fbpx

Fudbal, oruđe politike

Nakon raspada SSSR-a 1991. godine i krvavog građanskog rata, kršenja ljudskih prava i velika unutrašnja represija ostavili su Tadžikistan na margini demokratskog svijeta. Bivši pripadnik komunističke elite, Emomalí Rahmón uspio je 2016. godine reformirati Ustav i ukloniti ograničenja u broju predsjedničkih mandata.

 

 

Ne postoji globalniji sport od fudbala. Njegova jednostavnost prakticiranja omogućila mu je, od samog nastanka, da svoje krake proširi na najudaljenija mjesta na planeti. U nekim se od njih lopta nije prestala kotrljati ni u vrijeme pandemije. Dok se u velikim ligama vodi rasprava o tome da li prvenstva okončati ili nastaviti igrati tokom ljeta, u zemljama daleko od medijskog fokusa fudbal odbija abdicirati. Imun je na pandemiju, ili se barem vjeruje da je tako, u Bjelorusiji, Nikaragvi i, u manjoj mjeri, Tadžikistanu i Burundiju.

Nedostatak kvaliteta, nijedna zemlja nije među prvih 80 na FIFA-inoj tabeli, i nizak broj zaraženih bolešću Covid-19 zajednički su im nazivnik, iako ove zemlje imaju još jedno karakteristično obilježje: loše stanje demokratije. Bjelorusija je zemlja o kojoj se malo zna unatoč tome što dijeli 1.200 kilometara zajedničke granice s Evropskom unijom. Ekonomski potpuno ovisna o Moskvi, bivšom sovjetskom republikom vlada željeznom pesnicom Aleksandar Lukašenko od 1994. godine. Lukašenko tamo radi šta želi i kako to želi.

Bjelorusija je jedina evropska zemlja koja nije poduzela mjere društvenog distanciranja tokom ove krize, a njezin je predsjednik jedan od velikih negatora pandemije koji preporučuje borbu protiv virusa s votkom i saunom. Krajem prošle sedmice u Bjelorusiji je bilo 72 mrtvih i 10.463 zaraženih. Tamošnja fudbalska liga počela je baš kad su ostale lige obustavile svaku aktivnost.

Međutim, porast infekcija značio je postupno smanjenje broja navijača na stadionima. Na taj je način stanovništvo tiho bojkotiralo Lukašenkove upute. Lukašenko, također kritiziran zbog homofobnih komentara (“radije bih bio diktator nego gej”), “ponosan” je što se utakmice prvenstva igraju redovito, uz prenose u desetak zemalja.

Druga liga u kojoj još puše sovjetski vjetar i koja je ovih dana stavljena na fudbalsku mapu svijeta jeste ona Tadžikistana. U njoj, prema službenim podacima Vlade te male srednjoazijske države, nema virusa. Utakmice su igrane bez publike, ali se tamošnji Savez odlučio odgoditi sve mečeve do desetog maja. “Fudbal igra vitalnu ulogu u pomaganju svijetu da se oporavi od pandemije i popravljanju stanja srca i umova”, kazao je Rustam Emomali, predsjednik tadžikistanskog FS, sin predsjednika države.

Nakon raspada SSSR-a 1991. godine i krvavog građanskog rata, kršenja ljudskih prava i velika unutrašnja represija ostavili su Tadžikistan na margini demokratskog svijeta. Bivši pripadnik komunističke elite, Emomalí Rahmón uspio je 2016. godine reformirati Ustav i ukloniti ograničenja u broju predsjedničkih mandata.

Uživa titulu “vođe nacije”, a njegovoj je porodici zagarantiran doživotni imunitet. Islamski radikalizam bio je savršen izgovor za zabranu i uvrštavanje Islamske renesansne stranke (PRI) na popis terorističkih organizacija.

Njezin vođa Muhiddín Kabirí nalazi se u egzilu u Turskoj. Slična je situacija i u Turkmenistanu, jednoj od najzatvorenijih diktatura na svijetu koju, kada je sloboda štampe u pitanju, Reporteri bez granica svrstavaju u ravan sa Sjevernom Korejom. U toj se zemlji i dalje igra fudbalsko prvenstvo, a sport, posebno fudbal, služi kao idealno propagandno sredstvo.

PROČITAJTE I...

Juan Antonio Corbalán srest će u Zadru igrača koji je zauvijek obilježio njegov život: Mirzu Delibašića. Klasa od 1,97 metara, graciozan stav i sjetan pogled. Od tada je prošlo gotovo 48 godina, ali Corbalánova su sjećanja jasna. “Nikad u Evropi nisam vidio boljeg igrača od Delibašića. Čak je i tada imao neodoljivu mentalnu i fizičku zrelost. Nije izgledao kao Supermen, ali radio je stvari koje smo vidjeli samo među američkim profesionalcima. Na terenu je izgledao kao violinista”, sjeća se Corbalán u članku koji je prije nekoliko dana objavio madridski El Pais

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!