FIJAKER ILI GOVOR SMORENOG KOPITA

Nekad je možda bio čudo u areni. Pokazivao na svoj način ono što su ga naučili u neosporno uglednoj školi. Ni tad nije bio sretan. Ali, primjećivali su ga, pljeskali mu i, u trenutku, kratkom trenutku, onom koji ostaje u sjećanju, osjećali ljubav za nj. I on je to osjećao. Tad je, dok je slikao nekog njegovog pretka, i Velasquez mislio na nj. Vidio sam njegov pogled na slici. Neiskazivi pogled konja. Šta bi se moglo više reći o tome? Imao je svoje ime, svoj rodoslov i svoju snagu kojom su se, kao i sad, koristili neki drugi. Ne on

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Koliko sam se samo puta vozio u fijakeru?!

I pisao o njemu.

Duboko je sjećanje.

Pamtim priču kako se moj djed Husein, nakon napornog istraživanja Beča, vraćao kući u tri fijakera: u prvom je bio njegov štap, u drugom fes, a u trećem on.

Taj povratak mnogo govori sam o sebi.

Hasiluk, možda?

A možda je riječ o nečemu dubljem, nečemu što sam osjećao, ali nikad uspio zaista shvatiti.

 

Tako je bilo svaki put kad bih se zadesio u fijakeru. U onom magičnom drvoredu prema Vrelu Bosne. Ili u Beču? U Beču pogotovo. Ipak, kad se sjetim Sevilje, sjetim se više stvari koje su povezane s tom neuporedivom kočijom.

Sve je bilo u tom zvuku.

To se moglo osjetiti.

Jedino nije bilo jednostavno protumačiti što ga uzrokuje. I otkud dolazi.

Sve je navodilo na kišu.

Možda je to bila samo žudnja sparine?!

 

I onda opet.

Taj isti zvuk.

 

Čini se da je sve pusto u drvoredu.

 

Gledam u konja upregnutog u fijaker.

Njegov zakovani, kožnim potkovicama za oči usmjereni pogled ne vidi ništa.

 

U sljedećem trenutku iz ogromnog dvorišta ispred Palače naviru stranci. Neki se zadržavaju kod velikog vodoskoka, neki jure u čamce kojima će se voziti ograđenim vodenim putem oko Palače. Sve su vidjeli, ali ovaj posljednji pogled istinski je pogled za sjećanje.

Neki ipak, smoreni, ulaze u jedan od umornih fijakera koji ih čeka u drvoredu.

I voze se do Muzeja ili sljedeće Palače.

 

Onda opet podignuto kopito udari o kamenu cestu.

 

Nešto kasnije, drugo mu kopito odgovara.

 

Konji zaista razgovaraju. Svaki njihov udarac o zemlju ili kamen je znak. Što sam duže ovdje, čini mi se da se moje naslućivanje polahko pretvara u razumijevanje. Iako je na prvi pogled iza tih zvukova samo rezignacija, počinjem prepoznavati čitav jedan svijet konjskih robova čija se duša opušta u nekom dalekom sjećanju.

 

Pažljivije se zagledam u konja upregnutog u žutocrni fijaker koji oborene glave čeka novu vožnju.

Maločas me je pogledao i sad mu to više ne pada napamet. Vidio je sve. Vidio me je onako kako ja sebe nikad neću vidjeti. I zašto bi me više gledao?

Lijep je to konj.

Nekad je možda bio čudo u areni. Pokazivao na svoj način ono što su ga naučili u neosporno uglednoj školi.

Ni tad nije bio sretan.

Ali, primjećivali su ga, pljeskali mu i, u trenutku, kratkom trenutku, onom koji ostaje u sjećanju, osjećali ljubav za nj. I on je to osjećao. Tad je, dok je slikao nekog njegovog pretka, i Velasquez mislio na nj. Vidio sam njegov pogled na slici. Neiskazivi pogled konja.

Šta bi se moglo više reći o tome?

Imao je svoje ime, svoj rodoslov i svoju snagu kojom su se, kao i sad, koristili neki drugi. Ne on.

Sad je samo bio umoran rob svoje svakodnevice.

 

Kopito koje iznenadno pada i njegov udar odjekuje drvoredom govori šta misli o tome.

Kao i svi ostali upregnuti u svoje fijakere.

 

Najednom ih vidim.

Svi oni jure planinom, podignutih glava i rasplamsanih griva.

Potom su u andaluzijskoj ravnici. Priviđenje među maslinama.

I njište, njište, njište…

 

Kopito zvoni. Jedno od srebrnih zvona kojima je popločana ulica.

I označava polazak.

 

Za Almeriju,

Cadiz,

Malagu,

Huelvu,

Gibraltar.

Za brodove.

Za More.

 

I onda opet ništa.

Nada.

Zagledan sam u jezik u kojem nada znači ništa.

A onda počinje kiša. I jezik štropoće, žubori i svim svojim značenjima oplakuje drvored, Palaču i prolaznike koji u njoj osjećaju svijest o njihovoj prisutnosti.

 

 

 

Prethodni članak

U Kur’anu sve piše

Sljedeći članak

UNITARNI JEZIK

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!