odsvukud svijeta, k’o na hadžu. A sve to odmah u neposrednoj blizini pećine Hira, gdje je Džebrail, a. s., započeo objavu našem hazreti pejgamberu Muhammedu,  s. a. v. s. Eto, i taj ezan i taj namaz su bili baš nešta posebno.

 

Jerusalem, Mesdžidul-aksa i “es-salatu hajrun minen-nevm”: Dalje, od svetih mjesta bila je džamija Mesdžidul-aksa u Jerusalemu. Mislim da je to bilo 2009. godine. Otišli smo iz Sarajeva kao grupa s turističkom agencijom. Prvu noć u Mesdžidul-aksi pitaju nas ko smo, odakle dolazimo. Upoznajemo se mi s džematlijama, jedan mi kaže da je muezzin. Odgovorim mu da sam i ja muezzin u Sultan Fatihovoj džamiji u Sarajevu. “Može li se ovdje proučiti ezan”, pitam ga na engleskom jeziku. “Može”, reče on odmah, “dođi ujutro na sabah, i eto ga.” Umalo u nesvijest ne padoh. Aman jarabi, Mesdžidul-aksa. Kad smo se rastavljali, kaže mi da se zove Sulejman, a ja njemu da sam Velija. “Allahimanet, selamun alejkum, alejkumus-selam”, i on mi na kraju reče “Hoda hafiz”, a i ja njemu odgovorim “Hoda haifz”. To je na perzijskom jeziku pozdrav, u smislu “da te Allah čuva, allahimanet”. Mislim se u sebi: “Vidi što ovaj čovjek ima potanku geografiju, smjestio nas negdje kod Irana.” Ujutro sam došao i, čim me ugledao, pozva me da uđemo u sobu odakle se uči ezan. Ne znam koliko stotina tih zvučnika ima u haremu Mesdžidul-aksa, a sama džamija je na brdu i ezan razliježe Jerusalemom. Prije svakog ezana imam pozitivnu tremu da to iznesem i svaki ton i svaka riječ da budu na mjestu i ispravna. Ovdje je bila doza veće treme i uzbuđenja, koljena su klecala, ali čim sam počeo, trema je prestala i punu sam pažnju posvetio onome što učim. Pošto je sabahski ezan drugačiji od ostalih vakata, on se podiže iza mojih leđa i šapnu mi: “Es-salatu hajrun minen-nevm”, da ne bih pogriješio da ne zaboravim nakon “hajja alel felah”. Tada sam bio u punoj pažnji i ne bih zaboravio, ali on je pokazao punu brigu da ja to ne bih slučajno izostavio, tako sam ja to doživio. A i njemu se, siguran sam, kao što se i meni i svakom muezzinu desilo u karijeri makar nekoliko puta da to zaboravimo u sabahskom ezanu proučiti. Mislim da ga nema a da to makar jednom nije izostavio.

 

Ezani u gradovima Isaa, a. s.: Mojoj sreći nigdje kraja. Klanjasmo sabah, imam nas pozva da dođemo u njihovu tekiju. Otišli smo kasnije tog dana da ih zijaretimo. Sljedeća destinacija na toj zemlji palestinskoj bila je Betlehem, mjesto gdje se rodio Isa, a. s. Tu su tri crkve, Grčka pravoslavna, Katolička i Armenska apostolska. Dolje se siđe u pećinu gdje se Isa, a. s., rodio, a odmah preko puta je Hazreti Omerova džamija. Pitam muezzina ove džamije, on me uputi na imama koji daje izun. Reče mi da će me on poslušati, pa će mi reći mogu li uopće pitati imama. Čim sam započeo, odmah mi reče da može, samo da još imam dozvoli. Kaže mi: “Mene zovu Abdulbasit Palestinski.” Utom dođe i imam, dade izun i ja proučim i u toj džamiji, preko puta mjesta gdje se rodio Isa, a. s. Sljedeći ezan u toj zemlji bio je u Nazaretu, mjestu gdje je živio Isa, a. s. Tu gore je najveća crkva na svijetu. Unutra u tom kompleksu je i kuća gdje je živio Isa, a. s. Dolje ispod je hotel i džamija, odmah tu preko puta. Mislim se: “Da mi je i u ovom gradu proučiti ezan, pa da zaokružim ezane u sva tri Isatova grada.” A Jerusalem je grad svih pejgambera jer su haman svi prošli tuda, a na koncu, bili su tu jer je hazreti pejgamber Muhammed, s. a. v. s., predvodio namaz svih poslanika. Pitam tu mogu li učiti ezan, objasnim da sam već učio u Mesdžidul-aksi. Pita me ko mi je dao da učim ezan, kažem mu da je to bio muezzin Sulejman. “Aha, Sulejman Farisi”, reče ovaj. Uh, ja tek sad shvatih da je Sulejman Perzijanac i da mi je zbog toga na svom jeziku rekao: “Hoda hafiz.” Tek mi onda sinu: “Uh, pa čovjek itekako zna geografiju, nego je Perzijanac.” I tu proučim ezan.

 

Andalus – “mislili smo da se tu može klanjati”: Hodao sam po Evropi prije toga, prošao kroz Andalus, u brojnim gradovima učio ezane. U Granadi mi je možda i najznačajniji, na brdu St. Nicholas, gdje je crkva, a restaurirana je i napravljena nova džamija, taman onakva kakva je bila. S te munare sam gledao Alhambru i proučio ezan. Dalje sam učio u Sevilli s tornja koji je zapravo munara od džamije. U ostalim gradovima koji imaju tornjeve, to su nekadašnje munare, i s njih sam okujisao. U dvorcu grada Zaragoze, Bog zna ko je posljednji put u tim prostorijama mesdžida klanjao. Pošto nikog nije bilo, naša grupa je klanjala, kustos se uzbihuzurio, ali mi smo završili i nije bilo problema. Pravdali smo se da tu nije bilo nikoga da pitamo, pa smo mislili da se može tu i klanjati, jer, eto vidite, imate tu i mihrab. Kažemo da smo sada upoznati s pravilima i da idući put svakako nećemo napraviti istu grešku. Ovako smo, koristeći se ovim izgovorom, obišli skoro sve nekadašnje džamije i sadašnje crkve u Andalusu, proučili ezan i klanjali namaz.

 

Bošnjaci u prvoj džamiji na tlu Evrope: Došli smo u mjesto po imenu Marbella, u blizini Gibraltara ili Džebelu-Tarika. U tom mjestu Marbella, Tarik ibn Zijad napravio je prvu džamiju na tlu Evrope. Tu je sada džamija restaurirana, ispred nje je Islamski centar. Dođosmo tu, okasnismo na džumu, pa mi hafiz Mehmed kaže da klanjamo džumu. Dva rekjata i tamam, a i putnici smo. “Kad je već džuma, evo ima džamija, Velija, ti ćeš nam imamiti, ima i muezzin, tamam”, reče mi hafiz Mehmed. Hajde, šta ću, složim se. Ostalo je još svega dvadesetak minuta do ikindije, zanijetih: “Allahu ekber”, a odmah zatim čuh korake kako neko ulazi i na arapskom haman pa ruži: “Šta je sad ovo, šta to radite?” Svi su zanijetili, niko ne odgovara. Počeh učiti, kako je ovaj to čuo, ušuti. Kako smo preselamili, pita nas ko smo i odakle smo. “Bošnjaci, muslimani iz Bosne”, rekosmo. “Dobro došli”, u priču. Helem, vakat bi ikindiji, a našem sagovorniku u rukama onaj bežični mikrofon. Pruži ga prema meni i reče: “Haj nam ti prouči ezan.” Hoću, jašta ću, samo sam te čekao. I eto, proučim ezan i u toj prvoj džamiji na tlu Evrope.

 

Eiffelov toranj, hal kao na munari: Širom Evrope sam i prije i poslije Andalusa učio ezane, svukuda. Bio sam na službenom putu po Evropi. Zadesio sam se u Parizu, ovo je bilo prije Andalusa i Palestine. Razumije se, otići ću u posjet Eiffelovom tornju. Popeh se gore, koliko si ti pomislio da učiš ezan odozgo, toliko sam i ja. Prvi put sam na Eiffelovom tornju. Lijep je i sunčan dan, ja na vrhu od 300 metara s jednim ahbabom Edinom. Hal kao da sam na munari. Prozborih tiho sebi u njedra: “Uh, kao da sam se na munaru popeo, a kad se insan na munaru popne, džaiz je ezan proučiti.” Hajde, šta ću, ne puštam glas u punom kapacitetu, kao ikamet, onako ni ispotiha ni previše glasno. Pri kraju ezana vidim neko mi prilazi, progovori na arapskom, ženski glas: “Da te Allah nagradi, brate.” Kako odlaze, vidim, pokrivena žena s čovjekom, vode malo dijete za sobom. Poslije tog ezana su mi se otvorili ezani širom Evrope, pa i u Palestini i Andalusu. I eto, sada mi je 55 godina, od trinaeste sam muezzin. To je 42 godine staža. U islamu nema penzije, dok si god na nogama, pa i pužući, kaže hazreti Pejgamber, valja se odazvati pozivu, a nekome valja i da zove.

PROČITAJTE I...

Naučnici danas, bar u Njemačkoj, mogu objavljivati članke i knjige i imaju potpunu slobodu da brane svaku moguću poziciju. U pravilu im ne prijeti nikakva opasnost zbog toga. S druge strane, u Njemačkoj uočavam fenomene koji se meni lično ne sviđaju. U Njemačkoj postoji desničarska radikalna partija (AfD) i mnogi se boje da bi ona mogla jačati. To, recimo, za posljedicu ima to da se na fakultetima, čak na fakultetima politologije, sprečavaju predavanja mislilaca koji su desničarski orijentirani. I sām sam protiv AFD-a, ali to ne znači da trebamo zabranjivati diskusiju s nekim ko je simpatizer ove stranke. Zabraniti bilo kakvu diskusiju na jednom fakultetu smatram oblikom kukavičluka

A nije teško zaključiti o kome je tu riječ kada se pogledaju Marićkini “analitičarski” termini u kojima Željka Komšića naziva “drugim bošnjačkim članom Predsjedništva”, a što je zajednički vokabular za sve osobe bliske svjetonazorima politike “hrvatske ugrozbe”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!