Gdje Cazin krije svoju dušu

Zašto se ovaj grad odrekao svojih najvrednijih sinova? Sto godina, i još sto, klesali su Pozderci duh cazinskog čovjeka

 

 

Piše: Izet PERVIZ

Napuštena i opljačkana, sama, kao kakva neuspjela kula koja ni samu sebe nije mogla odbraniti, stoji ovdje, u brini nad Čajinim potokom, u kuku Cazina, kuća Nurije Pozderca. Kada bi neki stranac koji ništa ne zna o povijesti ovog grada zakoračio kojim slučajem kroz kapiju, pa propalom asfaltiranom stazom prišao ulaznim vratima, ništa drugo ne bi mogao doznati nego da je ova kuća, jedinstvena u svojoj starini, važna samo zbog toga jer je u njoj boravio Tito. Pa ni po tome više. Jer i ovdje, na kući i posvud oko nje, zrije nehaj, kao korov koji obuhvata svaki od spomenika iz bivšeg sistema, ostavljen da propada kao što je propala revolucija i iluzoran pokušaj da se stvori neko bolje i pravednije društvo.

Evo, na zidu uz masivna drvena vrata s dva krila i zvekirom na svakom od njih čuči bijela mramorna ploča s petokrakom: iscrtana je tamnocrvenom bojom u samo jednoj liniji, a unutrašnjost je prazna – bez mesa. Na ploči piše ovako: “U ovoj kući boravio je 5. decembra 1942. godine vrhovni komandant NOV i POJ drug Josip Broz Tito.” Kazuje još i da ju je postavila Opštinska konferencija Saveza komunista Cazin, i to 5. decembra 1979, dakle na godišnjicu obilježavanja tog hladnog dana kada se komandant partizanskih snaga ugrijao pored furune u ovoj kući.

Nekom se ona petokraka učinila isuviše jednostavnom pa je ispod ploče oslikao žuti krug i sred njega drugu, crvenu kao krv – kao da je historija kakva nepregledna prašuma kroz koju se može proći samo ako pratimo stabla obilježena tuđom rukom. Na suprotnoj strani preživjela je limena ploča – ulica se zove Nurije Pozderca, ali broj se ne nazire – sva je zahrđala. I to je to. Ostalo su slova nehaja, nebrige, zaborava, oni s lijeve strane kukavnog političkog spektra rekli bi zlonamjernog. Oni bi drugi sa zluradošću kazali da tako i treba, ta zašto bi na svakoj kući u kojoj je Tito ručao bila natakarena jedna ovakva ploča. Glib nepreglednih bosanskih političkih močvara, eto, prelijeva se i preko krova ove kuće.

A iza onog što nam škrto poručuje ovaj natpis pod zvijezdom nekada se valjala prava legenda koju su od svojih učitelja slušali cazinski školarci, od kojih većina, eto, potražiše sreće i kruha daleko i od ove kuće, i od ovog grada, i od ove izmuždrane države. Kaže se ovako: prije nego će ući u ovu kuću, Tito je prvi put obznanio svoj pravi identitet. Tu, na legendarnoj cazinskoj raskrsnici, gdje i danas stoji ploča koja nas podsjeća na taj, za ovu čaršiju veliki događaj i koju od prije nekoliko godina zamjenjuje moderni kružni tok s fontanom, stajao je Josip Broz na improviziranoj bini prekrivenoj ćilimom u raspjevanim bosanskim šarama. Dok je govorio, pogledom je mjerio masu pred sobom razlivenu niz Čajin potok skroz dolje do kuće Pozderaca. Partizanski politički komesari po četama pričali su poslije, agitujući, da su se Krajišnici iskupili u desetinama hiljada i prekrili cazinsku kotlinu natisnuti jedan uz drugog: iglu da baciš ne bi pala na zemlju. Ruku na srce, malo su pretjerali, ali da se iskupila sila naroda, to im niko ne može poreći.

Uz Tita su stajala dvojica bivših poslanika u Skupštini Kraljevine Jugoslavije koji su novoj vladi trebali dati legitimitet. S jedne strane Ivan Ribar, predsjednik AVNOJ-a, a s druge Nurija Pozderac, potpredsjednik. Kažu da je Nurija otvorio zbor ovako: “Selam alejkum, braćo muslimani.” A kada je istupio Tito, uslijedilo je čuveno priznanje: “Ja sam Josip Broz, metalski radnik, Hrvat iz Zagorja.” Bio je to čin po kojem će se u narednih pedeset godina Cazin prepoznavati u moru nerazvijenih jugoslavenskih gradića, pa se slobodno moglo otići na ručak. Kažu da je Ribar pred samim vratima uspio došapnuti: “Druže Stari, ovo je muslimanska kuća, ovdje se izuva.” Tito je ušao u čarapama, a kada je izlazio, čizme su ga dočekale na pragu, čiste i naglancane da se možeš ogledati.

Lijepa je ta legenda. U čitanku da je staviš. Ali, zašto ni slova o tome da se u ovoj kući rodio, odrastao u njoj i iz nje u partizane otišao Nurija Pozderac, za kojim se okrenu buljuk Krajišnika, pa u velikom broju završiše na antifašističkoj strani? Nema čak ni one table koju Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH postavlja uz svaki nacionalni spomenik i na kojoj u kratkim crtama pojašnjava njegov značaj. Ništa. Samo pustoš. Nad njim prigušeno šapuću listovi u lipovim krošnjama nad kapijom. Za čas ih prevrati blagi povjetarac, poduhvati ih iznenada i okrene, pa sa svojim svijetlim trbusima koji u trenu graknu na suncu izgledaju kao ribe koje se praćaknu iz vode i opet potonu u maticu.

Nije Tito išao od jednog do drugog poslanika bez države i molio ga da pođe s njim, niti je tek onako došao u Cazin da pita: Nurija, hoćeš li s nama, bogati? Nadaleko se tada prenosila priča kako je nekadašnji učitelj u cazinskom srezu koji se zdušno zalagao za opismenjavanje po Krajini, negdje na Osretku, stao naspram ustaških crnokošuljaša, koji su palili srpska sela, isprsio se i rekao: “Samo preko mene mrtva!” Ovdje valja načiniti jednu digresiju. Za one koji ne znaju gdje je taj Osredak, treba kazati da je to ono mjesto iz kojeg su prije nekoliko godina mediji po cijelom svijetu raznijeli priču kako je musliman, građevinski radnik, skupa sa svojim sinovima obnovio pravoslavnu crkvu, ne mogavši da gleda bogomolju uz koju je odrastao da propada, ostavljena i sama. A ko može reći da u tom činu nije zazujao daleki odjek legende o tome kako je Nurija stao ovdje pred ustaše i spasio Osredak od pokolja?

I još, bila je gotovo javna tajna da Nurija ovdje, u ovom podrumu, sada prekrivenom smećem i tragovima beskućničkog života, krije Jevreje od fašističkog progona. Zato je Muzej holokausta “Jad Vašem” proglasio Nuriju i njegovu suprugu Devletu “pravednicima među narodima”.

I još, Nurija je rekao jedno veliko “Ne”. To “Ne” Paveliću, ništa manjom snagom od Titovog izrečenog sedamnaest godina kasnije Staljinu, još će dugo odzvanjati memljivim hodnicima balkanske historije. Njegov dost Džafer Kulenović, sin krajiških begova, koji je nakon smrti Mehmeda Spahe stao na čelo JMO-a, nije rekao “Ne”. Naprotiv, postao je potpredsjednik ustaške vlade.

Legenda kaže da je Džafer došao kod Nurije s Pavelićevom ponudom da se i on priključi ustaškoj vladi i sjeo na stolicu u gostinskoj sobi koja ga je uvijek čekala kada bi dolazio u Cazin. Uljudan i fin, Nurija nije imao srca da ga odbije direktno, nego mu je rekao: “Dođi sutra.” U gostinskoj sobi sutradan Džafera nije čekala njegova stolica. Na rastanku mu je Nurija kazao: “Moj Džafere, kada završe sa Srbima, na red će doći i ‘cvijeće’”, misleći na ‘cvijeće hrvatskog naroda’, kako je to Pavelić tepao muslimanima. Zato krajiški muslimani, pored obraza crvenog od stida zbog Džafera Kulenovića, mogu pokazati i obraz svijetao od ponosa, na kojem sija djelo Nurijino, danas produbljeno djelom njegovih nećaka Hamdije i Hakije.

Najbogatiji čovjek Cazinskog sreza, aga i vlastelin, koji je mirno mogao čekati kraj rata i natenane trošiti svoj imetak, sve je ostavio i otisnuo se u šumu. Ondje je i umro, kao vitez. Teško ranjen od gelera avionske bombe na Vučevu, četiri dana putovao je na nosilima. Izdahnuo je 12. juna 1943. godine na Dragoš-sedlu, na rukama maloljetnog sina Seada, koji će postati ljekar. Tu je i sahranjen. Kažu da mu je duša prhnula s riječima: “Veliki je Allah, gospodar svjetova.” Posebno je to milo onima koji se od 2015. godine okupljaju oko mezara. Biva to u sklopu manifestacije “Dani Husein-efendije Đoze”, koju organizira Muftijstvo goraždansko. Ove godine, pišu mediji, muftija Remzija-efendija Pitić izjavio je: “Naša namjera je da sačuvamo tekovine antifašističke borbe, a posebno istaknutih Bošnjaka kakav je bio Nurija Pozderac.”

Ali, zar nije apsurd spajati imena Nurije Pozderca i Huseina Đoze? Jedan je poginuo od bombi izručenih iz Hitlerovih štuka, a drugi je bio imam i oficir u 13. SS Handžar-diviziji.

Iz kuće kao da se začuje graja. Mnoštvo glasova stapa se u šum. Niz basamake se prospe tutanj razdragane dječurlije. Smijeh se zanjiše iza masivnih vrata. Bubri, raste i, taman kada pomisliš da će iskočiti kroz jazom otvorene prozore, on se smiri, zagrcne se u sebi, još dugo struji u zraku, ali potmuo, stanjen, gotovo stopljen s tišinom. Iz tišine zašušte dimije. Podnicama prelete hitre ženske noge. Začandrka bakarno posuđe i zastružu mašice preko žeravica. Cijelo dvorište obujmi miris pečena somuna. Priča se da je pod ovim krovom za vrijeme Murat-age, za kojeg se kaže da je bio jedan od najpravičnijih vladara cazinskog područja, živjelo i po trideset duša. Zasigurno je tada brečala životom.

A onda basamacima zatutnje užurbani koraci. Trese se cijela kuća od hitrine i stamenosti. Njištanje konja, koji nervozno stružu kopitama po kaldrmi, prelama se preko usplahirenih riječi glasonoša koji donose vijesti sa svih strana i žurno ulaze kroz jazom otvorenu kapiju nad kojom vije ratni bajrak. Žene užurbano pakuju potputninu. Broje gurabije i pastrmu i duhan i sve ono što je muškarcu nužno kada se danima odmetne od kuće. Njihovi tihi šapati drobe se pod glasom odrješitim i jasnim, strpanim u kratke rečenice oštre kao sablja. To gore, u gostinskoj sobi, Ahmet‑aga Pozderac, čio starac kojem niko ne bi dao ni pedeset, izdaje naređenja. Sve mora biti spremno prije nego izađe na cazinski križ i povede vojsku prema Prosičenom Kamenu. Prilika je posebna, svjestan je da posljednji put jaše pred krajiškim četama.

On, Ahmet-ga, sagradio je ovu kuću. Historija kaže 1820. godine. Ako je tako, onda je te 1878, kada su u Berlinu evropski moćnici Bosnu dodijelili Austro-Ugarskoj, imao više od sedamdeset godina. Pa pustimo historiju da i dalje govori. Kroz pero Radosava Lopašića ona veli ovako: “Krajišnici pokazaše i ovom sgodom da su pravi potomci goropadnoga Musaj-bega i Muje Hrnjice i da su još uvijek kadri kao pomamni srnuti i u najveću pogibao, pa kud puklo da puklo. Koliko je samo u jeseni g. 1878. naše krvi utaman proliveno! Odista se bila prevarila austrijska vojna uprava, misleći da će Krajinu i Bihać slaka zauzeti. U samom Bišću pak i u bližnjoj okolici trajala je najžešća borba od 7. do 19. rujna g. 1878. Na poziv carsko-turskoga mutaserifa u Bišću, Husejna‑efendi Kara Begovića, digla se bila po čitavoj Krajini i kuka i motika. Do 9.000 oružanih ljudi srgnu se i poleti prema Kordunu i do Bišća; na čelu im bijahu Hadži Hasan Salkić iz Peći i Hadži Ibrahim Međinelija. Bogati vlastelin od Cazina Hadži Ahmet-aga Pozderac postavi svoje čete naprotiv Prosičenog Kamena.” Na kraju, kada su “turski častnici Miri-beg i Hasan-aga” predali Bihać generalima Zahi i Rajnlenderu, “mirniji i pametniji Krajišnici odoše k svojim kućama ili se predadoše Austrijancima, ali Hasan Salkić i Međinelija odvedu svoje čete u klance i gudure kod Peći da tu nastave boj do posljednje kapi krvi”.

Ta zašto se ovaj grad odrekao svojih najvrednijih sinova? Sto godina, i još sto, klesali su Pozderci duh cazinskog čovjeka. U najpogubnijim vremenima oni su uspijevali sačuvati zrno pravde. Nosili su je kao žeravu na dlanu, da svijetli i da se pred njom razilazi duboki mrak gluhih krajiških stoljeća. Da li ustajali protiv sultanovih reformi, ili protiv Omer-paše Latasa, da li raspetih grudi predvodili Krajišnike u boj protiv carskih i kraljevskih regimenti iz Pešte i Beča, da li, vijući se po bespućima bosanskim, prkosili fašizmu ili ustrajno, kao Hamdija i Hakija, stajali kao brana pred strašnom bujicom koja će preplaviti Bosnu nakon njihove smrti, pravda je uvijek bila na njihovoj strani.

Na kraju, nije dovoljno ovu kuću samo obnoviti, pošto, evo, pišu novine da su u Centru za kulturu, koji je vlasnik kuće još od 1985. godine, kada su je Pozderci prodali Općini, spremni do kraja godine pokrenuti radove. Ovdje mora biti muzej posvećen porodici koja je izgradila duh ovog grada, čija prošlost priča 200 godina povijesti Cazina, Krajine, Bosne. Ovdje, iza ovih zidova, pod ovim šindrovim krovom, koji uporno odbija da propusti kiše i snjegove, iza ovih porazbijanih prozora, iza ovih zvekira, još traje priča o ljudskosti, o poštenju, o čestitosti, o poštivanju Drugog i drugačijeg, o ljubavi prema grudi ove zemlje stotinu puta natopljene krajiškom krvlju, priča o svemu onome čega je u ovom gradu ostalo tek u trunju, pa i to trunje sve je teže naći

PROČITAJTE I...

“Sarajevo i Tirana mnogo su slični po ljudima koji u njima žive, slične su naše džamije, zajednička osmanska prošlost i još mnogo toga. Ovo je knjiga o razumijevanju Bosne i bošnjačkog pitanja od jednog Albanca. Kontinuirano sam tokom proteklih petnaest godina, od 2003. do 2018, objavljivao političke analize kao osvrt na bošnjačko pitanje”

“Merhamet” je, dijeleći tokom svoje historije sudbinu bošnjačkog naroda, djelujući kroz četiri različite države, odnosno državna ustrojstva, preživio brojne političke, ekonomske, društvene turbulencije i ratove, pa će preživjeti i napade zlonamjernih pojedinaca. Naš nijet i naša misija isuviše su značajni da nas takva podmetanja i prepreke mogu skrenuti s puta dobročinstva koji je započet daleke 1913. godine, a koji su trasirali naši preci, tada najznamenitiji Bošnjaci, među kojima su bili i prvi predsjednik “Merhameta” dr. Mehmed Spaho i veliki reis Džemaludin ef. Čaušević, a kasnije i naš rehmetli predsjednik Alija Izetbegović

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!