FURMAN, PLAŠITELJ I DJECA KOJA SU IM DOHAKALA

Sedmog dana, oko podneva, kad su dvije gomile uglja, naša i Osmanova, bile podjednako velike, pojavio se lik s početka priče. Izdaleka je počeo urlati, pjeniti, vrijeđati, psovati, prijetiti milicijom, jer lopovski smo ušli u posjed koji je njegovo vlasništvo (poslije smo doznali da nije), zatim da zna kako se zovemo, čiji smo, da ćemo naš lopovluk skupo platiti

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

Često viđam tog čovjeka, naizgled ostarjelog, onemoćalog, odrpanog. Nasumice prilazi prolaznicima, traži milostinju, svoje zgaslo, ispaćeno lice majstorski učini još ispaćenijim, plačnim čak, oči mu zaista zasuze, glas podrhtava, pružena ruka također, a kad se u nju spusti pokoja marka, preobražava se, živne, uspravi se i iznenađujuće sigurnim, odsječnim hodom odlazi u najbližu kladionicu.

Jednom je prišao i meni. Dok je prilazio, vješto je namještao ispaćeno plačni izraz lica, toliko vješto da me je bezmalo pa impresionirao i, taman kad je zaustio da odrecituje bezbrojnim opetovanjima odlično navježbanu žalopojku, rekao sam mu:

– Tako kao ti završavaju oni koji kradu od djece. Sikter!

Šokirano me je pogledao, jasno se vidjelo da pojma nema o čemu govorim i, dok sam odlazio, od duhana hrapavim i neuobičajeno snažnim glasom, podvikivao je za mnom:

– Ama, šta to pričaš?! Kad sam ja to krao od djece, kad?!

A jeste, krao je. Pokrao je mene i mog rođaka S., dvanaestogodišnjaci smo tad bili ili, možda, nešto malo stariji. No, da bih ispričao priču, a sjećam je se odlično, valja mi se vratiti mnogo godina unazad, u vrijeme kad smo S. i ja malo toga imali, a o mnogo čemu maštali.

Primjerice, nakon što su nam dodijale improvizirane skalamerije za ping-pong, napravljene od bilo čega što bi nam došlo pod ruku, naglas smo sanjarili o tome da nekako kupimo sto za stoni tenis, pravi-pravcati, baš onakav kakav je, na odjelu za sportsku opremu i rekvizite, bio izložen u jednoj od tuzlanskih robnih kuća i koji smo počesto “obilazili”, nježno dodirivali, mazili njegovu savršeno ravnu plohu i silno ga željeli imati.

Jednog dana, raspust je bio, zadihan i blistavo ozarenih očiju, S. dotrča do mene i, hvatajući zrak, egzaltirano izusti:

– Imam odličnu ideju! Zapravo, sve je već dogovoreno! Znaš li gdje je onaj napušteni ugljenokop? Onaj na Ravnoj Trešnji?

– Da, znam. I?

– Čekaj, čekaj! A znaš li onog furmana Osmana s Ravne Trešnje? Onog što ljudima u mahali dovozi ugalj i drva?

– Naravno. Znam i kako mu se konji zovu.

– E, s njim sam sve dogovorio!

– Šta?

– Sedam dana ćemo skupljati ugalj na tom ugljenokopu. Tri dana radimo za sebe, četiri za njega. On će ugalj koji prikupimo za sebe prodati, cijenu smo već dogovorili, i dati nam pare. Sve sam izračunao. Sasvim dovoljno da kupimo sto, a ostat će i nama koji dinar. Sad je do nas. Ako se potrudimo, eto nama stola.

– Ne znam… Može li se vjerovati tom Osmanu? Svašta se o njemu priča!

– Ma, pusti priče! Pa, razmisli! On ionako plaća radnike, a mi ćemo četiri dana džabe raditi za njega! I njemu se isplati!

I krenuli smo. Od ranog jutra do kasnog popodneva hrmbačili smo na napuštenom ugljenokopu. Ubrzo, ustvari već prvog dana, ispostavilo se da je posao mnogo teži no što smo mislili. Ugalj je uglavnom bio zatrpan jalovinom, nerijetko i velikim gromadama koje smo, onako nejaki, na jedvite jade uklanjali, a što nas je, opet, i jako umaralo i usporavalo.

Sedmog dana, oko podneva, kad su dvije gomile uglja, naša i Osmanova, bile podjednako velike, pojavio se lik s početka priče. Izdaleka je počeo urlati, pjeniti, vrijeđati, psovati, prijetiti milicijom, jer lopovski smo ušli u posjed koji je njegovo vlasništvo (poslije smo doznali da nije), zatim da zna kako se zovemo, čiji smo, da ćemo naš lopovluk skupo platiti i šta sve ne.

Naravno, preplašeni, ustvari prestravljeni, jer vremena su bila olovna i od prijetnje milicijom ledila se krv u žilama, nama djeci naročito, pobjegli smo brzinom munjine munje, a roditeljima, dakako, o svemu tome nismo smjeli ni zucnuti.

Riječju: gdje smo bili – nigdje, šta smo radili – ništa. Bili smo i ogorčeni i razočarani, pa i s osvetoljubivim primislima, no, kako smo bili djeca, a dječija je huja kratkog daha, okrenuli smo se drugim interesiranjima i, malo-pomalo, sve je prekrio teški plašt zaborava.

Eh, kako se u sve to uklapa Osman? Je li sugerirao tom lupežu i budućem prosjaku da nas isprepada i otjera? Jesu li potom podijelili naš mučni i doslovno krvavo urađeni posao? Sasvim moguće, jer lik je atakovao na nas sedmog, a ne prvog dana našeg hrmbačenja, dakle, kad je uglja bilo mnogo, pa njihova sprega i podjela nezasluženog plijena nije daleko od pameti.

Kako god, niko se od svega ovog nije usrećio: S. i ja nismo kupili sto za stoni tenis, ali nije nam to više bilo važno, jer ubrzo smo formirali bend, Osman je nedugo potom umro, a instruirani plašitelj, čije ime ne znam, a nije ni šteta, tumara gradom i prosjači.

“Od djeteta nipošto ne uzimaj, a daj mu pa makar na konju jahalo”, često je govorila moja majka, upozoravala nas zapravo, i bila u pravu.

Ali, kome to reći? Plašitelju? Teško. Osmanu? Još teže. Pa, kome? Samima sebi. Eto kome!

PROČITAJTE I...

U tom momentu Alen se okrenu prema meni i pogleda me. Ništa nije rekao, samo je slegnuo ramenima, podigao redenik svoje osamdeset četvorke sa zemlje i iskočio preko grudobrana. Cijela se šuma tresla. Kroz tutnjavu sam čuo kad je uzviknuo: “Ojhhaaaaa, đe ste, braćo Srbiiiii”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!