FIJAKER ILI GOVOR SMORENOG KOPITA

Nekad je možda bio čudo u areni. Pokazivao na svoj način ono što su ga naučili u neosporno uglednoj školi. Ni tad nije bio sretan. Ali, primjećivali su ga, pljeskali mu i, u trenutku, kratkom trenutku, onom koji ostaje u sjećanju, osjećali ljubav za nj. I on je to osjećao. Tad je, dok je slikao nekog njegovog pretka, i Velasquez mislio na nj. Vidio sam njegov pogled na slici. Neiskazivi pogled konja. Šta bi se moglo više reći o tome? Imao je svoje ime, svoj rodoslov i svoju snagu kojom su se, kao i sad, koristili neki drugi. Ne on

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Koliko sam se samo puta vozio u fijakeru?!

I pisao o njemu.

Duboko je sjećanje.

Pamtim priču kako se moj djed Husein, nakon napornog istraživanja Beča, vraćao kući u tri fijakera: u prvom je bio njegov štap, u drugom fes, a u trećem on.

Taj povratak mnogo govori sam o sebi.

Hasiluk, možda?

A možda je riječ o nečemu dubljem, nečemu što sam osjećao, ali nikad uspio zaista shvatiti.

 

Tako je bilo svaki put kad bih se zadesio u fijakeru. U onom magičnom drvoredu prema Vrelu Bosne. Ili u Beču? U Beču pogotovo. Ipak, kad se sjetim Sevilje, sjetim se više stvari koje su povezane s tom neuporedivom kočijom.

Sve je bilo u tom zvuku.

To se moglo osjetiti.

Jedino nije bilo jednostavno protumačiti što ga uzrokuje. I otkud dolazi.

Sve je navodilo na kišu.

Možda je to bila samo žudnja sparine?!

 

I onda opet.

Taj isti zvuk.

 

Čini se da je sve pusto u drvoredu.

 

Gledam u konja upregnutog u fijaker.

Njegov zakovani, kožnim potkovicama za oči usmjereni pogled ne vidi ništa.

 

U sljedećem trenutku iz ogromnog dvorišta ispred Palače naviru stranci. Neki se zadržavaju kod velikog vodoskoka, neki jure u čamce kojima će se voziti ograđenim vodenim putem oko Palače. Sve su vidjeli, ali ovaj posljednji pogled istinski je pogled za sjećanje.

Neki ipak, smoreni, ulaze u jedan od umornih fijakera koji ih čeka u drvoredu.

I voze se do Muzeja ili sljedeće Palače.

 

Onda opet podignuto kopito udari o kamenu cestu.

 

Nešto kasnije, drugo mu kopito odgovara.

 

Konji zaista razgovaraju. Svaki njihov udarac o zemlju ili kamen je znak. Što sam duže ovdje, čini mi se da se moje naslućivanje polahko pretvara u razumijevanje. Iako je na prvi pogled iza tih zvukova samo rezignacija, počinjem prepoznavati čitav jedan svijet konjskih robova čija se duša opušta u nekom dalekom sjećanju.

 

Pažljivije se zagledam u konja upregnutog u žutocrni fijaker koji oborene glave čeka novu vožnju.

Maločas me je pogledao i sad mu to više ne pada napamet. Vidio je sve. Vidio me je onako kako ja sebe nikad neću vidjeti. I zašto bi me više gledao?

Lijep je to konj.

Nekad je možda bio čudo u areni. Pokazivao na svoj način ono što su ga naučili u neosporno uglednoj školi.

Ni tad nije bio sretan.

Ali, primjećivali su ga, pljeskali mu i, u trenutku, kratkom trenutku, onom koji ostaje u sjećanju, osjećali ljubav za nj. I on je to osjećao. Tad je, dok je slikao nekog njegovog pretka, i Velasquez mislio na nj. Vidio sam njegov pogled na slici. Neiskazivi pogled konja.

Šta bi se moglo više reći o tome?

Imao je svoje ime, svoj rodoslov i svoju snagu kojom su se, kao i sad, koristili neki drugi. Ne on.

Sad je samo bio umoran rob svoje svakodnevice.

 

Kopito koje iznenadno pada i njegov udar odjekuje drvoredom govori šta misli o tome.

Kao i svi ostali upregnuti u svoje fijakere.

 

Najednom ih vidim.

Svi oni jure planinom, podignutih glava i rasplamsanih griva.

Potom su u andaluzijskoj ravnici. Priviđenje među maslinama.

I njište, njište, njište…

 

Kopito zvoni. Jedno od srebrnih zvona kojima je popločana ulica.

I označava polazak.

 

Za Almeriju,

Cadiz,

Malagu,

Huelvu,

Gibraltar.

Za brodove.

Za More.

 

I onda opet ništa.

Nada.

Zagledan sam u jezik u kojem nada znači ništa.

A onda počinje kiša. I jezik štropoće, žubori i svim svojim značenjima oplakuje drvored, Palaču i prolaznike koji u njoj osjećaju svijest o njihovoj prisutnosti.

 

 

 

Prethodni članak

U Kur’anu sve piše

Sljedeći članak

UNITARNI JEZIK

PROČITAJTE I...

Dan je neuobičajeno miran, bez razmjene vatre na inače vazda uzavreloj liniji. Naime, tog jutra jedan od četnika, znan iz Tuzle Karanu i meni, a i mi njemu, počeo me je imenom dozivati. Odazvao sam se. Zamolio je, ako ikako možemo, da tog dana ne pucamo, jer rodio mu se sin, želio bi to proslaviti i dodao da ni oni, ako im udovoljimo, neće do kraja smjene otvarati vatru na nas. Okrećem se prema Karanu, jer komandir je voda, i pokretom glave pitam šta da radimo

Kad smo bili u Egiptu Ajnuša i ja, vratili smo se s mnogo uspomena, u duši i u prtljagu. Bilo je tu i raznovrsnih skarabeja od srebra i plavog kamena. Naušnice. Prsten. Privjesak. Kupljeni su ispred piramida ili na najvećem otvorenom bazaru na svijetu – Han el Halili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!