Sedmog dana, oko podneva, kad su dvije gomile uglja, naša i Osmanova, bile podjednako velike, pojavio se lik s početka priče. Izdaleka je počeo urlati, pjeniti, vrijeđati, psovati, prijetiti milicijom, jer lopovski smo ušli u posjed koji je njegovo vlasništvo (poslije smo doznali da nije), zatim da zna kako se zovemo, čiji smo, da ćemo naš lopovluk skupo platiti
, zatim da zna kako se zovemo, čiji smo, da ćemo naš lopovluk skupo platiti i šta sve ne.</p>
<p>Naravno, preplašeni, ustvari prestravljeni, jer vremena su bila olovna i od prijetnje milicijom ledila se krv u žilama, nama djeci naročito, pobjegli smo brzinom munjine munje, a roditeljima, dakako, o svemu tome nismo smjeli ni zucnuti.</p>
<p>Riječju: gdje smo bili – nigdje, šta smo radili – ništa. Bili smo i ogorčeni i razočarani, pa i s osvetoljubivim primislima, no, kako smo bili djeca, a dječija je huja kratkog daha, okrenuli smo se drugim interesiranjima i, malo-pomalo, sve je prekrio teški plašt zaborava.</p>
<p>Eh, kako se u sve to uklapa Osman? Je li sugerirao tom lupežu i budućem prosjaku da nas isprepada i otjera? Jesu li potom podijelili naš mučni i doslovno krvavo urađeni posao? Sasvim moguće, jer lik je atakovao na nas sedmog, a ne prvog dana našeg hrmbačenja, dakle, kad je uglja bilo mnogo, pa njihova sprega i podjela nezasluženog plijena nije daleko od pameti.</p>
<p>Kako god, niko se od svega ovog nije usrećio: S. i ja nismo kupili sto za stoni tenis, ali nije nam to više bilo važno, jer ubrzo smo formirali bend, Osman je nedugo potom umro, a instruirani plašitelj, čije ime ne znam, a nije ni šteta, tumara gradom i prosjači.</p>
<p>“Od djeteta nipošto ne uzimaj, a daj mu pa makar na konju jahalo”, često je govorila moja majka, upozoravala nas zapravo, i bila u pravu.</p>
<p>Ali, kome to reći? Plašitelju? Teško. Osmanu? Još teže. Pa, kome? Samima sebi. Eto kome!</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
NIJE UVIJEK MOGUĆE PREPOZNATI BIVŠEG PRIJATELJASljedeći članak
TINGL-TANGL”, ANTIKVARIJAT MH, UNIŠTENI BOŠNJAČKI PISCI
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo