FRA DRAGON

Nakon što je sasvim u katoličko-prozelitskom duhu oklevetao glavnog imama za područje Medžlisa Jajce prof. Zehrudina-efendiju Hadžića, kao “osvajača koji jaše na krilima misionarsko-političkog islama” da bi nekako prisvojio valjda katoličke “spomenike kulture” u Jajcu, ovaj se put Bojić usmjerio i na reisa Kavazovića u tekstu Naprijed – u prošlost!

Čini se da Drago Bojić ne može a da se ne bavi Bošnjacima, posebno Islamskom zajednicom u BiH, a naročito razbijanjem “bošnjačkih mitova”. Nakon što je sasvim u katoličko-prozelitskom duhu oklevetao glavnog imama za područje Medžlisa Jajce prof. Zehrudina-efendiju Hadžića, kao “osvajača koji jaše na krilima misionarsko-političkog islama” da bi nekako prisvojio valjda katoličke “spomenike kulture” u Jajcu, ovaj se put Bojić usmjerio i na reisa Kavazovića u tekstu Naprijed – u prošlost!

Kao što je to običaj u tekstovima kojima se drugi bave postavljanjem dijagnoza i nuđenjem lijekova i kura za brojne bošnjačke boljke i mahane, tako je i Bojić napravio kratak kurtoazan uvod u kojem kaže kako jeste zastrašujuće kako “neki” političari i mediji u Hrvatskoj i Srbiji govore i pišu o Bosni i Hercegovini i “bosansko-hercegovačkim muslimanima”, te kako je reakcija Kavazovića opravdana ali… Uvijek to “ali”.

U ostatku teksta Bojić optužuje reisul-ulemu Kavazovića da u “duhu lažne historiografije falsificira povijest” jer Kavazović tvrdi da je današnja mržnja prema Bošnjacima ista ona koju su Bošnjaci iskusili za vrijeme srednjeg vijeka kada su, također kao danas, nazivani hereticima i otpadnicima. Bojiću smetaju takve, inače sasvim tačne usporedbe, jer navodno nisu činjenica već “bogumilski mit suvremene bošnjačke nacionalne politike” putem kojeg se, kako tvrdi Bojić, “manipulira bosansko-hercegovačkim muslimanima i Bošnjacima i onemogućuje ih se da se kao politička zajednica razvijaju u modernim sekularnim političkim konceptima”. Baš zanimljivo!

Bojić bi izgleda rado da odvoji današnje Bošnjake od njihovih srednjovjekovnih predaka odričući im ne samo kontinuitet stradanja nego i kontinuitet uopće, a sve navodno zbog brige za bošnjački razvitak na “modernim sekularnim političkim konceptima”. Nekako se čini da je Bojić više zabrinut zbog podsjećanja na ulogu katoličke crkve u historijskog sagi bošnjačkog stradanja, pogotovo u periodu srednjeg vijeka, kada je katolička inkvizicija razapinjala i žive spaljivala Bošnjake kao “otpadnike” i “heretike”, a što je sasvim u kontinuitetu sa zločinima koji su se dešavali na prostoru srednje Bosne kao i Hercegovine tokom velikohrvatske agresije.

Bojić se lakonski pita i čemu jagma za srednjim vijekom, kao da ne vidi katolizaciju i Jajca i Stoca i agresivni velikohrvatski historijski revizionizam, a zatim opet negira bošnjački kontinuitet praveći od osmanskog perioda bosanskohercegovačke historije nekakav kataklizmični presjek iako bi mu trebalo biti poznat i kontinuitet nišana na nekropolama stećaka i opstanak bosančice kroz begovicu, a na kraju krajeva i opstanak bosanskog jezika i bošnjačkog imena. To nisu nikakvi mitovi nego suhe činjenice koje smetaju onima koji bi katolizirali pa zatim kroatizirali bosansko srednjovjekovlje.

Ipak, najneukusnije od svega jeste to što Bojić poziva reisa Kavazovića, poglavara jedne vjerske zajednice, da bi, “pošto nema volje da istražuje povijest vjerske zajednice koju predstavlja i naroda kojem pripada”, ipak mogao čitati “ozbiljne i relevantne historiografske studije” u koje Bojić, nimalo iznenađujuće, ubraja i bezvrijedni autošovinistički pamflet Kritika bosanskog uma ideologa Naše stranke Tarika Haverića. Ovaj šovinistički orijentalizam Drage Bojića, gdje reisul-ulemu IZBiH praktično naziva nenačitanim primitivcem, a zatim mu poručuje da o svojoj vjeri i o svome narodu uči iz ideološki ostrašćenih autošovinističkih bezvezarija, sasvim je zapanjujući, ali i vrlo indikativan u kontekstu supremacističkog odnosa spram Bošnjaka koji je dominantan u hrvatskoj kulturi.

Zamislimo samo da neko danas glavnom rabinu u nekoj državi poruči da je neobrazovan jer iščitava “jevrejsku mitologiju”, te da bi mu bolje bilo da uči o pravoj prirodi judaizma i Jevreja iz Protokola sionskih mudraca. Bojić se poziva na Haverića i kada problematizira istovremenu ljubav koja u bošnjačkom narodu postoji i prema Mehmedu II Fatihu, ali i prema vlastitom srednjovjekovlju. Budući da i jedan i drugi misle i pišu iz vanbošnjačke pozicije, njima, kao autsajderima, očigledno nije jasna bošnjačka distinkcija između vjerskog i svjetovnog, tj. da Bošnjaci danas Mehmeda II Fatiha vide kao donosioca vjere, velikana koji je najavljen u hadisima poslanika Muhammeda, s. a. v. s, i vladara koji ih je spasio od inkvizije, nasilnog pokatoličavanja i vjerskih progona kojima su bili izloženi od posljednjeg bosanskog kralja.

Bojić bi trebao naučiti da bi pojave i osobe koje su važne za jednu zajednicu i njenu historiju trebalo vrednovati po tome jesu li mali pozitivan ili negativan utjecaj, a ne po tome da li su domaći ili tuđini. Da karikiramo, sigurni smo da bi Bošnjaci danas slavili bilo kojeg stranca i pretpostavljali ga jednom Fikretu Abdiću, ma koliko ovaj drugi bio rođenjem Bošnjak i ma koliko glasova da je svojevremeno dobio na izborima, samo da se našao neki zapadni političar koji bi ga tomahawcima spriječio u njegovoj izdaji i zločinima. Uostalom, kako Hrvati, narod kojem Bojić pripada, istovremeno i podjednako slave i svoje katoličanstvo, ali i svoju predkršćansku historiju u kojoj traže korijene?

Izgleda da se jedino Bošnjacima želi nametnuti takva vrsta dvojbe te da se samo Bošnjacima negira kontinuitet s vlastitim precima i to samo zato što su Bošnjaci muslimani. U svakom slučaju, ovakve Bojićeve predrasude, koje igraju na ivici otvorenog šovinizma, manifestirane od nekoga koga se percipira političkim ljevičarem, najviše govori o izuzetno problematičnim predrasudama koje postoje spram Bošnjaka u hrvatskoj političkoj, ali i crkvenoj kulturi.

PROČITAJTE I...

Karijera mu je bila turbulentna i puna iskušenja, a i do danas nije jasno zašto je u naponu kreativnih snaga napustio projektantsku djelatnost. Zlatno doba njegovog djelovanja veže se za period između 1935. i 1941. godine, kada u Vakufskoj direkciji realizira svoje najpoznatije projekte. U tom kratkom vremenu projektirao je i realizirao pedesetak vakufskih objekata širom Bosne i Hercegovine, što ga svrstava među najplodnije arhitekte u historiji naše zemlje

Kada sam prvi put krenuo na Marš mira od Nezuka do Potočara, htio sam se staviti u poziciju tih ljudi koji su prošli to sve u teškim uvjetima. Sada idem u Vukovar. Na neki način čovjek osjeća obavezu i dužnost da oda poštovanje prema stradanju ljudi. Svi koji su sposobni trebali bi bar jedanput proći od Nezuka do Potočara, otići u Vukovar i druga mjesta gdje su ljudi ni krivi ni dužni ubijeni, poručio je Mehić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!