GATKA O HARAMBAŠI

Mačevali smo se s nevidljivim razbojnicima sve dok nismo bili potpuno mokri. A oni su još žešće udarali svojim olujnim mačevima i sabljama. Možda je u tome tajna priče o pećini, pomislio sam u jednom trenutku. A onda je sve nestalo kao u izgubljenoj pećini. Nismo više bili na visoravni

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

Neke se priče nastavljaju, kasnije, ondje gdje su započete. Gotovo na istom mjestu.

Ponekad i godine minu prije nego što se to dogodi.

Ujutro nam se pridružio četvrti saputnik, najvažniji, koji je poznavao planine, visoravni i prelaze kao svoje dlanove.

Pogledao nas je pažljivo, jednog po jednog, i osokolio pogledom.

Iako očigledno mlad, lice mu je bilo izbrazdano ožiljcima i mnoštvom bora, valjda od ovdašnjih vjetrova.

“Bit će lijep dan?”

“Izgleda. Harambaša spava u svojoj pećini. Možda ste nešto čuli o tom na Brdu priča…”

“Harambaša? A gdje je ta pećina?”

“Niko ne zna. Negdje ispod visoravni. Davno ju je zakrio neki odron. Ponekad se za oluja ukaže ulaz, ali drveće ga poslije uvijek zakloni… Mislim da sam jednom u djetinjstvu ondje ušao…”

“I to je ta priča o Harambašinoj pećini?”

“Samo početak. Dugačka je to priča. Svako ima svoju verziju… i ja, ali nije trenutak za to, put nas vodi ka izvoru, zar ne?”

Hodali smo preko visoravni gotovo pola dana. Ništa na njoj nije bilo osim vjetra i dvije vrste neobičnih trava, jedna s tamnoplavim, a druga s crvenim bobicama.

Grickali smo ih usput.

“Plave su dobre za glad”, govorio nam je vodič, “a crvena je sočna i ugodna kad si sit.”

Nismo o tom razmišljali i išli smo dalje, grickajući kako nam je koja došla podruku.

“Sigurno je taj harambaša imao roda među ovdašnjim seljacima?”

“Ti o onom srkletli seljaku s Brda priča ne prestaješ misliti.”

“Halapljiv neki seljak, sad bi i pećinu…, a i ime mu ukazuje na to…”

“Ipak si mu saznao ime?”

“Bezbeli da jesam. Tišti te. Ali neću ti ga kazati. Misliš da se ne sjećam kako si se igrao sa mnom?”

“Njegovo me ime ne zanima, stručnjače za nevažne stvari, on je u ovoj priči još nevažniji nego što je bio u onoj.”

“Sve je nevažno osim one žice za meso pokraj izvora. A za meso sam se trebao pobrinuti ja…”, reče on kasnije kao da je prošao samo trenutak.

“I šta sad? Nema ga?”

“Nevažnih stvari ima, a važnih nema. One su u tvojoj glavi.”

Zaista je bio lijep dan.

I zaista sam zaslužio onaj niz ledenih okrepljujućih gutljaja izvora koji je daleko od svijesti kako će narastati i postati Vrbas.

A onda se naš voditelj uozbilji.

Gledali smo ga u čudu.

“Vrijeme je”, reče on jednostavno.

Prikupili smo stvari bez pogovora i spremili se za put natrag. Znao je nešto što mi nismo znali.

“Sva se četiri godišnja doba znaju smijeniti ovdje u jednom danu i nemojte to shvatiti kao dosjetku.” Tako nam je govorio u početku kad je objašnjavao kako ćemo ići i pomjerati se odmah kad nas na to upozori.

Međutim, unatoč oprezu i iščekivanju, na povratku nas je zahvatila olujna kiša.

Bio je to strahovit povratak.

Gotovo kao iz snoviđenja.

Hvatali smo se za travke s bobicama, jedino za što smo mogli, da nas vjetar ne bi otklizao do provalije koja je bila nedaleko odatle.

Jedino je naš voditelj plesao kroz tu oluju i pomagao nam kao da je to oduvijek činio.

Gorsko malo naselje s drvenim kućicama bilo je još vrlo daleko.

Tu je spomenuta i čuvena hajdučka pećina. Pričalo se da je ona tu negdje. Međutim, niko nije znao kako do nje doći. Uostalom, taj se put odavno odronio.

“Sad bi nam spasila glavu.”

“Spasila bi svakome.”

Niko nije spominjao kako se zove.

Mačevali smo se s nevidljivim razbojnicima sve dok nismo bili potpuno mokri.

A oni su još žešće udarali svojim olujnim mačevima i sabljama.

Možda je u tome tajna priče o pećini, pomislio sam u jednom trenutku.

A onda je sve nestalo kao u izgubljenoj pećini.

Nismo više bili na visoravni.

“Razgoropadio se harambaša kad se probudio”, reče jedna žena raspoloženo dok smo ležali na slamaricama u drvenoj kući, pokraj vatre gdje se sušila naša odjeća.

Nismo vjerovali da smo napokon tu.

Jedino je naš voditelj ulazio i izlazio kao da i nije bio na putu s nama. On je zaista bio domaći. Ukućani su mu bili rođaci.

Kao da smo svi došli kući.

“Jeste li gladni?”, upita druga žena koja proviri na vrata. “Dobro bi vam došlo nešto toplo…” I donese mi jednu gotovo vrelu činiju.

Kako je samo bila ugodna čorbica iz nje.

Taj je osjećaj sigurno našao svoje mjesto na Brdu priča.

Kao i put do izvora koji nikad neću zaboraviti.

I miris odjeće u kojoj sam poslije koračao, osušenoj u brdskoj kolibi.

Kao neko ko je na svoj način upoznao harambašu i njegove uspavane pratioce.

PROČITAJTE I...

U tom momentu Alen se okrenu prema meni i pogleda me. Ništa nije rekao, samo je slegnuo ramenima, podigao redenik svoje osamdeset četvorke sa zemlje i iskočio preko grudobrana. Cijela se šuma tresla. Kroz tutnjavu sam čuo kad je uzviknuo: “Ojhhaaaaa, đe ste, braćo Srbiiiii”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!