Nekad je možda bio čudo u areni. Pokazivao na svoj način ono što su ga naučili u neosporno uglednoj školi. Ni tad nije bio sretan. Ali, primjećivali su ga, pljeskali mu i, u trenutku, kratkom trenutku, onom koji ostaje u sjećanju, osjećali ljubav za nj. I on je to osjećao. Tad je, dok je slikao nekog njegovog pretka, i Velasquez mislio na nj. Vidio sam njegov pogled na slici. Neiskazivi pogled konja. Šta bi se moglo više reći o tome? Imao je svoje ime, svoj rodoslov i svoju snagu kojom su se, kao i sad, koristili neki drugi. Ne on
Prethodni članak
U Kur’anu sve pišeSljedeći članak
UNITARNI JEZIK
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo